Dizajn prodaje proizvode, stoga nema bojazni da će dizajneri ostati bez posla jer zakoni prodaje i potražnje u svakom pogledu traže inovativnost; nestandardna pakovanja mogu povećati prodaju proizvoda. Knjižice glazbenih albuma ne nalaze se više u plastičnim kutijicama kao donedavno, danas je dobar dio knjižnica umetnut u egzotičniju kartonsku ili drvenu ambalažu što se po obliku (i sadržaju) razlikuje od drugih covera. Posljednji coveri sastava Radiohead iznimno su tanki, gotovo da ne zauzimaju prostor na policama, što zasigurno odgovara kolekcionarima koji muku muče s prostorom.

Korice knjiga također doživljavaju i proživljavaju svakojake mijene. Nakladničke kuće posvećuju pažnju vanjštini proizvoda, nastoje knjigu učiniti što atraktivnijom u vizualnom pogledu, da bi što prije dospjela nekome u ruke. Mijenjaju se (auto)biografski zapisi o autoru što se redovno nalazi na kraju knjige – osim datuma rođenja i bibliografskih podataka, u zapisu možemo pročitati što autor knjige (ne) preferira ili kakvu glazbu sluša. Fotografije autora u manjoj mjeri krase korice knjiga, dok je prije fotografija autora bila gotovo obavezna. U eseju Albert Camus: Traktat o sreći Muharem Bazdulj piše kako je, gledajući fotografije književnika, razmišljao o njihovim nutrinama. U kojoj je mjeri fotografija književnika sposobna privući ili odvući čitatelja, vrag će ga znati. O privatnosti književnika Danijela Dragojevića (1934.) malo se zna jer isti drži do svoje privatnosti, ne pojavljuje se u javnosti pa su i njegove fotografije malobrojne.

Zahvaljujući YouTubeu, možemo pronaći (pra)stare intervjue s književnicima, čuti im boju glasa i vidjeti način gestikuliranja pa tako proširiti vlastitu predodžbu o njima. Kad je glazba u pitanju, prednost YouTubea je u tome što se mogu preslušati kompletni albumi i što se mogu pronaći raritetne koncertne snimke/svirke što se ne mogu kupiti jer nikada nisu izdane u materijalnom obliku. “Ako imate određenu reputaciju, u opasnosti ste da ju izgubite. Ako zaboravite što radite, to osvane na YouTubeu. Ako se sjetite što radite, i to osvane na YouTubeu.”, primijetio je Neil Young u svojoj autobiografskoj knjizi San jednog hipija. Ako te bilo tko bilo kada može snimati, moraš biti stalno potpuno koncentriran, pogreške nisu poželjne. Nekome će možda zasmetati glazbenikovo improviziranje tijekom koncerta, a upravo Young rado improvizira tijekom koncerata jer tako najbolje vidi kako publika reagira [1]U Youngovom albumu Psychedelic Pill neke skladbe traju gotovo pola sata. Dugačke instrumentalne pjesme rock autorima mogu poslužiti kao prilika za ispoljavanje nehotične kreativnosti. Dylan svoje pjesme svaki put izvodi u drugačijem aranžmanu, što mu neupućeniji dio publike zamjera. Najviše negoduju instant obožavatelji kojima je Tangled up in the Blue omiljena pjesma jer za druge ni ne znaju. U pravilu to bude naprasna i glasna skupina što u mnogočemu nalikuje slušateljima Pink Floyda koji, kada ih zamolite da vam nabroje neke pjesme, svakako spomenu dvije – Wish You Were Here i Another Brick in the Wall – i onda naglo stanu s nabrajanjem opusa. Zašto? Jer tu završava njihovo znanje o Floydovcima. Lako su prepoznatljivi - redovno su okićeni alternativnim znakovljem.

Era novih tehnologija učinila je da su svi odjednom vrsni fotografi i snimatelji javnih ličnosti kao što su, recimo, glazbenici. Tijekom šetnje parkom vadi krmelje ili mušicu iz oka? Snimit će ga, ismijat će ga upravo oni koji su čitav život predmet poruge. Svrbi ga tjeme usred izvedbe i želi se majmunskim pokretom riješiti nelagode? Snimit će ga, zaprimit će salve negativnih anonimnih komentara na društvenim mrežama. Dylan zabranjuje korištenje uređaja za snimanje tijekom koncerata, Balašević također. Naravno, ne poštuju baš svi autorovu želju da ne želi biti fotografiran ili sniman tijekom nastupa, štoviše, bune se neki slušatelji zbog zabrana, padaju teške riječi na račun umjetnika. Stojim na strani umjetnika – kvragu, pa došao sam slušati, a ne snimati koncert. Nije mi potrebna fotografija da bih zapamtio dan kada sam uživo slušao i gledao neki sastav, zapamtit ću ga po (ne)kvaliteti, a ne po (audio)vizualnom zapisu. Ima jedna kraća amaterska snimka u kojoj Thom Yorke hoda ulicom sa ženom i djecom, a neki čovo ga zove imenom, hoda za njim i snima li ga snima, a ovaj ga ignorira i nastoji zbrisati… Pa kamo bi Yorke došao da svaki put odgovara na takve pozive i urlike obožavatelja koji su ga, eto, prepoznali na ulici? Zasigurno ne bi došao tamo kamo se na početku namjerio, već bi završio na zatvorenom odjelu umobolnice. Iako je javna osoba, Yorke i njemu slični imaju pravo i na privatni život, no to se nekima ne može dokazati.

Žalim za vremenima kada je publika u rukama imala upaljače i tako davala izvođačima do znanja da su prisutni, dio događaja. Publika je bila usredotočena na svirku, nije joj bilo do pravljenja egomanijakalnih sebića [2]Sebić ili svojko – hrvatska inačica termina selfie. . Znalo se – prave zvijezde nalaze se na pozornici. Masovna pojava bljeskalica učinila je od publike novu vrstu šupljikavoga i nadasve nepotrebnoga zviježđa. Jagodice opečene upaljačem zamijenjene su otupjelim jagodicama. Jasno, tupost jagodica rezultat je konstantnog okidanja fotoaparata, a upravo one podosta kazuju o čovjekovim svakodnevnim navikama i unutarnjem stanju. Tup-tup!

Fotografije: https://stocksnap.io