Prva asocijacija na nedjeljno popodne mnogima je vjerojatno nogometna utakmica, dok je meni godinama jedna i jedina asocijacija bio vestern – prije dvadesetak godina, vestern bi redovno bio emitiran na javnoj televiziji u poslijepodnevnom terminu. Nešto kasnije vesterne su zamijenile zabavne emisije što se emitiraju uživo, a vestern je dobio novi termin – u pravilu se emitiraju u rano subotnje i nedjeljno jutro, stoga okorjelim ljubiteljima toga žanra nije dopušteno duže spavanje vikendom, već eventualno izležavanje pred ekranom.

Neki su vesterni nastali po uspješnijim književnim predlošcima. Pripovjetka 3:10 za Yumu, koju je napisao Elmore Leonard (1925-2013.), ekranizirana je u dva navrata – prva verzija snimljena je još davne 1957. godine. Manje je uspješna jer je film snimljen u crno-bijeloj tehnici, a takvi su filmovi dobrom dijelu suvremenoga gledateljstva dosadni. Novija ekranizacija, snimljena 2007., meni je daleko slabija – gluma je neuvjerljivija i drvenasta, a radnja predvidljiva – nedostaje gipke napetosti i psihologije likova što je zorno predočena u verziji iz 1957. godine. Negativca je tamo glumio Glenn Ford, dok u remakeu ulogu odmetnika Bena Wadea glumi nešto manje karizmatičan Russell Crowe.

Leonardova pripovijetka je kratka i jezgrovita, filmašima je poslužila kao temeljac jer se u filmovima detaljnije prikazuje psihološki profil dotjeranog odmetnika Wadea. Nakon što sam pročitao čitavu zbirku Kaubojske priče (Šareni dućan, 2008.) ^[1]Knjigu je ilustrirao poznati hrvatski stripaš Julio Radilović “Jules”. Radiloviću je nedavno objavljen album Priče s Divljeg zapada (STRIPFORUM, 2014.) – album čine dvije kaubojske priče (Dinko Kolić – Susret u preriji; Jamie McPheeters putuje na istok) koje je Radilović napravio u suradnji sa Zvonimirom Furtingerom i nedovršena priča Tragač za čiji su tekst bili zaduženi Dragutin Krencer i Vedran Mihletić. , kupio sam na kiosku nekoliko kompleta kaubojskih romana iz edicije Colt i Laso. Netko će kazati da je riječ o petparačkoj literaturi i bit će poprilično u pravu – nema tu maestralnih rečeničnih sklopova, a radnja se temelji na vječnom sukobu dobrih i manje dobrih. Elementi ljubića i krimića u vestern okruženju obvezni su sastojci tih nepretencioznih rečenica što u pravilu ne prođu kroz proces lekture (pripremite se na brojne tipfelere i gramatičke greške!). Pojedine usporedbe i fraze u stanju su dobrano nasmijati čitatelja jer, ipak je riječ o nezahtjevnom štivu za razbibrigu i odmor od kompleksnije literature. Kiosk izdanja idealna su za kraće vožnje autobusom ili vlakom, ali nisu baš da su sve vestern priče prosječne kvalitete, što najbolje dokazuje Leonardova zbirka - ima i onih priča koje krase izvrsni obrati i slikoviti karakteri što ostaju u trajnom sjećanju čitatelja. 3:10 za Yumu nije usamljeni primjer kvalitetne vestern priče u tiskanom ili ekraniziranom obliku – filmski klasici kao što su Stagecoach (1939.), My Darling Clementine (1946.), Red River (1948.) i Jubal (1956.) značajni su u očima mnogih filmologa i publike jer se ističu zahvaljujući maestralnoj naraciji i vrsnim glumačkim izvedbama koje su bile uspješne zbog iskusnih redatelja (John Ford, Howard Hawks).

Album Americana Neila Younga idealna je zvučna podloga za uživljavanje u čitanje vestern priča - album čine tradicionalne američke pjesme (Oh Susannah, Clementine, Tom Dula, Gallows Pole, Get a Job, Travel On, High Flyin’ Bird, Jesus’ Chariot, This Land is Your Land, Wayfarin’ Stranger, God Save The Queen). ^[2]Na coveru albuma pišu detaljniji povijesni podaci o pjesmama, gdje i kada su vjerojatno nastale. Sastav Led Zeppelin na albumu Led Zeppelin III iz 1970. godine sjajno je obradio skladbu Gallows Pole. Žanrovi kao što su alternativni country (Willie Nelson, Calexico, Willard Grant Conspiracy), americana (Johnny Cash) i blues također su prigodni za čitanje kaubojskih priča u obliku jeftinijih stripova ili roto romana. U kaubojcima se svako malo zasvira usna harmonika uz logorsku vatru, a ne manjka ni putujućih svirača koji se, osim glazbalima, umiju vješto poslužiti i oružjem. Primjer problematičnoga glazbenika imamo upravo u strip serijalu Zagor – nedavno je objavljena posebna priča Prošlost Jimmya Gitare (Ludens, 2015.) u kojoj se opisuje prošlost Zagorovog prijatelja Jima Gitare, nemirnog veseljaka koji unutar gitare drži pištolj. Priču je napisao Moreno Burattini, a grafički obradio Branimir “Bane” Kerac, novosadski stripaš koji je domaćoj strip publici najpoznatiji kao autor strip serijala Cat Claw čija je prva epizoda objavljena 1981. godine. Spomenimo još samo da je i Cat Claw 1992. godine nakratko završila na malim ekranima, a uloga policajca Camerona Hilla pripala je meštru Kercu.

Pojedine vestern priče imaju veze sa stvarnošću više negoli suvremena književnost, a univerzalno kvalitetan sadržaj čini i pojedine epizode komercijalnih strip serijala izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore (Tex, Zagor…) koji, izuzmemo li duži prekid tijekom Domovinskog rata, izlaze na ovim prostorima nekoliko desetljeća. Prosječna Texova priča po sadržaju uvelike podsjeća na jeftine kaubojske romane ^[3]Naravno, nije riječ o romanima u pravom smislu riječi; u narodu se ustalio izraz crtani romani za stripove i romani za kraće ljubavne, kriminalističke ili kaubojske priče., ali nađe se svako malo priča što je na scenarističkom planu vrijedna čitanja i preporučivanja drugima. Prednost stripa krije se i u tome što bolji crtež može dodatno doprinijeti u konačnom ocjenjivanju priče, posebice kod čitatelja koji crtežu pridaju veliku važnost. Strip junaci Tex (indijansko ime: Noćni orao) i Zagor (indijansko ime: Duh sa sjekirom) također su ekranizirani – Talijani su režirali Tex e il signore degli abissi (Duccio Tessari, 1985.), a Turci su Zagora čak u dva navrata prebacili na velike ekrane – Zagor kara bela (Nisan Hançer, 1970.) i Zagor kara korsan’in hazineleri (Nisan Hançer, 1971.). O (ne)uspješnosti tih ekranizacija bolje da ne pišem zbog zagriženih ljubitelja Zagora i Teksa koji je, ako niste znali, veoma popularan u Brazilu. Ne bih da mi neki Brazilac pokuca na vrata i priupita me za zdravlje.

Zajednička odlika stripova i vestern filmova jest u tome da imaju status muških proizvoda jer ih pretežno konzumiraju muškarci. Stripovi su, baš kao i jeftini romani što su također lako dostupni na kioscima, u javnosti redovno bili prezentirani kao šund ostvarenja, mnogi kulturni radnici s gnušanjem su govorili o jeftinijim stripovima kao o literaturi što degradira mladež i kvari im čitateljske navike. Danas je autorski strip - grafičke novele, grafički romani, (ne)komercijalni strip serijali - dostupan u knjižarama i narodnim knjižnicama pa se i recepcija stripova promijenila nabolje – mnogi su uvidjeli da je strip kao medij u stanju suvislo govoriti o zahtjevnim temama kao što su radnički štrajkovi, smrtonosne bolesti, društvene revolucije, pitanje identiteta i digniteta. Danas bi nekadašnji napadači stripova bili sretni da mladež čita barem stripova jer gotovo ništa ne čitaju – strip junaci su im dostupni u ekraniziranim verzijama. Mnogi su ekranizirani junaci premijeru doživjeli u stripovima (Mačak Felix, Popaj, Miki Maus, Tintin, Superman, Spiderman, Thor, Hulk, Conan, Lucky Luke, Asterix), da bi tek kasnije dospjeli na male i velike ekrane. A ekrani su, pokazalo se, primamljiviji od papira.