Zvučna čitanka #12: O stvaralačkoj uzajamnosti
Jedan krasan tekst o stvaralačkoj isprepletenosti i pomoći koju strip pruža glazbi, glazba poeziji, pjevačice pjevaču...
Metatekst je književni pojam koji pojedini pisci rado upotrebljavaju dok objašnjavaju svoja ostvarenja. Ponavljajući klasičnu misao da “sve je već odavno napisano”, kao legitimni pripadnici postmodernizma ne vide ništa čudno u posuđivanju kakve sintagme dok pišu. Isti se pisci redovno zapjene ako se netko drugi usudi upotrijebiti njihovu rečenicu, a da ih pritom taj netko ne navede kao izvor. Tušta taština, jašta…
Posebna je priča deveta umjetnost – neke stripove prave svestrani pojedinci, ali ima i vrsnih naslova za koje su zaslužni tandemi ili veći broj suradnika (jedan je zadužen za tekst, drugi za crtež, treći za koloriranje…). Stripaš koji ima i spisateljski i crtački dar radi samostalno – Frano Petruša (1977.) počeo je kao crtač koji radi po tuđim pričama, ali je uskoro sazrio i dobio potrebu za pisanjem i crtanjem vlastitih priča. [1]
I strip i film pripadaju vizualnim medijima, a osim što su prisiljeni dijeliti izražajna sredstva (montaža, kadar…), neki moraju dijeliti i roditelje. Prvi su tvorci animiranih filmova nerijetko bili plodni i kao stripaši (Winsor McCay, Émile Cohl, Otto Messmer). Za nastanak uspješnoga filma potreban je timski rad mnogih suradnika – da bi se ostvarila redateljeva autorska zamisao, potreban je kvalitetan scenarist i vrhunska glumačka izvedba, a ne zaboravimo i druge važne suradnike kao što su scenograf, kostimograf, majstor rasvjete i fotografije… Nenad Pata u tekstu Dušan Vukotić – maestro animacije [2]
Za razliku od književnika koji rijetko kada pristaju na posuđivanje vlastitih rečenica (o izravnim potkradanjima uredno se šuti!), kantautori su na boljem glasu jer imaju plemenitu naviku da s vremena na vrijeme napišu i nesebično poklone pjesmu svojim koleg(ic)ama. Prigodnih primjera neuvjetovanih stvaralačkih uzajamnosti na manjka ni na domaćoj ni stranoj glazbenoj sceni; da ne bismo ugušili tekst, dovoljno je spomenuti četiri primjera: 1) Bob Dylan napisao je 1986. godine u suradnji sa Samom Shepardom skladbu Brownsville Girl koju Dylan iste godine objavljuje na albumu Knocked Out Loaded. 2) Bruce Springsteen (1949.) na početku karijere napisao je skladbu Because the Night za Patti Smith, skladbu Fire dao sastavu The Pointer Sisters, a sastavu Manfred Mann’s Earth Band skladbu Blinded by the Light. 3) skladatelj Zdenko Runjić (1942-2007.) napisao je oko 700 pjesama za druge izvođače (gotovo 200 ih je napisao za Olivera Dragojevića!) 4) Arsen Dedić (1938.) u pjesničkom prvijencu Brod u boci (1971.) objavljuje ljubavnu pjesmu Ne daj se, Ines; nju će uglazbiti 1976. godine na albumu Otisak autora, a pjesmu će kasnije dodatno proslaviti izvedba Rade Šerbedžije (1946.) koji ju i danas redovno izvodi na svojim koncertima pa ju neki doživljavaju kao Šerbedžijinu autorsku skladbu, dok za prvotnu (Dedićevu) verziju vjerojatno ni ne znaju da uopće postoji.
1977. godine Arsen Dedić i Zvonimir Golob (1927-1997.) objavljuju album Dedić – Golob na kojem Dedić pjeva Golobove šansone (tek je 2009. godine album objavljen u formi CD-a). Nije to njihov prvi projekt, surađivali su pjesnici Dedić i Golob u više navrata – upravo je Golob zaslužan za Dedićev pjesnički prvijenac Brod u boci koji je doživio više naklada i prodan u više od 60 tisuća primjeraka, o čemu suvremeni pjesnici mogu slobodno sanjati. Iste godine kod istoga izdavača u istoj biblioteci (Croatia concert) Zvonimir Golob objavljuje pjesničku zbirku Čovjek i pas i druge šansone.
Kada se govori o oblicima stvaralačke uzajamnosti u glazbenim sferama, svakako se trebaju spomenuti prateći vokali koji uvelike pridonose u kvaliteti mnogih pjesama. Leonard Cohen već u prvom albumu, Songs of Leonard Cohen iz 1967. godine, ima pjevačice koje dopunjuju njegov glas što je s godinama zbog cigareta postao sve dublji – Susan Mussmano, Emily Bindiger, Anjani Thomas, Jennifer Warnes, sestre Charley i Hattie Webb, Julie Christensen, Dana Glover, Perla Batalla i Sharon Anderson samo su neke od pjevačice koje su obogatile Cohenove koncerte i albume. Skladba Walk on the Wild Side, u kojoj je glavnu riječ imao Lou Reed, ne bi bila ista bez razigranih pratećih vokala Karen Friedman, Dari Lalou i Casey Synge, članica trija Thunderthighs. Oscarom nagrađeni dokumentarac Twenty Feet from Stardom (Morgan Neville, 2013.) podrobnije govori o sudbinama nekih pratećih pjevačica (Lisa Fisher, Darlene Love, Marry Clayton…) koje su svojim izvedbama obilježile određene popularne pjesme, ali unatoč svemu nisu stekle zadovoljavajuću količinu slave ili hvale.
Fotografije: Neznalice