I suvremeni pjesnici i književni kritičari opetovano govore o smrti poezije, pokapaju ju u svakoj trećoj rečenici. U prilog im idu površno provedene ankete i hladne statistike što govore da se pjesničke zbirke slabo čitaju, a još slabije prodaju. Budući da su kulturni prostori u vodećim medijima svedeni na minimum, o poeziji se piše jedino ako pjesnika krasi ekscesno ponašanje, recimo, ako se razgolićuje u centru grada nakon druge litre crnjaka ili osnažuje sinuse bijelim prahom. Specijalizirane tiskovine o poeziji vjerno prate pjesnici, književni kritičari i pokoji čitatelj kojemu nije mrsko potrošiti novac na dvotjednik, mjesečnik ili godišnjak o kulturnim pitanjima.

Tekstovi o poeziji ne prodaju novine jer čitateljstvo ne zanimaju suvremeni pjesnici koji se redovno groze čvrstih formi i jasnoće, već teže tobožnjoj hermetičnoj originalnosti. Pjesniku više nije do živog dijaloga s čitateljstvom, današnji pjesnik obraća se sebi samome, a onda se čudom čudi zašto nitko nije zainteresiran za njegove (možda!) genijalne, ali nerazumljive i nepamtljive monologe. Postupno nestaju zlatne čitalačke generacije koje znaju naizust recitirati stihove domaćih i stranih pjesničkih klasika. Poezija se u školama uči napamet u manjoj mjeri, poezija se danas u školskim klupama pretežno samo čita i analizira, što najviše ovisi o kriterijima učitelj(ic)a. Digitalne generacije poeziju najviše probavljaju u uglazbljenoj formi, točnije, u obliku glazbenih spotova. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, prokomentirat će netko tijekom rasprave o položaju poezije danas i tako potvrditi da su, eto, određeni stihovi spontano ušli u svakodnevni govor. Kao što su nekada pjesme prvo bile tiskane, a zatim pročitane pa naučene poput molitve, tako se danas pamte i pjevuše uglazbljeni stihovi popularnijih (kant)autora. Neki stihovi slušateljstvo oplemenjuju, dok ima i onih što potpomažu kolektivno mentalno nazadovanje.

Može li se suvremena glazba iskoristiti u nastavnom procesu kao motivacijsko sredstvo ili kao materijal za detaljnu obradu? Može i mora - krajem osnovnoškolskog obrazovanja, u dobrom se dijelu učenika razvija smisao za kritičkim prosuđivanjem, a ujedno u njima jača i potreba za izražavanjem vlastitog mišljenja. Naravno, raspravljanje se svakodnevno uči kroz razgovor i organizirane debate jer, mnogi bi raspravljali, ali ne znaju osnovna pravila te verbalne discipline. Birane pjesme moraju biti prilagođene uzrastu – učenicima treba biti što poznatiji povijesni/društveni kontekst u kojem je pjesma nastala i o čemu ista govori. Godinama se na satovima književnosti analiziraju Cesarićeve socijalne pjesme Vagonaši i Balada iz predgrađa, klasične pjesme koje bi kod učenika trebale razvijati osjećaj za empatiju i društvenu pravednost. Na kraju sata pojedini nastavnici učenicima puste Hegedušićev prepjev Balade iz predgrađa u formi šansone, spomenu im koje su osobine šansone, a neki idu i dalje pa spomenu protestnu glazbu iz šezdesetih godina 20. stoljeća (Bob Dylan; Simon & Garfunkel; The Mamas and the Papas; Peter, Paul and Mary; Donovan; Odetta; Richie Havens; Woodie Guthrie; Sixto Rodriguez; Phil Ochs; Pete Seeger; John Sebastian…), psihodeličnu i angažiranu literaturu (Morrison, Marquez, Dylan, Kundera) te silnu silu satiričnih domaćih i stranih filmova što su s razlogom stekli kultni status u svijetu kulture. ^[1] Nije zgorega ako se mladoj publici spomenu naslovi što pripadaju epohalnom valovlju sedme umjetnosti - naravno, mislim na novi val što se odvijao u Francuskoj (François Truffault, Éric Rohmer, Jean Luc-Godard), Češkoj (Jan Nĕmec, Jiří Menzel, Jaromil Jireš) i Japanu (Shōhei Imamura, Nagisa Oshima, Hiroshi Teshigahara). I commedia all’italia, kao samostalan filmski podžanr, također zaslužuje da ga se izrijekom dodatno spomene. Talijanski filmaši (Mario Monicelli, Dino Risi, Ettore Scola, Pietro Germi) pravili su filmove kojima primarna funkcija nije bila samo zabava, već i educiranje publike, ispoljavanje društvenoga protesta. Dobar dio učenika pretežno ne pokaže pretjeran interes za navedena djela, posebice ako ih se previše ponudi u kratkom vremenskom razdoblju, no uvijek ima individualaca koji izložene informacije registriraju te kasnije pomnije istraže, što će reći da se edukativni trud ipak isplati. Potrebna je dobra volja učenika, ali i dobra volja učitelja koji su voljni žrtvovati sat za izvannastavno štivo. Pomnija analiza pjesama Budite kao mi, Nostalgična i Alles Gut sastava The Beat Fleet ponukat će neke učenike na razmišljanje, vjerojatno će se proučiti neka književna referenca, proširiti spoznaja... Naravno, ne uvijek, ne zaboravimo da u gotovo svakom razredu imamo učenika s drugim oblikom poremećaja u ponašanju, učenika koji živi u disfunkcionalnoj obitelji, učenika koji je kronično lijen ili nasrtljivo inatljiv, ali uvijek ima i onih koji pozitivno reagiraju na ponuđeni materijal. Izvannastavno štivo najbolje je obrađivati tijekom izvannastavnih aktivnosti, npr. u grupi Kreativno čitanje (i pisanje) ili srodnim radionicama.

Mr.gud Muzikart, TBF i St!llness stvorili su popriličan broj verbalno jakih društveno angažiranih pjesama što mogu poslužiti kao efektan uvod u problemski razgovor, a može im se posvetiti i cijeli školski sat ukoliko uspijevaju izazivati pažnju i reakciju slušateljstva. Pomnijim analiziranjem sadržaja (ali i forme!) suzbija se čitateljeva duhovna stagnacija, usađuje mu se opasna ideja da književnost može donekle promijeniti svijet nabolje (ili nagore). Verbalna jakost čini čitavu zbirku poezije Pjesme iz Lore Borisa Dežulovića (1964.) u kojoj se tematizira hrvatska inačica nacionacizma u najgorem obliku. Kombinirajući groteskne i realistične elemente, Dežulović u svojim pjesmama bez uljepšavanja opisuje nasilne domaće rodoljube, njihovu tisućljetnu mržnju prema strancima i paranoične fobije. Uznemirujući su Dežulovićevi protagonisti koji dane i noći provode u kladionicama i opskurnim birtijama, svadljivi su to pojedinci koji se busaju u prsa domovnicama i koji bi rado da se ponove slavna ratna vremena pa da se po drugi put otvori ratni logor čije će se postojanje kasnije ponovno uredno zanijekati, a zatvorenici još urednije smjestiti pod zemlju. Zbirka Pjesme iz Lore pravi je literarni drmež, teško štivo što obavezno izaziva gorke reakcije. Donedavno su vlastodršci strepili pred književnicima kao što je Dežulović, znali su da određene vrste tekstova mogu dovesti do neželjenih i za njih štetnih reformi, no to je sada stvar prošlosti – shvatila su gospoda da bi konstantnim medijskim ignoriranjem i povremenim novčanim financiranjem mogli pridobiti ili makar utišati neke književnike. Zato prepredeniji pjesnici više nisu u buntovnom, već u bunovnom stanju – renomiraniji među njima uredno žive od državnih stipendija, stoga nisu ludi da bi grizli ruku što ih uredno hrani…

Vratimo se nakratko ostarjelome čovjekomrscu i novinaru Jepu Gambardelli iz filma La grande bellezza (Paolo Sorrentino, 2013.). Jep je u više trenutaka pokazao verbalnu jakost dok se kritički osvrtao na suvremene oblike lažne angažirane umjetnosti kojoj je najvažnije izazvati pažnju elitne publike čija su osjetila zbog neprestane nadražljivosti u konačnici sve tuplja i gluplja. U tom filmu ljubitelje umjetnosti fasciniraju šokantniji oblici umjetnosti, primjerice, djevojčica koja objeručke, uz neurotične krikove, baca bočice boja na prazno platno. “Pa ona plače”, zgroženo ustvrdi Jepova pratilja Ramona dok drugi uživaju u performansu. “Ma kakvi, zarađuje milijune”, odgovara joj Jep. Zna on da će maloljetnička mazarija, na sreću ambicioznih i gramzivih roditelja, na kraju završiti u svjetskoj galeriji, ne računajući pritom na djevojčičinu emocionalnu prirodnu potrebu da bude dijete koje u slobodno vrijeme sanja o veterinarskoj karijeri. Sorrentino svojim filmom pokazuje (i dokazuje) kako kulturološka elita nije ni po čemu bolja od ljubitelja šunda i prosječne umjetnosti; saznanja o visokoj kulturi ne čine čovjeka poštenijim, već eventualno upućenijim u pitanja umjetnosti. Kultura ne može nadomjestiti karakterne rupe, na njoj je da popuni osnovne emocionalne potrebe, a i to joj ne polazi uvijek za rukom.

Sveukupno gledano, ponestaje intelektualne i emotivne iskrenosti u suvremenim pjesničkim zbirkama i drugim oblicima umjetnosti, top ljestvice najkonzumiranijih naslova čine precijenjena ostvarenja prosječne kvalitete, a stvaraju ih wannabe zvjezdice, pojedinci gladni tuđe pozornosti. Jep, kultivirani (anti)junak našega doba, toga je itekako svjestan dok njegove šake stvaraju mlačan pljesak za neurotične izvođače.