Izbjegavam biografske knjige u kojima biograf ubacuje popriličan dio sebe u tekst, tipa “i onda je MENI u povjerenju rekao da je vrijeme…”. Dobro mi je sjeo Spomenar Boba Dylana (Algoritam, 2005.) Roberta Santellija - kraće je to štivo što obrađuje Dylanovu karijeru od 1956. do 1966. godine, u bogatoj mjeri napunjeno zanimljivim prilozima (rukopisi pjesama, rijetke fotografije, kopije postera i ulaznica…). Tom Waits: razuzdane godine: njegova glazba i mit (Mlinarec&Plavić, 2006.) Jay S. Jacobsa primjereno je biografsko štivo, autor ne idealizira Waitsovo životno djelo, služi se novinskim materijalima tijekom pisanja i ne ubacuje sebe u tekst.

Autobiografske knjige također probavljam sa stanovitom dozom sumnje, što će reći da ne vjerujem u potpunosti ni autobiografima ni biografima, već se uvijek pitam u kojoj je mjeri netko uljepšao svoju ili tuđu životnu priču. Nedotjeranim autobiografijama lakše povjerujem, a upravo je takva autobiografija Neila Younga (1945.). Bitnu razliku između autobiografskih knjiga Tek djeca (Šareni dućan, 2011.) Patti Smith (1946.) i San jednog hipija (Menart, 2014.) Neila Younga čini količina stilske dotjeranosti – rečenice Patti Smith su poetičnije, naročito na početku knjige, dok se prisjeća djetinjstva i razdoblja što je prethodilo odluci da postane umjetnica. Kasnije su joj rečenice brže i jezgrovitije, ali iskrenosti ne manjka – na sasvim prihvatljiv način piše o vlastitoj intimi, naročito o vezi s umjetnikom Robertom Michaelom Mapplethorpeom (1946.) koji joj je kao srodna duša obilježio životni put – zapravo, čitava autobiografija Patti Smith podjednako govori o njoj i Robertu ^[1]Druga autobiografska knjiga Patti Smith, “M Train”, ovih je dana ugledala svjetlo dana.. U procesu pisanja Smithova kreće od rođenja i uredno slijedi tok misli, dok Youngova knjiga nema čvrstu linearnu koncepciju.

Youngove rečenice su nezgrapnije, naivnije i nepretencioznije, kraćeg obima. Budući da nema dovoljnu dozu spisateljske koncentracije, Young stalno miješa prošle i sadašnje događaje, poput klokana skače s teme na temu. Ekologija i projekt Lincvolt, opčinjenost starim automobilima, glazbeni servis Pono, veze sa ženama, sadašnja supruga Pegi Morton Young, nastanak bendova i sudjelovanje u njima (The Squires, Buffalo Springfield, Crosby, Stills, Nash & Young; Neil Young & Crazy Horse…), rađanje djece (sinovi Zeke i Ben, kći Amber), odnos s ocem, sjećanja na ljude kojih više nema među živima ili nisu dovoljno blizu u kilometarskom ili emocionalnom smislu – sve se te teme miješaju i provlače kroz Youngovu autobiografsku knjigu što ne privlači baš na prvu jer su rečenice povremeno sklepane na brzinu, na simpatičan način (ne)savršene. Na drugu, uspostavlja se da je Youngova knjiga poput ljudi koje se ne moraju dotjeravati jer im je podarena prirodna ljepota, stekne se snažan dojam kako u Youngovom slučaju nije bilo uredničkih intervencija, kraćenja ili prepravljanja koja bi knjigu učinila prodavanijom, čitanijom ili kvalitetnijom. Nesavršenost Youngove autobiografije jasno se nazire i u opisima koji se ponavljaju - u više navrata Young spominje protezu sina Zekea te napominje kako je Zeke odrastao u divnoga čovjeka. Opet, nekoga će možda iritirati Youngove zahvale pojedincima tipa “Želim ti svu sreću svijeta.”, a to najviše ovisi o čitateljskim navikama koje ovise o prirodi i navikama čitatelja. Dok se prisjeća prijatelja i zajedničkih trenutaka s njima, Young se mnogima obraća u obliku zahvale, ne želi ih zapostaviti, već ih nastoji makar ukratko spomenuti.

Unatoč povremenoj misaonoj nepovezanosti, Young se ipak uspijeva povezati s čitateljem – za pretpostaviti je da će njegova životna priča biti najzanimljivija poklonicima njegove glazbe. U knjizi saznajemo kako je nastao neki album ili singl, pod kojim okolnostima i u kakvim je uvjetima počeo svirati, spominju se angažmani u silnim glazbenim i inim projektima^[2]Bio je aktivan i kao režiser: Journey Through the Past (1972.); Human Highway (1982.), Greendale (2003.)… . Young se čitateljstvu ne prikazuje u najboljem svjetlu - priznaje da je zaradio nekoliko spolno prenosivih bolesti te da kao mladić nije razmišljao o zdravoj prehrani kao danas, spominje da je često puta bio pod utjecajem opijata i opisuje kako je dobio prve epileptične napadaje. Bez imalo premišljanja priznao je da većina njegovih pjesama nije nastala spontano, već upravo zahvaljujući opijatima. Ne glorificira vlastiti lik i djelo, otvoreno piše o svojim umjetničkim sklonostima i namjerama: “Pisanje vlastitih pjesama bio je ključ uspjeha. Sviranje obrada bilo je dobro za nastupe, ali ja sam želio da drugi bendovi sviraju moje pjesme”, napominje Young dok govori o svojim glazbenim počecima. Young nije megaloman, u mnogim poglavljima spominje brojne kolege glazbenike (Stephen Stills, David Crosby, Bob Dylan, Joni Mitchell…), glavne protagoniste uzburkanih šezdesetih i ludih sedamdesetih 20. stoljeća, kreativne osobenjake koji su svojim glazbenim djelovanjem obilježili tu blaženu dekadu.

Zapanjujuća je količina Youngovih umjetničkih ostvarenja – premda u sedmom desetljeću života, Young gotovo u godišnjem ritmu redovno objavljuje nove albume, a ima i onih albuma koji nikada nisu objavljeni pa godinama strpljivo čekaju izlazak. Podjednako odlično zvuči Young i u akustičnoj i u električnoj varijanti – albumi koje je 2012. godine snimio s grupom Crazy Horse (Americana i dupli album Psychedelic Pill) zvuče kvalitetno i moćno baš kao i prvijenac Everybody Knows This is Nowhere iz 1969. godine, nije se izgubila kreativna kemija sastava. Premda je sklon eksperimentiranju, Young je zadržao svoj zvuk, nije se u međuvremenu p(r)odao zahtjevima novih generacija, već ostao vjeran sebi i publici koja rado sluša klasičnu verziju psihodeličnoga rocka. Čak mu se ni glas nije pretjerano promijenio, desetljećima unatoč. U albumu Storytone iz 2014. godine zvuči kao u live albumu Sugar Mountain – Live at Canterbury House 1968 što je objavljen tek 2008. godine. Obilježio mi je posljednje studentske dane, prosinac 2008. godine – bio je to Ljiljanin pretpoklon za nadolazeću diplomu, slušao sam ga intenzivno tjedan dana prije obrane diplomske radnje, naročito noću. Sjećam se da su noći tada bile neuobičajeno tople i blage za ono doba godine, bez snijega na vidiku. Dakle, prosinac nije pokazao svoje standardno snježne zube, dok je siječanj izgledao sablasno nespokojno jer sam status studenta trebao zamijeniti profesorskom titulom. I Goranov poklon za diplomu pridonio je u zaokruživanju studentske priče – Waitsove albume simboličnih naslova, Closing Time i Heart of the Saturday Night, uručio mi je na posljednjem studentskom tulumu kojega sam, vid’ vraga, organizirao baš u subotu.

U iščekivanju siječanjske neizvjesnosti, Youngov album došao mi je kao uglazbljeni melem na egzistencijalnu ranu, učinio je proces nadolazeće promjene nešto spokojnijim, stoga je zavrijedio da ga spomenem u (polu)autobiografskom tekstu o autobiografskim knjigama što govore o nesavršenim životima skoro pa savršenih umjetnika.