Pojedini renomirani glazbeni kritičari svako malo bez pardona lansiraju u javnost tekst bombastičnog naslova o novom najboljem, najvažnijem ili najpopularnijem ili rock’n’roll sastavu na svijetu. Čemu takvi naslovi? Pa, da bi se privukla pažnja čitateljstva, naročito ona mazohistička skupina čitatelja koja je osjetljiva po pitanju stilskih i značenjskih komponenti (štrecne ih u dvanaestercu kada pročitaju napuhani naslov). 

Koji su glazbenici najbolji, najvažniji i najpopularniji? Oni koji su skloniji ekscesima pa u polugolim izdanjima svakodnevno zastupljeni u vodećim medijima i oni koji umjesto čarapa radije mijenjaju partnere? Zna se, u Hrvatskoj su najpopularniji izvođači koji uredno miješaju ljubavne i domoljubne motive. Utegnute narodnjačke starlete trenutno poprilično dobro kotiraju, no sljedeće generacije neće ih se previše sjećati jer će im preuveličana ljepota nestati, a popularni stihovi će kod nekadašnjih slušatelja i novih generacija izazivati podsmijeh ili nostalgiju. Ishlapit će slava instant zvijezda koje sviraju po diskotekama, trgovačkim centrima i sajmištima jer popularne pjesme u pravilu potraju nekoliko sezona, nakon čega budu prepuštene glazbenim arhivima. Isti se scenarij dogodi filmskim i književnim hitovima prosječne kvalitete; kvalitetni se naslovi uspiju oduprijeti navali zaborava i zaraditi status klasičnoga ili kultnoga djela, dok prosječna i šund ostvarenja ne prežive ni na periferijama jer je memorija popularne publike nestalna. 

Književni klasici ne gube osobinu dugovječnosti kada se jednom izbore za nju; tako su Kiklop Ranka Marinkovića i Proljeće Ivana Galeba Vladana Desnice još uvijek vrijedna djela čija se umjetnička vrijednost teško može ponoviti. Dugo se čeka i traži autor novoga hrvatskoga romana o kojem će se pohvalno govoriti desetljećima, ako ne i stoljećima, no novog naslova trenutno nema na vidiku – pretendenata ima i previše, ali ne i djela. Većina suvremenih književnih (i filmskih) djela bavi se aktualnim pričama o kojima se pretežno na prikriven način tematizira nečiji istraumatizirani život, suvremeni autori nikako da se odmaknu od stvarnosne umjetnosti. Elem, dobar dio autora kao da nije u stanju odmaknuti se od sebe i aktualnih pričica te sastaviti univerzalnu životnu priču što ne može ostariti, već je u stanju zadržavati pripovjednu svježinu. U Desničinom romanu, primjerice, nema savršenoga protagonista koji izaziva divljenje mnoštva, nema u tom romanu ni velike naracije i šokantnoga klimaksa kojemu napadno teži previše autora, već se prustovskim tonom govori o proteklom životu, aktualnoj bolesti i pojedinčevom poimanju umjetnosti. Zašto taj roman ne gubi na važnosti? Pa možda zato jer autor tijekom pisanja nije bio vođen bolesnim umjetničkim ambicijama i potrebom za (samo)hvalom, nego je pokušao na sebi svojstven način iskreno ogoliti nutrinu senzibilnog umjetnika, nepretenciozno predočiti djeliće života. Desničine rečenice odišu spontanošću i odmjerenošću, a poznato je i da je na romanu radio godinama. Jednako je poznata činjenica da tekst diše te da pažljiviji čitatelj može osjetiti kako se autor osjećao tijekom pisanja – je li plakao, učestalo zastajao nasred rečenice ili pisao sumanuto brzo, kao u jednom dahu. Čitajući Proljeća Ivana Galeba, teško je ne pomisliti na Desničino ozbiljno lice koje resi većinu njegovih fotografija – ozbiljan je to bio autor i zasigurno mu nije bila namjera da romanom pod svaku cijenu stekne komad ovozemaljske slave. Ozbiljan autor stvorio je ozbiljan roman što vrvi studioznošću, štivo što zaslužuje hiperbolične oblike superlativa. 

Hiperbolični superlativi lako postanu dijabolični, pogubni za autora i djelo, stoga se trebaju dijeliti krajnje oprezno, da se djelo ne bi ofucalo, a autor nepotrebno umislio. Osobno izbjegavam pohvale i stvaranje vrijednosnih ljestvica, muku mučim kada moram izdvojiti pet ili deset najboljih glazbenih albuma ili knjiga koje bih, recimo, ponio sa sobom na pusti otok ili u kaznionicu. Kada je glazba u pitanju, u prtljagu bi svakako ušao Radiohead, Sigur Ros, Tim Buckley, neki rani album Leonarda Cohena i Chet Baker. Srećom pa su današnji CD-ovi zbog tankih covera ultralagani poput maramice. Od knjiga bih uzeo makar jednu epizodu iz strip-serijala Ken Parker, Gibranovog Proroka, bilo što od Bohumila Hrabala, zbirku pripovjedaka Rani jadi Danila Kiša i zbirku pjesama Heroes Muharema Bazdulja (1977.). Prigodni superlativi čine čitavu zbirku Heroes - zbirka se sastoji od 66 klasičnih soneta koji su posvećeni vrlim muškarcima iz svijeta umjetnosti (Dylan, Allen, Bergman, Jarmusch…) i filozofije (Kierkegaard), a dobio je na kraju zbirke svoje mjesto i jedan sportski uljez (Zidane!). Istaknutim osobama koji su svojim djelovanjem uvelike utjecali na njegov život i rad, Bazdulj je sastavio neuobičajenu pohvalu u obliku pjesme. Hvalevrijedan je to i poprilično protestan čin, poetski šamar egocentričnim vremenima u kojima su iskrene pohvale u dubokoj sjeni neutemeljenih samohvala, gospodski naklon i živim i mrtvim životnim uzorima. 

Bilo bi dobro kada bi netko identičan ili makar sličan oblik poetskoga protesta ponovio i za ženski (na)rod – i prošlost i sadašnjost (ali i budućnost!) čine kreativne heroine koje su svojim iznimnim intelektualnim angažmanom zavrijedile barem jedan prigodan sonet. 

Fotografije: http://www.enciklopedija.hr/