U devetoj godini čitao sam sve što bi mi došlo pod ruku, bio sam opsjednut slovima. Na kioscima nije bilo stripova. Zbog rata, govorili su stariji, a meni nikako nije bilo jasno kakve veze bombe i granate imaju sa stripovima. U ujakovom stanu pronašao sam oazu pisane riječi, tamo je uvijek bilo knjiga za djecu i mlade. Najviše sam čitao izdanja biblioteke Hit i Vjeverica što su ispunjavala čitavu policu jer, slične su mi naslove preporučivali i u školi za lektiru. Ali mene je na čitanje najviše vabila trotomna knjiga Najljepše priče klasične starine Gustava Schwabba što se nalazila na manjoj polici u dnevnoj sobi. U tim pričama ljudi vode svađe s bogovima, a bogova ima mnogo – Posejdon je mog mora, Ares bog rata, a Zeus je svima njima bog i batina, sklon intrigama. Muškarci su na ilustracijama prikazani kao snažni ratnici, na glavama im kacige, u rukama dugi mačevi i koplja. Žene su ljepuškaste i dugokose poput šumskih vila, tijela su im omotana dugim haljama što potpiruju znatiželju. Ima tu i mudraca koji pokušavaju napraviti krila i poletjeti poput ptica, napustiti nakratko zemlju. Parodiju te priče pročitat ću nešto kasnije u jednoj epizodi Alana Forda i ona će mi baš fino sjesti.

U studentskim sam danima za mali iznos kupio Schwabbove Najljepše priče klasične starine, u glanc stanju, gotovo pa nečitano. Priče koje čine tu knjigu nemaju jednaku vrijednost za mene mada se sadržaj nije promijenio – antički mitovi otvaraju vječne istine i rastvaraju stare dileme – ja sam taj koji se u međuvremenu promijenio. Mit o Dedalu i Ikaru najbolje mi zvuči u alanfordovskoj varijanti, štoviše, čitavu društvenu situaciju gledam kao podužu epizodu Alana Forda. U prvim se epizodama toga talijanskoga strip serijala na fin način prikazuje ljudska tupost mitskih razmjera. Čistokrvna satirična djela u stanju su izazvati zdrav i konstruktivan osmijeh u nezdravnim društvenim uvjetima.

Kamo god pogledali, mogu se nazrijeti osnovne značajke mitova i mitologiziranja – žene njeguju mit o savršenom muškarcu, a muškarci sanjare o vjernosti savršene žene, dok svaki čovjek, neovisno o spolu, (ne)svjesno njeguje mit o vlastitoj savršenosti, naročito ako se nalazi na kakvoj društvenoj funkciji. No mitovi su krhki, i oni najtvrđi skloni su pucanju, baš kao što je svaki kamen sklon lomljenju, stoga se mit mora redovno njegovati i tako održavati na životu. Da bi bili što dugovječniji, mitovi se prerađuju i dopunjuju novotarijama; mijenjaju imena, ali ne i suštinu, naročito ako sadržaj mita donosi novac ili kakav drugi oblik slave. Upitno je koliko ima spontanosti, a koliko glume u javnim nastupima Leonarda Cohena, mitske figure koja na pozornicama nastupa od 1967. godine. Zlobnici kažu da na svakom koncertu između pjesama govori iste rečenice. S obzirom na broj godina, daje se maksimalno, u nekoliko se navrata trčećim korakom vraća na binu, klanja se publici i naziva ih najboljom. Radi ono što publika traži jer mu to donosi novac. Pogledajte samo Jaggera – da bi njegov koncert uspio, ne mora ni pjevati. Dovoljno je da u svom scenskom nastupu skakuče kao gazela jer, njegovi energični pokreti postali su zaštitni znak koji se desetljećima uspješno prodaje. Neprovjereniji i zvučniji mitovi daleko su značajniji u očima publike. Izvođači specifičnim položajem tijela mogu izazvati spekulacije mitskih razmjera – Robert Johnson (1911-1938.) nastupao je leđima okrenut publici, dok Aleksandar Stojković “ST” (1972.), frontmen trip-hop sastava Goribor, tijekom nastupa ne gleda izravno u publiku, već postrani.

Antičku književnost čine mitovi, a razdoblje srednjovjekovlja profane i sakralne legende; neke se uspješno održaju na životu. Postojana je legenda o svetom Aleksiju koji je, kako kaže jedna verzija priča, živio kao bogat mladac. Na dan vjenčanja ostavi zaručnicu i postade hodočasnik. Vrati se u rodni kraj nakon 17 godina u prosjačkom zdanju, a roditelji ga prepoznaše tek nakon što je umro. Legenda o Budi ima neke sličnosti sa svetim Aleksijem – ovaj je također napustio obitelj, ali tek nakon što mu se rodio sin. Buda bi, prema tome, mogao biti zaštitnik odbjeglih očeva.

Za kraj, jedna mitomanija iz svijeta filma: serijal Mad Max George Millera ponudio nam je postapokaliptični mit o bivšem policajcu koji, nakon što mu razbojnici ubiju ženu i dijete, postane samotni utjerivač pravde, tjeran vlastitim demonima. Prvi film, snimljen 1979., imao je elemente trash ostvarenja i briljantne dijaloge; drugi dio, snimljen 1981., mnogim je gledateljima bolji od prvijenca, što je rijetkost jer, u pravilu upravo prvijenci dobivaju pohvale mitskih razmjera, a nastavci lošije kritike. Treći nastavak, snimljen 1985., slabiji je u svakom pogledu, a vidljivo je da su namjere autora bile sasvim suprotne. Miller je htio da Max istodobno bude šarmantan, smiješan i strašan, a na kraju nije ispao ni strašan, ni smiješan, ni šarmantan. U četvrtom dijelu, koji je objavljen 2015., Miller ima još veće umjetničke pretenzije – želi napraviti akcijski spektakl nabijen dramatičnošću, da bi na kraju stvorio turbulentno ostvarenje čiji me sadržaj ostavio ravnodušnim u dramaturškom pogledu. Očekivao sam više pa očekivano dobio manje.  

Fotografije: http://renegadecinema.com