Metatekst je književni pojam koji pojedini pisci rado upotrebljavaju dok objašnjavaju svoja ostvarenja. Ponavljajući klasičnu misao da “sve je već odavno napisano”, kao legitimni pripadnici postmodernizma ne vide ništa čudno u posuđivanju kakve sintagme dok pišu. Isti se pisci redovno zapjene ako se netko drugi usudi upotrijebiti njihovu rečenicu, a da ih pritom taj netko ne navede kao izvor. Tušta taština, jašta…

Posebna je priča deveta umjetnost – neke stripove prave svestrani pojedinci, ali ima i vrsnih naslova za koje su zaslužni tandemi ili veći broj suradnika (jedan je zadužen za tekst, drugi za crtež, treći za koloriranje…). Stripaš koji ima i spisateljski i crtački dar radi samostalno – Frano Petruša (1977.) počeo je kao crtač koji radi po tuđim pričama, ali je uskoro sazrio i dobio potrebu za pisanjem i crtanjem vlastitih priča. ^[1]Papak (Fibra, 2010.), Mostarske želje (Fibra, 2013.), Goni to smeće (Pet rusa, 2015.).  O procesu nastanka stripova (i vina) govori se podrobnije u dokumentarnom stripu Neznalice: priča o međusobnoj inicijaciji (Fibra, 2014.) kojega u potpunosti potpisuje Étienne Davodeau (1965.). U epizodama #15 (Ljudi, stoka i junaci) i #71 (Zemlja junaka) serijala Ken Parker, stvaralački tandem Berardi&Milazzo na inovativan način spajaju sudbine različitih strip-junaka i ujedno ironično progovaraju kakav je autorski položaj u procesu stvaranju stripova. U obje se epizode prigodno pojavljuje mnoštvo junaka iz svijeta stripa, ali i dobar broj filmskih ikona, što nije ništa čudno jer su film i strip bliski medijski rođaci, gotovo pa braća – i film i strip službeno nastaju krajem devetnaestoga stoljeća. Istina je nešto drugačija od povijesnih knjiga - Rodolphe Töppfer (1799-1846.), Gustave Doré (1832-1883.) i Wilhelma Busch (1832-1908) manje su poznati prethodnici stripa. Töppferove su se ilustracije sastojale od nekoliko sličica (svaka je bila popraćena tekstom), što će reći da su to zapravo bili prvi stripovi. Töppferov se rad dojmio Goethea u toj mjeri da je Goethe nagovarao Töppfera na objavljivanje ilustracija u obliku samostalne publikacije. Do toga je i došlo kasnije, ali Goethe to nije doživio. Töppferove tiskane ilustracije imale su formu današnjih strip albuma.

I strip i film pripadaju vizualnim medijima, a osim što su prisiljeni dijeliti izražajna sredstva (montaža, kadar…), neki moraju dijeliti i roditelje. Prvi su tvorci animiranih filmova nerijetko bili plodni i kao stripaši (Winsor McCay, Émile Cohl, Otto Messmer). Za nastanak uspješnoga filma potreban je timski rad mnogih suradnika – da bi se ostvarila redateljeva autorska zamisao, potreban je kvalitetan scenarist i vrhunska glumačka izvedba, a ne zaboravimo i druge važne suradnike kao što su scenograf, kostimograf, majstor rasvjete i fotografije… Nenad Pata u tekstu Dušan Vukotić – maestro animacije ^[2]Tekst je uvršten u monografiju Dušan Vukotić – Vud (Korpus i Zagreb film, 2007.) koju čine brojni tekstovi Vukotićevih suradnika i prijatelja, ali ima i Vukotićevih filmskih studija. Nezaobilazno štivo za ljubitelje Vukotićevih filmova. naglašava da je Vukotić, poput pravoga perfekcionista, sudjelovao u svakoj etapi rada: “Ni za jednog suradnika ne smije biti nijedne nejasnoće u izradi zadatka. S kompozitorom će satima sjediti da bi postigao zvučnu komponentu koja će biti adekvatna njegovoj zamisli…” Fascinantan primjer uspješne stvaralačke uzajamnosti je povijesna drama Russkiy kovcheg (Aleksandr Sokurov, 2002.) koja je sastoji od jednoga kadra. Sitnica, zar ne, snimiti filmski kadar? Ali i nije baš sitnica kada kadar traje malo više od 90 minuta, kamera je pokretna, a statista ima čitavo more, naročito u završnim minutama filma (Sokurov odbija kazati koliko je ljudi sudjelovalo u filmu i koliki su bili troškovi). Fraza treća sreća nije upalila u ovom stvaralačkom činu - film je snimljen iz četvrtoga pokušaja zbog tehničkih poteškoća.

Za razliku od književnika koji rijetko kada pristaju na posuđivanje vlastitih rečenica (o izravnim potkradanjima uredno se šuti!), kantautori su na boljem glasu jer imaju plemenitu naviku da s vremena na vrijeme napišu i nesebično poklone pjesmu svojim koleg(ic)ama. Prigodnih primjera neuvjetovanih stvaralačkih uzajamnosti na manjka ni na domaćoj ni stranoj glazbenoj sceni; da ne bismo ugušili tekst, dovoljno je spomenuti četiri primjera: 1) Bob Dylan napisao je 1986. godine u suradnji sa Samom Shepardom skladbu Brownsville Girl koju Dylan iste godine objavljuje na albumu Knocked Out Loaded. 2) Bruce Springsteen (1949.) na početku karijere napisao je skladbu Because the Night za Patti Smith, skladbu Fire dao sastavu The Pointer Sisters, a sastavu Manfred Mann’s Earth Band skladbu Blinded by the Light. 3) skladatelj Zdenko Runjić (1942-2007.) napisao je oko 700 pjesama za druge izvođače (gotovo 200 ih je napisao za Olivera Dragojevića!) 4) Arsen Dedić (1938.) u pjesničkom prvijencu Brod u boci (1971.) objavljuje ljubavnu pjesmu Ne daj se, Ines; nju će uglazbiti 1976. godine na albumu Otisak autora, a pjesmu će kasnije dodatno proslaviti izvedba Rade Šerbedžije (1946.) koji ju i danas redovno izvodi na svojim koncertima pa ju neki doživljavaju kao Šerbedžijinu autorsku skladbu, dok za prvotnu (Dedićevu) verziju vjerojatno ni ne znaju da uopće postoji.

1977. godine Arsen Dedić i Zvonimir Golob (1927-1997.) objavljuju album Dedić – Golob na kojem Dedić pjeva Golobove šansone (tek je 2009. godine album objavljen u formi CD-a). Nije to njihov prvi projekt, surađivali su pjesnici Dedić i Golob u više navrata – upravo je Golob zaslužan za Dedićev pjesnički prvijenac Brod u boci koji je doživio više naklada i prodan u više od 60 tisuća primjeraka, o čemu suvremeni pjesnici mogu slobodno sanjati. Iste godine kod istoga izdavača u istoj biblioteci (Croatia concert) Zvonimir Golob objavljuje pjesničku zbirku Čovjek i pas i druge šansone.

Kada se govori o oblicima stvaralačke uzajamnosti u glazbenim sferama, svakako se trebaju spomenuti prateći vokali koji uvelike pridonose u kvaliteti mnogih pjesama. Leonard Cohen već u prvom albumu, Songs of Leonard Cohen iz 1967. godine, ima pjevačice koje dopunjuju njegov glas što je s godinama zbog cigareta postao sve dublji – Susan Mussmano, Emily Bindiger, Anjani Thomas, Jennifer Warnes, sestre Charley i Hattie Webb, Julie Christensen, Dana Glover, Perla Batalla i Sharon Anderson samo su neke od pjevačice koje su obogatile Cohenove koncerte i albume. Skladba Walk on the Wild Side, u kojoj je glavnu riječ imao Lou Reed, ne bi bila ista bez razigranih pratećih vokala Karen Friedman, Dari Lalou i Casey Synge, članica trija Thunderthighs. Oscarom nagrađeni dokumentarac Twenty Feet from Stardom (Morgan Neville, 2013.) podrobnije govori o sudbinama nekih pratećih pjevačica (Lisa Fisher, Darlene Love, Marry Clayton…) koje su svojim izvedbama obilježile određene popularne pjesme, ali unatoč svemu nisu stekle zadovoljavajuću količinu slave ili hvale.