Ima umjetnika koji misle da su bogomdani i uspiju tu misao uspješno plasirati ljudima što poput parazita žive od kojekakvih sumnjivih funkcija. Pojedinim autorima to donosi određene pogodnosti – dobiju na korištenje gradski stan, redovno kapne kakva stipendija u inozemstvu, ugovori im se gostovanje u vodećim medijima – nekima to blaženo stanje potraje do smrti, što će reći da ih se tetoši kao krpelja na transfuziji. A ima i onih kojima nije do fanfara i plaćenih fermentiranih Fruteka, već skrovito djeluju kao kulturni radnici.

Ja nijesam kao svak’/Ja ne sanjam Cadillac, tvrdi Miladin Šobić (1956.) u pjesmi Stare novine. Šobić je primjeran primjer neuobičajenog umjetnika koji nije držao do vlastite slave i tuđe hvale. Na sceni se pojavio 1975. godine singlom To sam ja, objavio je svega dva albuma - Ožiljak (1981.) i Umjesto gluposti (1982.), a treći album Barutana ljubavi nikada nije objavio. Povukao se s glazbene scene nakon sestrine smrti. Šobićev povratak je u više navrata najavljivan od drugih ljudi, ali nikada nije realiziran. Mada su prošle trideset i dvije godine, Šobić se još uvijek drži svoje odluke, iz čega se može zaključiti da čovjek naprosto ima stav. Pomalo podsjeća na kantautora Branimira “Johnnyja” Štulića (1953.), za kojega je Šobić 1982. godine u časopisu Rock 82 izjavio da “on je stvarno jedan poseban ludak koji ima svoj svet”. Štulića također nema poduže vrijeme na našim prostorima, mada se svako malo najavi njegov veličanstveni povratak. Javnim prostorom kruže neprovjereni mitovi glede Šobića i Štulića, ne manjka novinskih spački u kojoj se govori o njihovom sadašnjem životu i budućim projektima.

Priča o Miladinu Šobiću podsjeća na glavnog junaka romana Portret nacrtan ugljenom i kišom (Matica hrvatska ogranak Bizovac, 2015.) bosanskohercegovačkoga književnika Midhata Ajanovića Ajana (1959.) koji živi i radi u Švedskoj kao profesor animacije. U tom romanu pratimo sudbinu talentiranoga čovjeka kojemu ne saznajemo ni ime ni prezime, ali ga upoznajemo po nadimku – Crtač. Crtač se još kao mladić dokazuje kao vrstan karikaturist, ilustrator i crtač stripova, no prestaje crtati nakon što skrivi automobilsku nesreću u kojoj poginu ljudi. Zbog ubojstva iz nehaja, Crtač završi u zatvoru, a kasnije ga životni put vodi u stranu zemlju gdje se uspijeva snaći zbog tjelesne snage. Intrigantan je lik Crtača, prepun proturječja – nasilan, a filozofski nastrojen. Impozantne građe, a umjetnik. Umjetnici su u društvu pretežno na glasu kao njonjavi kržljavci što umiju zarežati i pokazati zube eventualno pod utjecajem alkohola ili kakvih drugih opijata. Ajanovićev Crtač voli alkohol, naročito pivo. Unatoč opijanju zbog kojega propada u tjelesnom i duševnom smislu, svjestan je brojnih društvenih anomalija što utječu i na njegovu sudbinu, nije da gubi smisao za (samo)kritičnost.

Ajanovićevo opisivanje i pripovijedanje puno je živih detalja – bilo da opisuje proces gradnje kuće i zatvorsku atmosferu, premlaćivanje ili usmrćivanje, društveno-političku situaciju i sumnjive poduzetnike, Ajanović sigurno vlada materijom – osim što roman vrvi kriminalističkim motivima, u njega je ubačena nesvakidašnja ljubavna priča, opisuju se nesređeni obiteljski odnosi te napeta politička klima što rezultira ratom, a sve je začinjeno Crtačevom autodestruktivnošću. Koliko li je snažan stav potreban da bi se donijela odluka nalik Crtačevoj ili Šobićevoj – kako netko uspije smoći hrabrost i ići protiv darovanoga talenta, ići protiv sebe tako što potiskuje stvaralačko umijeće. Mnoštvo provjerenih talenata prekine djelovati zbog bolesti ili kakve (ne)prirodne nepogode kao što je ratni vihor. "Strip i Sarajevo oduvijek su bili u nekoj fatalnoj, tragičnoj vezi. Jednadžba toga dvoga za rezultat najčešće ima smrt.”, piše Midhat Ajanović u pogovoru knjige Tajna džema od malina (Matica hrvatska Bizovac, 2011.) koju je napisao Karim Zaimović (1971-1995.). Knjiga je posthumno objavljena u nekoliko navrata. Protagonisti njegovih priča najčešće su novinari koji pretežno istražuju bizarne i prešućivane događaje iz sarajevske prošlosti – budući da stalno stvara dokumentarističke pripovijesti u kojima su povijesne ličnosti i događaji stavljeni u nove situacije, Zaimovića komotno možemo nazvati bosanskom verzijom J. L. Borgesa. U naslovnoj priči, Tajna džema od malina, Zaimović koristi motiv malina kao pokretač radnje, sukob malinaša i antimalinaša temelj je važnijih povijesnih događaja – maline su zaslužne za izgradnju egipatskih i južnoameričkih piramida; Isus u svojim govorima predviđa vladavinu malina; legenda o kralju Arthuru zapravo govori o čovjeku koji je otkrio kako pravilno uzgojiti maline; Kopernikove posljednje riječi odnose se na proces spravljanja džema od malina; totalitarni vladari 20. stoljeća obuzeti su malinama… Pripovijetka Čovjek sa Šiljinim licem govori o sarajevskom slikaru Jakobu Esaloviću kojega životni put poveže s animatorom Waltom Disneyjem; A godine su prolazile parodira ljubavne i pustolovne priče; Tajna Nikole Tesle govori o skrivenoj formuli koje se žele domoći velesile; u nedovršenoj priči Granata, u kojoj se glavni lik zove Karim Zaimović, autor predvidi vlastitu smrt. Da se nije našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, najvjerojatnije bismo danas čitali nove Zaimovićeve studije i pripovijetke, ali sve je prekinula granata bačena na Sarajevo.

Zaimović je prve tekstove objavio sa svega 14 godina i, maloljetnosti unatoč, ubrzo postao renomiran stručnjak za kulturna pitanja. Već je za života postao legenda zahvaljujući spisateljskoj crti, objavljivao je radove u svim važnijim publikacijama (Naši dani, Lica, Vidici, Quorum, Kvadrat, Patak, Slobodna Dalmacija, Književna revija, Mladina, Start…). Sve je teže vjerovati da su donedavno u javnim sferama djelovali mlađahni kulturni radnici koji bi, da su im nebesa bila nešto naklonjenija, na području kulture i društva uopće plemenito poslužili čovječanstvu kao prijeko potrebna sol. Budući da je sve manje talenata kao što su svojedobno bili Zaimović, Štulić i Šobić, nametljivi mediokriteti bezobzirno koriste svaku priliku za osvajanje multimedijskih prostora i bešćutno propagiranje osobnih zamisli čija je vrijednost jednaka čeku bez pokrića.  

Fotografije: Diskoton; omot albuma Miladina Šobića