Kada su osobni nazori u pitanju, odlučno se odbijam svrstati na lijevu, desnu ili centralnu stranu, mrska mi je pomisao da me ideološki čiča ili nadobudna karijeristica svojataju i postupno pokoravaju svojoj volji. Previše je kategorizacija među ljudima, a nikakve koristi od tih (samo)ograničavanja – svrstavanja slabije ljude dodatno oslabljuju, a jake manipulatore čine još moćnijima na društvenoj ljestvici.

Kategorizacije ne odmažu na poslovnom planu, naročito kada su predmeti u pitanju. Upravo svrstavanje po abecedi, uzrastu i(li) naciji, pomaže u suzbijanju nereda i knjižničarima i korisnicima knjižnica; kategorizacija olakšava snalaženje u papirnatome moru, lakše se dođe do bitne informacije ili potrebnog naslova. Pravilan poredak knjiga omogućuje iskusnijim korisnicima da se sami kreću knjižnicom, bez pomoći knjižničara.

Kategorizacije su prisutne i u glazbi; već je rečeno da pitanje “Što slušaš?” odbija. Na osnovi slušateljskih navika donosimo jednosmjerne zaključke o tuđim (i vlastitim) osobinama pa se tako, primjerice, u nekim mislećim krugovima uvriježilo mišljenje kako pretežno liberali slušaju Leonarda Cohena, Toma Waitsa i sličnu svitu, a konzervativci domoljubne i ratničke pjesme u kojima se veličaju tradicionalne vrednote kao što su dom(ovina) i vjera. Ispada da konzervativac ne može uživati u Cohenovim/Waitsovim ljubavnim pjesmama i pitanje je vremena kada će neka mudrica smjelo zaključiti da se, eto, samo liberali nesretno zaljubljuju, dok konzervativcima baš ide na ljubavnom planu pa ne moraju slušati Cohenove žalopojke.

Zaista, može li čovjek slušati Cohena i glazbu kojom se promoviraju konzervativne ideje? Naravno da može, makar ne znam previše ljudi koji su taj tip slušatelja. Sva se moja poznanstva mogu lako kategorizirati na lijeve, desne, centralne i nezavisne slušatelje koji slušaju više žanrova. Ako netko sluša Waitsa i Cohena, to mi govori da smo vjerojatno srodni po glazbenim navikama i da bismo mogli detaljnije pričati o diskografiji spomenutih autora, ali to još ne znači da dijelimo iste navike i nazore. Uglazbljena shizofrenija i slični oblici mentalnih proturječja raširen su izraz društvene pomodnosti, fenomen naročito prisutan u izjavama političara i drugih javnih osoba koji se iz dana u dan pokušavaju dodvoriti svim slojevima biračkoga tijela predstavljajući se kao frapantni ljubitelji najrazličitijih glazbenih pravaca [1]Poludigresija: knjiga Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj (Naklada Ljevak, 2014.) pokazuje da nije uvijek lako razabrati koja se pjesma ubraja u narodnu, narodnjačku ili tradicionalnu glazbu. Neke su pjesme diskutabilne po sadržaju i melodiji, ali i mišljenja slušateljstva nisu uvijek ista. Netko narodnu glazbu bez pardona klasificira kao narodnjačku (i obratno) jer mu taj melos ne odgovara.  .

Živo me zanima kojim su nazorima vođeni Waits i Cohen, jesu li kojim slučajem aktivni kao republikanci ili liberali i što bi oni rekli na slušateljske nedoumice na političkoj bazi. Što obožavatelji zapravo znaju o njima i što bi trebali znati? Nije li dovoljno upoznavanje preko glazbe koju stvaraju, zašto bismo se trebali zamarati njihovim privatnim životima? Opet, po čemu je ljubitelj Cohena bolji od neljubitelja Cohena? Meni osobno, baš ni po čemu – i jedni i drugi mogu ti bez pardona uvaliti kredit, smjestiti šaku u oko, preoteti ženu ili pokvariti posao. Riječ je o tipičnom primjeru slušateljske isključivosti i notornom gajenju predrasuda – ako se mene pita, slušatelji Cohena nisu ništa bolji od neslušatelja Cohena.

Vrlo je vjerojatno da neki ljubitelji Cohena imaju istančaniji glazbeni ukus, a možda su poput mene dobrano zaglavili u prošlosti zbog neugodnih ljubavnih iskustava, no tu je čitavoj slušateljsko-srodnoj priči i početak i kraj. Vojnik koji se gorljivo bori na desnoj liniji fronte za mene je jednako opasan kao blagoglagoljivi ljevičar ili proračunati populist. I ja sam za sve njih neprihvatljiva jedinka jer se odbijam odlučiti za određeni ideološki tabor, baš kao i moj omiljeni junak iz svijeta stripa, neponovljivi Ken Parker, koji je jednom prilikom ustvrdio [2]Točnije, u epizodi #43 koja nosi simboličan naslov Na dva koraka do raja. : “Dovoljno je da svatko može sam birati, da mu drugi ne nameću svoj izbor! Naravno, oni poput mene, naviknuti na bezgraničnu slobodu i vlastite zakone, osuđeni su na izumiranje… no, to možda vrijedi žrtvovati, ako je za opće dobro…”

Nitko od mojih bližnjih nije zadrti ljubitelj Cohena i Waitsa, što ne znači da oni za mene manje vrijede kao osobe ili slušatelji glazbe – naprosto se susrećemo u drugim žanrovima i izvođačima. Srećom, u gotovo svakom glazbenom žanru mogu za svoje uho pronaći nešto prikladno, dok krajnje neprihvatljive melodije i tekstove nastojim ignorirati. S glazbenim neistomišljenicima ne otvaram glazbene teme - o glazbenim fenomenima, kao što su zaluđeni ljubitelji nespojivih glazbenih imena, uredno šutim.

Fotografije: Closing Time/Tom Waits