Katkad osjećaj razočaranja nastupi kada uvidim da su neke skladbe zapravo obrada, da već postoji originalna verzija. Ukoliko je kvaliteta obrade jednaka originalnoj verziji ili još bolja od originala, tada čak radije ističem autora obrađene verzije. Napraviti dobru obradu nije lagan posao, i on zahtijeva autorski trud. Soundtrack biografskoga filma I'm not There (Todd Haynes, 2007.) i kompilacijski album Chimes of Freedom: The Songs of Bob Dylan Honoring 50 Years of Amnesty International (2012.) čine zanimljive obrade Dylanovih pjesama. Hallelujah u izvedbi Jeffa Buckleyja zvuči mi bolje od Cohenovog originala, Arsen Dedić dostojno je prepjevao Cohenove rane pjesme (Strančeva pjesma; To sve je davno sad; Ulične priče; Partizan), a Josipa Lisac Van Morrisonovu pjesmu Crazy Love što je prvi put objavljena na albumu Moondance (1970.).

Album Duets Re-Working the Catalogue (2015.) Van Morrisona znak je fleksibilnosti, dokaz da je voljan surađivati s mnogim glazbenicima. Riječ je o albumu koji se sastoji od 16 obrada Van Morrisonovih pjesama - Some Peace Of Mind (Bobby Womack), If I Ever Needed Someone (Mavis Staples), Higher Than The World (George Benson), Wild Honey (Joss Stone), Whatever Happened To PJ Proby (PJ Proby), Carrying A Torch (Clare Teal), The Eternal Kansas City (Gregory Porter), Streets Of Arklow (Mick Hucknall), These Are The Days (Natalie Cole), Get On With The Show (Georgie Fame), Rough God Goes Riding (Shana Morrison), Fire In The Belly (Steve Winwood), Born To Sing (Chris Farlowe), Irish Heartbeat (Mark Knopfler), Real Real Gone (Michael Buble) i How Can A Poor Boy (Taj Mahal). Desetljećima vjeran svom izričaju, Van Morrison nije poklekao pred novotarijama, zadržao je imidž autora koji, kombinirajući različite žanrove, stvara po vlastitom nahođenju hitove što vrve jazz i blues dionicama. Van Morrison zvuči svježe i dobro raspoloženo, a kako i ne bi kad ima priliku prerađivati ono što najbolje poznaje – vlastite pjesme.

Tom Waits često puta je poslužio kao inspiracija drugim glazbenicima; 1995. objavljen je album Step Right Up: The Songs of Tom Waits kojega, kako je iz naslova vidljivo, sačinjavaju coveri Waitsovih pjesama. 2008. godine objavljena su tri zasebna izdanja A Female Tribute To Tom Waits – svako izdanje čini dvostruki CD Waitsovih pjesama koje izvode izvrsne autorice (Diana Krall, Norah Jones, Cat Power, Astrid Seriese, Madeleine Peyroux, Neko Case...). Isticanje nekih obrade nepošten je i poprilično zahtjevan zadatak, no obradu pjesme Day After Tommorow u izvedbi Joan Baez moram spomenuti jer je ipak riječ o jednom favoritu kada su Waitsovih pjesme u pitanju. Na jednom disku nalazi se skladba Anywhere I Lay My Head u izvedbi glumice Scarlett Johansson (1984.). 2008. godine ona objavljuje debitantski album Anywhere I Lay My Head kojega čine Waitsove obrade. Usred albuma je jedna autorska skladba (Song for Jo) koju potpisuju Scarlett i producent David Andrew Sitek (1972.), član njujorškog indie rock sastava TV on the Radio. I David Bowie je glasom sudjelovao u Scarlettinom albumu u nekoliko pjesama (Falling Down, Fannin Street), no ni to nije bitno pridonijelo kvaliteti pjesama - kritika nije bila impresionirana glumičinim albumom, stoga je zaradio prosječne ocjene.

Književne obrade nisu rijetkost, ali u filmskom obliku. Hrabalov kratki roman Strogo kontrolirani vlakovi iz 1965. godine uspješno je 1966. režirao Jiří Menzel (Oscar za najbolji strani film pripao je Menzelu). Daleko je manje uspješan bio Philip Kaufman koji je 1988. godine ekranizirao Kunderin roman Nepodnošljiva lakoća postojanja iz 1984. godine. Književne ekranizacije često izazivaju negativne kritike – ljubitelji knjige ne budu zadovoljni ekranizacijom, dok ljubitelji filma budu u manjoj mjeri oduševljeni knjigom. Kultni film Gospodar muha (Peter Brook, 1963.) dobio je 1990. godine remake kojega je režirao Harry Hook – film se temelji na istoimenoj knjizi iz 1954. godine koju je napisao William Golding (1911-1993.), dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Gospodar muha distopijski je roman o grupi dječaka koji se nađu na izoliranom otoku, prisiljeni na samostalno preživljavanje. Dječaci se ubrzo podijele na dvije frakcije – većina dječaka prijeđe na stranu Jacka koji ne preza ni pred čim. Bivši vođa, karizmatičan Jack, ubrzo bude šikaniran od Ralphove grupe čije metode podsjećaju na vladavinu totalitarnih režima. I knjiga i film (naročito verzija iz 1963.) uspješno pruža alegoričan prikaz djece na pragu zrelosti u zahtjevnim ulogama odraslih manipulatora, nijemih poslušnika i moralnih otpadnika koje većinski dio društva šikanira.

Japanska drama Narayama Bushikō (Keisuke Kinoshita, 1957.) adaptacija je istoimenog romana pomoću kojega Shicirō Fukazawa (1914-1987.) debitira na književnoj sceni 1956. godine. U djelu se govori o sinovljevoj privrženosti majci koja bi, kako nalažu seoski zakoni, nakon 70. rođendana trebala napustiti selo i uputiti se prema planini u kojoj stari ljudi završavaju životno putovanje. Shōhei Imamura je 1983. snimio remake u kojem se na još potresniji način prikazuje snažan emotivni odnos između majke i sina; dirljivo je ostvarenje ostvario Imamura, opovrgnuo uvriježeno mišljenje o japanskoj osjećajnosti i moralnosti – u očima nekih neukih Zapadnjaka, Japanci su još uvijek na glasu kao bešćutna i nastrana nacija. Europska publika dobro je reagirala na Imamurin film, što najbolje potvrđuje činjenica da je za njega dobio Zlatnu palmu u Cannesu.  

Fotografije: Arsen Dedić pjeva Leonarda Cohena