Zvučna čitanka #29: O kulturalnim hodočasnicima
Sa "Zvučnom čitankom" u novu godinu ulazimo koncertnog koraka...
Velika dvorana kluba Tvornica ima prednost da možete zauzeti sjedeće mjesto i s bolje pozicije neometano pratiti koncert. Fleet Foxes ostao mi je u glavi kao jedan od najljepših sjedećih koncerata u tom prostoru. Tindersticks sam pak odlučio doživjeti u neposrednijoj blizini, iz drugog reda. Na oba sam koncerta otišao bez pratnje, tako sam se mogao posve predati repertoaru. Wilco, Manu Chao, Mogwai, Colour Haze, Johnny Winter, Wovenhand, Bob Dylan, The National i Arcade Fire ostavili su pozitivne dojmove svojom svirkom, njihovih se nastupa rado prisjetim. Koncerte koje su održali Leonard Cohen, Santana i Nick Cave svrstao sam u grupu onih izvođača koje je dovoljno jednom vidjeti i slušati uživo. Nisam od onih koji pohode koncerte omiljenoga izvođača u više gradova. Blago onima koji si mogu priuštiti takav luksuz u vremenskom i novčanom smislu. Mene konstantno ždere nedostatak vremena, na svijetu je previše odlične umjetnosti koju bih htio probaviti – sve bi bilo lakše da nisam u podjednakoj mjeri zaluđen stripovima, glazbenicima, knjigama i filmovima. To je razlog zašto u svojem pisanju rado redovno kombiniram kulturne informacije, da bih donekle utažio potrebu za izražavanjem na više polja. Domaći glazbeni sastavi sasvim su druga priča; dostupniji su u novčanom i kilometarskom pogledu – svako malo nastupaju u blizini i nekih mi nikada ne bude dosta. Pips, Chips & Videoclips, Urban & 4, Miroslav Evačić & Čardaš Blues, Jinx, Mika Male, The Bambi Molesters, Disciplin A Kitchme, Rambo Amadeus, Kawasaki 3p, Cinkuši, Partibrejkersi i Darkwood Dub regionalni su sastavi koji mi ne mogu dojaditi, ali ima izvjestan broj domaćih izvođača čiji su me nastupi dobrano razočarali ili ostavili mlake dojmove. Prosječni nastupi ne zaslužuju veće pravo spomena.
Dylanove koncerte mogao bih posjećivati više puta jer on nikada ne napravi identičan koncert, budući da stalno mijenja aranžmane vlastitih pjesama. Opet, hiperproduktivan u stvaralačkom pogledu, Dylan konstantno kreira nove projekte (želja mi je uživo slušati Dylanove obrade Sinatre), nije da izvodi samo rane uspješnice iz šezdesetih godina. Vidno raspoložen, 7. lipnja 2010. na zagrebačkoj Šalati priredio je publici dvosatni blues-rock spektakl. Počeo je točno u 21h, kao što je najavljeno, a završio u 23h. Prije njega nije nastupila nijedna predgrupa, on je bio jedini razlog zašto su svi ti ljudi te večeri došli na koncert. Užitak u svirci bio je obostran, što nijedna strana nije skrivala; bio sam dovoljno blizu pozornice da bih vidio osmijeh na njegovom licu.
Neil Young nalik je Dylanu po pitanju stvaranja, on gotovo u godišnjem ritmu objavi novi autorski materijal, nije sklon mirovanju (želja mi je uživo slušati album Storytone u orkestralnom verziji). Strani izvođači zahtijevaju da se guzica pokrene izvan nacionalnih granica, pružaju dvostruki užitak u obliku putovanja i glazbe. Izvođače kao što su Tom Waits, Neil Young i Van Morrison svakako bih volio što prije doživjeti uživo; za dolazak manjih glazbenih imena nešto manje strepim, dočekat ću i njihove nastupe jer, koncertna ponuda nije oskudna. Ove prostore svako malo posjete kvalitetni izvođači.
Izbjegavam sjedeće koncerte; njihov primarni nedostatak je u tome što ne možeš bilo kada i bilo kako mijenjati početnu poziciju, nikada ne znaš tko će sjesti do tebe, hoćeš li slušati storije o cistama i sarmama ili će se potrefiti pažljivi tip slušatelj(ic)a. Našetavanje na sjedećim koncertima nije poželjno jer ono može omesti ostatak publike, ali i izvođače. Stajaći koncerti su poput vožnje vlakom, komformniji su od autobusa - daju mogućnost hodanja i mijenjanja pozicije. Sjetite se koliko ste puta morali promijeniti mjesto tijekom koncerta jer vas je pripiti grmalj, što je stajao tik uz vas, nagazio sa svih svojih 130 i kusur kilograma.
Preferiram manje klupske prostore, gužvancije izbjegavam. Nisam jedan od onih kulturalnih hodočasnika koji se žele fotografirati s umjetnicima, ne lovim autograme i ne vidim smisao u rukovanju s umjetnikom. Ni meni ni njemu život se neće promijeniti nabolje ili nagore ako razmijenimo pokoju riječ; oduševljenje izazvano susretom uskoro će splasnuti i zavladat će ista kolotečina. Izbjegavam druženja s autorima, nije me jednom razočarala činjenica da autor i djelo nemaju uvijek zajedničke karakteristike. Djelo može biti puno plemenitosti, a autor egomanijak pred kojim moraš vagati svaku riječ. S druge strane, druženja s autorom dobro dođu jer pojedini kulturnjaci pokažu kulturalnim hodočasnicima da i oni imaju loše dane ili nezgodnu ćud, da umiju biti itekako neotesani, nezgrapni ili smušeni. Osjetljiviji dio publike redovno se zaprepasti nad činjenicom da kreativno umijeće čovjeka ne čini uvijek posebnijim ili kultiviranijim u svakodnevnom ophođenju, zgražaju se nad činjenicom da umjetnici ponekad piju, prde, podriguju pa pljuckaju po pločniku. Jednako tako, kulturalna hodočašća ne moraju nas nužno učiniti boljim ljudima. Ima među publikom gospode koja se hvasta brojem posjećenih koncerata, prgavaca koji koncerte doživljavaju kao trofeje. U pravilu to budu kompleksaši teške kategorije, nekreativni nervčiki koji se pretežno hrane kritiziranjem tuđih umotvorina.
Fotografije: Tindersticks/Tvornica 14.5.2012.