Višestruko zarobljen u 20. stoljeću kao ljubitelj nijemih filmova i proteklih dekada po pitanju glazbe i književnosti, nisam in. Nisam in i zato jer nemam profil na društvenim mrežama pa samim time kao da i ne postojim za dobar dio svijeta; internet pretežno koristim za elektroničku poštu, pretraživanje pojmova i čitanje aktualnosti, a računalo doživljavam kao nužno pomoćno sredstvo u procesu pisanja. Iritira me poduže gledanje u ekran i zato nerado čitam opširne tekstove online, informacije lakše percipiram kada su u papirnatom obliku. Više nisam okorjeli čitatelj koji guta baš sve tekstove jer mi to vrijeme ne dopušta; kada je beletristika u pitanju, pretežno čitam višekratno pročitano štivo što me na neki način obilježilo i izgradilo kao osobu, što će reći da sam ziheraš. Malokad me oduševi suvremena književnost i nije mi jasno kako neki autori nemaju ni trunku samokritičnosti - je li to do novih urednika ili pak do zahtjeva publike? Slična je situacija i na glazbenom planu; nezadovoljan aktualnim albumima, najveći dio pažnje pridajem odslušanim albumima što su kod mene, ali i kod drugih stekli klasični status, postali kult(ural)ni kult određenim grupacijama.

Kult(ural)ni kultovi po načinu funkcioniranja nalikuju vjerskim kultovima – sve je divno i krasno dok se ne zbori protiv njih, već za njih! Jedini kompletan studijski album Jeffa Buckleyja (1966-1997.), Grace iz 1994. godine, stekao je kultni status još za autorovoga kratkoga života. Grace je izdan u zlatno doba alternativnoga rocka devedesetih, štoviše, u zadnjoj etapi alternativnoga rocka. Taj termin danas ne postoji u istom obliku – današnji alternativci ne slušaju taj tip glazbe jer nije dovoljno pomodna ili hermetična. U modi je indie rock koji, opet, ako se mene pita, odavno nije ni indie ni rock.

Premda je izdan u vremenima kada je alternativni rock bio na cijeni, album Grace nije prodan u velikoj nakladi. Nije mu u prodaji pomogla činjenica da je album producirao iskusni Andy Wallace, a ni to što je Jeffov otac slavni kantautor Tim Buckley (1947-1975.). Kao i kod oca mu Tima, kod Jeffa se osjeća više stilova (jazz, blues, progresivni rock), nema u čitavom albumu loše pjesme što se ne uklapa u koncept, štoviše, svaka bi pjesma trebala imati službeni spot. Album Grace hvaljen je od drugih glazbenika (Plant, Bowie, Dylan...), a svakako valja istaknuti obradu Cohenovog klasika Hallelujah što je dostojna originala, ako ne i snažnija po izvedbi. Poveća je dvojba oko pitanja kojem Buckley zaslužuje veće slušateljske počasti, otac Tim ili sin Jeff. Obojica su naglo skončali ovozemaljske živote, ostavivši iza sebe lako zamjetljiv trag, epohalna ostvarenja koje mnogi pokušavaju snimiti, ali im baš i ne ide. Pitam se kakve bi knjige Tim i Jeff Buckley možda napisali da su poživjeli malo duže jer, nije rijetkost da glazbenici pišu beletristiku ili makar autobiografske knjige nakon što im životno djelo dobije određenu težinu – Bob Dylan objavio je davne 1966. godine eksperimentalnu prozu Tarantula, a iste godine Leonard Cohen objavljuje roman Divni gubitnici (prije nego se okušao u glazbenim vodama, Cohen se dokazao kao pisac i pjesnik); Nick Cave objavio je nekoliko romana (+ prethodno uglazbljene stihove u zbirkama King Ink i King Ink II), Jim Morrison pisao je poeziju, Patti Smith objavila autobiografiju Tek djeca (Šareni dućan, 2011.), a Neil Young nedavno napisao autobiografsko štivo San jednog hipija (Menart, 2014.).

Kult(ural)nih kultova ne manjka ni na jednom umjetničkom području - dok se stvaralački idoli međusobno podržavaju, dotle se poklonici idola poništavaju, nije rijetkost da ljubitelji jednoga sastava veličaju svojeg miljenika i budu isključivi te izrazito nesnošljivi tijekom komentiranja drugih autora, a napose su neugodni prema ljubiteljima drugih žanrova i pravaca, budući da im prilike u pravilu ne omogućavaju da se izravno obrate autorima. Sljedbenici fanatističkoga kulta elitistički se odnose prema sličnim i posve nesrodnim autorskim imenima; samo ono što njima odgovara po zvuku i izgledu, priznaju kao dobro. Alternativci s prezirom gledaju na narodnjake kao na seljačine, a narodnjaci pak alternativce promatraju kao narkomane – zanimljivo je da nije uvijek lako razlučiti tko pripada kojem taboru jer im je dress code poprilično sličan; tetovaže, piercing i conversice više nisu prepoznatljivi znak alternativnih skupina (o čemu govori pjesma Bile starke sastava Dječaci), već i narodnjaka, ali i drugih društvenih skupina koje se stalno transformiraju i prisvajaju tuđa obilježja.

Etnolog Aleksej Gotthardi Pavlovsky (1964.) napisao je opsežnu studiju Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj (Naklada Ljevak, 2014.) što je rezultat višegodišnjega proučavanja periferne društvene supkulture što je s vremenom postala općeprihvaćena, a nešto kasnije i jedan od dominantnijih. U određenim kulturnim slojevima uvriježilo se mišljenje kako su svi ljubitelji narodnjaka emotivne sirovine, a po pitanju inteligencije ograničena stvorenja; elitističko je to razmišljanje što nema čvrsto uporište u stvarnosti jer inteligentan čovjek može slušati nekvalitetnu glazbu, baš kao što je osoba ograničenih mentalnih sposobnosti u stanju uživati u kvalitetnim skladbama. Pomniji poznavatelji kvalitetne glazbe sigurno jesu emancipiraniji i upućeniji u mnoga kulturna pitanja, no to ne mora značiti da su bolje osobe u moralnom pogledu. Općepoznat je podatak kako su pojedini nacisti bili ljubitelji vrhunske klasične glazbe; premda su imali izražen smisao za lijepo, istodobno su imali razvijenu ubilačku potrebu za rasnim i vjerskim čistkama. Estetika i etika nisu uvijek povezane uskim vezama, što će reći da obrazovanost može predstavljati i čist obraz i nečistu uobraženost. Upućenost u kvalitetno štivo i načitanost ne garantira da je osoba po nečemu bolja. Dogodi li vam se ikada da tijekom ili nakon dirljivog djela odlučite nešto promijeniti u svom životu, no na kraju sve ostane samo na riječima, a djela ostanu nedjela?

Tema zahtijeva prigodnu parafrazu i dopunu izreke o vrijednosti i važnosti odijela - glazba ne čini čovjeka, već čovjek čini glazbu. Glazba je u stanju promijeniti čovjeka nabolje, ali i nagore. Ako sluša biranu glazbu kao što su pjesme Jeffa ili Tima Buckleyja, pojedinac u društvu najprije zaradi etiketu osobitoga osobenjaka, a nešto kasnije, ovisno o osobnim zaslugama i karakteru, dobije orden kao vrsni pokvarenjak ili vrli poštenjak.

Fotografije: ljevak.hr