Mladost se teže oduševljava starinama, ali se zato redovno raspameti nad novotarijama, čega su promotori informacija itekako svjesni pa stvaraju nove informativne servise koji će novim klincima ponuditi nove narativne oblike. Glazbeni spot, koji je često mješavina filma, fotografije, glazbe i književnosti, primjer je vizualno-auditivne naracije. Glazbeni spot za pjesmu Movie Ending Script (Death Cab for Cutie) napravljen je od mnoštva fotografija što se mijenjaju, a spotovi vezani uz album Valtari (2012.) islandskoga sastava Sigur Rós primjer su vizualno-auditivne književnosti jer svaki spot priča priču zvukom i slikom. Spot za skladbu Hurt u izvedbi Johnnyja Casha [1]Pjesmu u originalu izvodi sastav Nine Inch Nails., u kojoj se retrospektivno prikazuje Cashov bogat život, primjer je emocionalnoga drmeža. Stihovi pjesme popraćeni su vizualnim elementima iz Cashovoga života što svakog obzirnijeg multimedijalnog korisnika neće ostaviti ravnodušnim.

Multimedijalna narativnost brzo je zaživjela na poljima sedme umjetnosti. Prvi filmski redatelji brzo su uvidjeli da je filmu potreban zvuk pa bi tijekom projekcije pojedinac ili grupa glazbenika instrumentima pratili ritam i ugođaj filma. Zvučni je film privukao još više ljudi u kinodvorane, a filmska glazba dobila na težini. Pojedine filmove pamtimo po glazbenoj temi što se provlači kroz sadržaj – filmovi koje su režirali Quentin Tarantino, Charlie Chaplin i Sergio Leone karakterizira upečatljivi soundtrack. Suvremeni filmski skladatelji (Yann Tiersen, Alexandre Desplat, Hans Zimmer…) u stanju su film učiniti dodatno drastičnijim i napetijim jer su glazba, zvukovi i šumovi sastavni dijelovi priče. Charlie Chaplin je za svoje filmove City Lights (1931.), Modern Times (1936.), The Great Dictator (1940.), Monsieur Verdoux (1947..), Limelight (1952..), A King in New York (1957..), A Countess from Hong Kong (1967..) … [2]Za neke ranije filmove kao što su The Kid (1921.), The Gold Rush (1925.), The Circus (1928.) glazbu je skladao naknadno. skladao glazbu; nakon što je zaradio svoj prvi milijun, ugradio je orgulje u kuću na Beverly Hillsu.

U tekstu Scenarij crtanog filma iz 1978. godine, Dušan Vukotić piše: “1959. godine realizirao sam po vlastitom scenariju film Piccolo; u ovom sam filmu provjerio da zvuk može biti i lice u filmu, funkcionalni pokretač same radnje, a ne samo zvučna kulisa.” U Vukotićevim (igrano)animiranim filmovima (Surogat, Igra, Art gratia artis…) zvuk je ravnopravni dio radnje, zvučni efekti potpomažu u recepciji, tim više jer u njegovim ostvarenjima likovi ne izgovaraju artikulirane glasove. Zato zvukovi, mimika i scenografija imaju aktivnu funkciju naratora u animiranim filmovima koji su nastali pod okriljem Zagreb filma.

Talijanski umjetnici Federico Fellini i Milo Manara spojili su strip i film, bliske medijske rođake. Poznati redatelj napravio je priču po kojoj je mislio snimiti film, ali se na kraju odlučio za strip. Budući da Fellini i Manara imaju sličan umjetnički senzibilitet, rad je pozitivno rezultirao – 1989. godine nastalo je fantazmagorično ostvarenje Put u tulum (Viaggio a Tulum), a 1992. godine Putovanje Đ. Mastorne (Il viaggio di G. Mastorna ditto Fernet). Oba je naslova 2006. godine objavila nakladnička kuća Beli put. U strip-serijalu Zlatka Krešimira Zimonića (1957.) mediji se neprestance isprepliću – česte su reference filmske i glazbene ikone (Depeche Mode, Nirvana, Arsen Dedić), a nađe se i stripova u obliku fotografija. Avanture mornara Corta Maltežanina uspjele su završiti i u auditivnom obliku. Oscar de Majo u tekstu Hugo Pratt, Talijan u Argentini ili Argentinac u svijetu spominje argentinski glazbeni sastav Esquina koji je htio komponirati skladbe tanga što bi se temeljile na Prattovom albumu Tango. Ideja je realizirana, ali tek 1998. godine – Prattova posljednja (peta!) supruga Patrizia Zanetti, koja je bila i Prattova koloristica, bila je zainteresirana za projekt koji se na kraju pokazao kao uspješan – prodano je 25 tisuća primjeraka albuma Tango uz koje je išao i glazbeni album. Talijanski kantautor Graziano Romani (1959.) snimio je nekoliko glazbenih albuma pod utjecajem komercijalnih strip serijala – Zagor King of Darkwood (2009.), My Name Is Tex (2011.) i Yes I’m Mister No (2014.).

Dok slušamo glazbu, pretežno u sebi zamišljamo kadrove priče; na temelju tekstova stvaramo svoju verziju priču u glavi, vrtimo film koji pri svakom slušanju ne izgleda isto. I Igor Kordej (1957.) je imao naviku vizualiziranja glazbenih tekstova, samo je bitna razlika između njega i mnogih prosječnih slušatelja u tome što je on svoje zamišljaje uspješno prenosio na papir u formi stripa. U albumu Déjà vu (Matica hrvatska Bizovac, 2015.) skupljeni su Kordejevi rani radovi, u sklopu kojih se nalazi sedam kraćih stripova što su nastali upravo po pjesmama koje su obilježile novi val. [3]Svijet po kojem gazim (Nepočin), 2. Jeste li vidjeli djevojčice (Buldožer), 3. Mirno spavaj (Riblja čorba), 4. Ona se budi (Šarlo akrobata), 5. Krokodili dolaze (Električni orgazam), 6. Tata Ko i mama Spo (Korni grupa) i 7. Maljčiki (VIS Idoli) Većina stripova izašla je u beogradskom rock magazinu Džuboks. U današnjim glazbenim časopisima ne objavljuju se stripovi što se temelje na tekstovima pjesmama, a koji je točan razlog tome, najbolje znaju članovi uredništva. Vrlo je vjerojatno kako pretpostavljaju da takvi radovi ne donose pretjeran profit jer, javna je tajna da na ovim prostorima nitko nije zgrnuo bogatstvo zahvaljujući stripu. Rijetka su uredništva sklona kockanju i eksperimentiranju, radije igraju na sigurno i objavljuju ono što publika ponajviše traži.

Fotografije: Dušan Vukotić