Kada pisac kaže da stvara u tišini svoje sobe, znači li to da u toj prostoriji nema baš nikakvih zvukova ili misli samo na neprisustvo drugih živih bića? Podrazumijeva li se pod tom tišinom ipak neka skladba što potiho svira postrani ili na slušalicama, čisto radi inspiracije, ugođaja ili pak društva u zvučnom obliku? Što više inspirira na stvaranje, potpuna tišina ili prisutnost zvukova, ovisi od pojedinca do pojedinca; ima onih koji mogu pisati nasred trga, a ima i onih kojima smeta svaki zvuk. Svatko je od njih redovito čvrsto uvjeren kako je njegova metoda pisanja najučinkovitija i da drukčije nipošto ne može stvarati, no pitanje je koliko im se može vjerovati dok objašnjavaju spisateljske potrebe i navike. Nije svaki autor iskren i otvoreno je pitanje u kojoj mjeri upravo sada muljam čitatelja, ako ne i sebe samoga.

U mom spisateljskom procesu nikada ne prevladava muk, radijski prijemnik je u pravilu stalno upaljen u prostoriji u kojoj se nalazim (smeta me tišina u umjetnim prostorima, radio je pretežno upaljen čitavu noć); moj primarni spisateljski preduvjet je da se tijekom pisanja nalazim u nekom interijeru, vani u pravilu stvaram jedino bilješke kojima se kasnije služim; boravak u otvorenim prostorima trošim na proučavanje prirode i društva. Dok sastavljam tekst, preferiram slušati instrumentalnu glazbu, što najviše ovisi o vrsti i temi teksta; ako pišem tekst o Tomažu Pengovu ili Lindi Perhacs (1943.), autorici kultnoga albuma Parallelograms iz 1970. godine, kao radnu podlogu stavljam njihovu diskografiju da bih se lakše unio u materijal o kojemu pišem.

Analitični tekstovi zahtijevaju ozbiljnu glazbu u kojoj prevladaju instrumentalne dionice, a njih u klasičnoj glazbi i post-rocku ima napretek. Mogwai, Tortoise, Magyar Posse, Man an Ocean, Explosions in the Sly, If These Trees Could Talk, Godspeed You! Black Emperor, Mono, Pg.lost, Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra, Radar men from the Moon, This Will Destroy You, Sigur Rós, Man Zero i Ana Never tek su neki post-rock sastavi što njeguju siroviji zvuk koji rado opisujem sintagmom eksplozija zvuka. Kao podžanr rock glazbe, post-rock nastaje krajem osamdesetih godina 20. stoljeća – uvriježilo se mišljenje među glazbenim kritičarima da je engleski sastav Talk Talk^[1] 1988. godine nastaje maestralan album Spirit of Eden, a 1991. godine Talk Talk snima posljednji studijski uradak Laughing Stock.  jedan od prvih pionira post-rocka.. Post-rock karakterističan je po naglim prijelazima, skladba počne umiljatom i polaganom melodijom, da bi se u sekundi preobrazila u furioznu buku što je u stanju rasparati i najtvrđe uši.

Dok slušam instrumentalne post-rock skladbe i ostale oblike lagane instrumentalne glazbe, a naročito klasiku, vrijeme protječe vidljivo sporije i smirenije, kao da sam u nekoj drugoj dimenziji – Antonin Dvořák, Jacques Offenbach, Bedřich Smetana, Frédéric Chopin i Petar Iljič Tchaikovsky omogućuju mi da uz njihovu glazbu stvaram tekstove u kojima se osvrćem na sadržaj određenih filmova, knjiga i stripova. Instrumentalna je glazba najčešći suautor mojih tekstova jer vjerujem da su uglazbljene riječi ponekad u stanju omesti prave riječi što se tek moraju zapisati. Kao što u filmovima ponekad glavnu riječ preuzima kamera, tako i u glazbi najčešće gorljivo pričaju naizgled nijemi instrumenti. U gruzijskom filmu Ispytanie (Aleksandr Kott, 2014.) riječi uopće nema, no radnja te impresivne ljubavne priče ipak je gledatelju sasvim jasna, riječi bi možda samo pokvarile čitav dojam.

U prvim filmovima, baš kao i u stripovima, nema zvukova, no to ne smanjuje njihovu pripovjedačku snagu – narativna sposobnost nijemih filmova i stripova nalazi se upravo u vizualnoj komponenti, važno je biti u stanju pažljivo gledati. U strip-serijalu Vučine Sonje Gašperov priče su vješto ispričane bez upotrebe riječi, a nijemost je prisutna i u strip-serijalu Ken Parker – u 62. knjizi (Dah i san), koju čine četiri^[2]Zapravo, pet je priča – posljednja (i najkraća) je posvećena Paji Patku. kraće priče u boji, riječi se mogu iščitati iz pogleda i pokreta likova.

Instrumentalna glazba omogućuje mi da kao slušatelj aktivno sudjelujem u samoj skladbi tako što joj dodajem riječi prema vlastitom nahođenju – melodijama dodajem neizgovorljive instrumentalne riječi čije konačno značenje ni meni nije uvijek posve jasno, ali mi godi u danom trenutku. Posebna su glazbena skupina renesansni madrigali koje su skladali Claudio Monteverdi i Giovanni Pierluigi da Palestrina, njihove me duhovne skladbe redovno motiviraju na pisanje jer mi nije poznat njihov sadržaj. U pisanju me najviše ometaju pjesme čije stihove znam napamet, pjesme koje uvijek iz osobnih razloga doživljavam odviše osobno – dok slušam balade kao što su Exit music (Radiohead), Famous Blue Raincoat (Leonard Cohen) ili Mother Dear (Tindersticks), najviše vremena provedem na pjevanje, a najmanje na pisanje. Ne ometaju me nepoznate skladbe, ali me zato dobrano ometaju one što potiču na đuskanje, zviždanje ili imitiranje melodije (ponajprije su to elektronske i pop(ularne) skladbe). I tijekom čitanja preferiram slušati instrumentalnu glazbu – klasičnu, ambijentalnu, etno, jazz ili blues, svejedno je. Poznate riječi poremete mi radnu koncentraciju, a instrumentalizirane riječi ju nanovo sabiru na mentalnu hrpu – ipak, važno je da skladbe budu blagog intenziteta jer mi čitanje iziskuje daleko veću koncentraciju negoli pisanje.

Potpuno slušateljsko povjerenje poklanjam određenim radijskim postajama, emisijama iza koje stoji glazbeni urednik čiji ukus ima kultni status. Kao što neki radijski ljudi znaju kod slušatelja podići ustajalo raspoloženje, tako ima i onih što umiju puštati glazbu uz koju se komotno može raditi ili makar nešto preraditi. Izbor radijske postaje privlači ili odvlači mušterije iz kafića i ugostiteljskih objekata, glazba je u stanju stvoriti redovne goste i ugostitelju dodatno podići promet jer, ako već mogu birati, ljudi će radije izabrati mjesto za kavu u kojem se vrti njima draža ili podnošljivija vrsta glazbe.

Navikla na neprestanu prisutnost bilo kakvih riječi, suvremena publika pretežno traži ritmičnu vokalno-instrumentalnu glazbu, ne odgovaraju joj instrumentalni dijalozi što iziskuju koncentraciju i suradnju, naročito im smetaju dugotrajnije skladbe, baš kao što im ne odgovara tišina i ljudska neprisutnost. U kasnim i tihim noćnim satima, kada većina slušateljstva dobrano spava, određene radijske postaje osvajaju zvuci instrumenata. Spisatelji koji uz karijeru nastoje paralelno voditi obiteljski život, redovito pišu upravo noću, dok ukućani spavaju snom pravednika. Ako noćni spisatelji običavaju pisati uz instrumentalnu glazbu, kult(ur)ne radijske postaje uvelike im idu ususret.