U prvim dugometražnim igranim filmovima Miloša Formana (1932.) stalno je prisutna glazba – u Lásky jedné plavovlásky (1965.) glavni muški lik je pijanist, u komediji Horí, má panenko (1967.) imamo orkestar na vatrogasnoj zabavi, a prvi američki film Taking Off (1971.) i biografska drama Amadeus (1984.) naprosto vrve melodijama kao košnica pčelama. Naročito je upečaljiv početak drame Taking Off kojega čine wannabe pjevačice; maloljetnice pokazuju pred žirijem svoje pjevačke sposobnosti i bude tu zaista svakojakih glasova – i oholih umjetnih prenemaganja, i nesnosnih umjetničkih revanja, i skromnih talenata i nepopravljivih tremašica što zablokiraju upravo kada dođe red na njih. Početak filma podsjeća na sadašnja glazbena natjecanja na koja se svatko bez srama prijavljuje jer svi misle da mogu samo tako postići glazbenu karijeru jer su uvjereni da imaju talent. Na kraju se nekima posreći pa dođu do uspjeha takoreći preko noći, ali to uvijek budu mutni primjeri koji se najčešće ne pokažu kao neki samostalni kreativci, nego iza njih stoji horda producenata, menadžera i sličnih beštija kojima je na pameti samo profit.

Razočaravajuća je današnja ponuda mladih autor(ic)a koje glazbeni kritičari uzdižu u sedma nebesa – u modi je glasno-odjevni minimalizam, dovoljno je imati oku ugodan stas te 3-5 zvučnih stihova što dobro zvuče tri minute u komadu. Ali nije sve tako crno, našlo se u medijskom mjesta i za ugodne iznimke kao što je Matija Habijanec (1981.), od 2013. godine poznatiji kao The Marshmallow Notebooks ^[1]Prije je djelovao kao Marshmallow., kantautor koji se glazbom bavi od kolovoza 1997. godine. Dosad je napravio petnaestak albuma, a njegov posljednji album The Marshmallow Notebooks iz 2013. godine visoko je kotirao na mnogim godišnjim ljestvicama glazbenih portala. Nije Habijancu do stjecanja slave i profita, a to najbolje potvrđuje činjenica da se njegovi albumi mogu besplatno skinuti. Raritetan je to svat, čistokrvni nezavisni izvođač o kojem će se, nastavi li tim putem, još više govoriti jer je riječ o posebnoj glazbenoj priči. Bilo bi zanimljivo čuti odakle Habijancu ideje, tko financira njegov rad i može li se živjeti od glazbe. Tko zna, možda zaradi dokumentarac u skorijoj budućnosti?

Glazbeni dokumentarci u pravilu se snimaju kada glazbenik stekne dobar glas na glazbenoj sceni ili nakon smrtnoga časa, a takvih filmova i glazbenika ne manjka. O popularnom sastavu The Beatles snimljeni su filmovi A Hard Day’s Night (Richard Lester, 1964.) i Help (Richard Lester, 1965.) dok su bili na stvaralačkom vrhuncu, dokumentarac It Might Get Loud (, 2008.) čine gitaristi Edge, Jack White i Jimmy Page koji se međusobno nadopunjuju pričama o tehnikama sviranja; Searching for the Sugar Man (Malik Bendjelloul, 2012.) govori o kantautoru Rodriguezu koji je naprosto nestao na vrhuncu karijere; Buena Vista Social Club (Wim Wenders, 1999.) bavi se kubanskom glazbom, a Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul (Fatih Akin, 2005.) turskim glazbenicima raznih žanrova (etno, grunge …). Trosatni dokumentarac George Harrison, Living in the Material World (Martin Scorcese, 2011.) govori o G. Harrisonu, a jednako je opsežan No Direction Home (Martin Scorcese, 2005.) o Dylanu. The Devil and Daniel Johnston (Jeff Feuerzeig, 2005.) obrađuje lik i djelo Daniela Johnstona; I Am Trying To Break Your Heart (Sam Jones, 2002.) opisuje sastav Wilco; Sigur Ros – Inni (Vincent Morisset, 2011.), Sigur Rós - Heima (Dean DeBlois, 2007.) i The White Stripes Under Great White Northern Lights (Emmett Malloy, 2009.) mješavina su koncertnih snimaka i dokumentarnoga filma. Meeting People Is Easy (Grant Gee, 1998.) odličan je dokumentarac o sastavu Radiohead koji su godinu dana prije izdali svoje remek-djelo, album Ok Computer; Let’s Get Lost (Bruce Weber, 1998.) o Chetu Bakeru, The Punk Singer (Sini Anderson, 2013.) o pjevačici Kathleen Hanna; 20,000 Days on Earth (Iain Forsyth, Jane Pollard, 2014.) bavi se Nickom Caveom; Tropicália (Marcelo Machado, 2012.) obrađuje brazilske glazbenike koji su bili na vrhuncu slave tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća; o jednom od najvećih glazbenih festivala iz 1969. godine snimljen je trosatni dokumentarac Woodstock (Michael Wadleigh, 1970.), a zaradio je i Jeff Buckley svoj posthumni kolač slave u obliku dokumentarnoga filma Jeff Buckley - Everybody Here Wants You (Serena Cross, 2002.).

Ljubitelji glazbenih filmova zasigurno su gledali deset mjuzikala u kojima su pokretači radnje bili simpatični Fred Astaire i zamamna plavuša Ginger Rogers ^[2]Flying Down to Rio (Thornton Freeland, 1933.), The Gay Divorcee (Mark Sandrich, 1934.), Roberta (William A. Seiter, 1935.), Top Hat (Mark Sandrich, 1935.), Follow the Fleet (Mark Sandrich, 1936.), Swing Time (George Stevens, 1936.), Shall We Dance (Mark Sandrich, 1937.), Carefree (Mark Sandrich, 1938.), The Story of Vernon and Irene Castle (H. C. Potter, 1938.) i The Barkleys of Broadway (Charles Walters, 1949.).. Impozantan je i nestandardni mjuzikl Dancer in the Dark (Lars von Trier, 2000.) u kojem glavnu ulogu tumači islandska umjetnica Björk. Za razliku od šarenih mjuzikala koji su često prožeti lepršavim tonovima i laganim temama, von Trierov film iziskuje jači želudac, naročito na samome kraju, a to nije ništa čudno dok je Lars von Trier u pitanju. Moulin Rouge! (Baz Luhrmann, 2001.) i Hair (Miloš Forman, 1979.) također se ne mogu opisati kao tipični mjuzikli, već kao angažiranija ostvarenja u kojima se, između ostaloga, pjeva i pleše. Irena Paulus u knjizi Teorija filmske glazbe (Hrvatski filmski savez, 2012.) pojašnjava koja je uloga glazbe u filmovima i napominje kako “u filmu nismo prepušteni sebi da sami odaberemo koji su nam zvukovi važniji, nego su ti zvukovi umjetnim putem za nas istaknuti. Redatelj selektira zvuk, ne dopuštajući slučaju da se uplete u njegovu pomno isplaniranu filmsku viziju.”

Budući da dokumentarne filmove preferiram više negoli igrane, nabrojat ću nekoliko osobnih favorita iz domene igranih biografskih filmova koji se bave glazbenicima – ako ste ljubitelja i poznavatelj Boba Dylana, pogledajte I’m Not There (Todd Haynes, 2007.). Budući da u tom filmu Dylana glumi 6 različitih osoba, film poprilično zbunjuje neupućene gledatelje. Legenda jazza, Charlie Parker, dobio je biografski film Bird (Clint Eastwood, 1988.); Johnny Cash dobio je biografski film Walk the Line (James Mangold, 2005.), dok The Doors (Oliver Stone, 1991.) govori o sastavu koji je utjecao na čitav koncept rock’n’roll glazbe. Igrani biografski filmovi su poput biografskih knjiga, skloni su prepravljanju od strane filmaša, stoga ih izbjegavam.

Ljubitelji koncertnih snimaka, spotova i davnih glazbenih festivala lako dođu na svoje jer su mnogi nastupi snimljeni i dostupni na internetu ^[3]Na internetu običavam gledati manje koncerte tipa NPR Music Tiny Desk Concert (preporučam izvedbe: Conor Oberst, Wilco, Tweedy, Tallest Man on Earth, Death Cab for Cutie...) i La Blogothèque - A Take Away Show (preporučam izvedbe: Bon Iver, Beirut, Josh T. Pearson...). Dobar dio izvođača koji nastupa u tim manjim i kraćim snimanjima barem pokušava pripadati indie sceni – „velike ribe“ ne pronalaze vrijeme za takve minorne nastupe. ili DVD formatu. Moji favoriti su: Monterey Pop Festival (D. A. Pennebaker, 1967.), Queen - Live a Wemlbey (Gavin Taylor, 1986.), PNYC: Portishead – Roseland New York (Dick Carruthers, 1998.), Pink Floyd: Live at Pompeii (Adrian Maben, 1972.) i The Last Waltz (Martin Scorcese, 1978.) koji zaslužuje posve zaseban tekst jer ima posebno mjesto u mom oku i uhu.