2016. godina započela je loše, 10. siječnja otvorena je sezona velikih smrti. Da David Robert Jones više nije među živima, izvijestili su gotovo svi mediji diljem svijeta. Zazvučala je vijest kao nesvakidašnje neukusna šala, teško je bilo povjerovati da bi čovjek bez ikakve naznake umro dva dana nakon 69. rođendana i objavljivanja 25. studijskog albuma. Kadli ono, eterom odjednom odjekne štura vijest o smrti. Uskoro nekrolozi niču jedan za drugim pa vijest dobiva na vjerodostojnosti. Ne tražeći sućut i mišljenje javnosti, umro je sasvim tiho, na sigurnoj udaljenosti od medija kojih se godinama klonio.

Dostojni odlasci s ovoga svijeta, kakav nam je upriličio David Jones, nisu čest slučaj. Kao da je sve u tančine isplanirao. Bilo bi čudno da nije. Htio on to ili ne, još jednom je iznenadio svijet, no ovaj put na najneugodniji način, vlastitom smrću. Prave se specijalne radijske i televizijske emisije, novinarčići izvlače prljave pikanterije koje bi mogle prodati novine ili makar povećati broj klikova na portalima. Isprva samo šutim - buka je podnošljivija kad se šuti, bol se ne stanjuje ako ju jaukom iznosimo u javnost. Na poslu učenicima iznosim osnovne osobine glazbenika koji je utjecao na mnoge svoje suvremenike (i mlađe izvođače), u pravilu ih zanima moje izlaganje o autentičnom osobenjaku koji je uspijevao kombinirati najraznovrsnije žanrove i pritom ostajati svoj. Ne ulazim u pretjeranu dubinu i širinu, time bih pred auditorijem ispao kao nerazumljiv i smiješan poklonik. Kasnije pratim tuđe tekstove premda mi oni ne kazuju ništa novo o preminulome, rojevi egomanijakalnih gizdavaca iznose privatne štorije u kojima obavezno naglašavaju svoju trošnu prisutnost. Povremeno se pojavi pokoji utješni redak lišen nepretencioznosti. Odabrane skladbe imaju potrebnu terapeutsku funkciju melema za nadolazeće dane ispraznosti. Dokumentarci David Bowie and the Story of Ziggy Stardust (James Hale, 2012.) i David Bowie: Five Years (Francis Whately, 2013.) podsjećaju me na glazbeni opus koji je ostavljen poklonicima na čuvanje. Ponovno gledam antiratnu dramu Merry Christmas Mr. Lawrence (Nagisa Oshima, 1983.) u kojoj pokazuje glumačke sposobnosti, čitav tjedan je u znaku Davida Bowieja.

Budući da je loše počela, pitam se kako li će tek završiti 2016. godina? Aktualiziram stare dvojbe koje inače uredno nastojim zatomiti, postavljam si pitanja oko kojih teolozi i filozofi tisućljećima (doslovno) lome svoje i tuđe moždane vijuge, kamo je u konačnici lansiran neponovljivi Major Tom koji je ostavljao dojam besmrtnika? U posljednjem glazbenom spotu Blackstar pojavljuje se tijelo Majora Toma u raspadnutom stanju, čime se sugerira da je i astronaut završio u carstvu mrtvih. Spot je prožet biblijskim referencama (tri raspeta tijela, dvanaest ženskih apostola), crna zvijezda iz naslova pjesme nalazi se na naslovnici knjige koju Bowie poput mainstream proroka drži u ruci.

Dani se vuku poput magle, a meni sve još uvijek zvuči kao novinska patka, stoga čekam da mi netko javi kako određene više sile imaju zrnce milosti, nadam se da će tijelo Davida Jonesa ustati iz mrtvih poput Lazara. Navečer je pogled usmjeren prema nebu, zvijezde su brojnije i imaju prodorniji sjaj, a nekrolozi još uvijek prevladaju medijskim prostorom. Stiješnjen stvarnošću, ipak naivno i nijemo iščekujem povratak jer, odsad će sve biti besmislenije. David Jones je zasigurno mrtav, ali David Bowie živi i dalje!

Fotografije: The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars