U pravilu me izluđuje avangardna i hermetična poezija, kada si moram postaviti ofucano i prezreno pitanje „Što je pjesnik htio reći?“. Artistički me žbunjevi iritiraju, izbodem se čitajući, a pretežno ni za što – ne podnosim prijane_jajane koji pišu za uski krug ljudi ili samo za sebe, ne cijenim nekomunikativne pojedince koji teže nerazumljivosti – po meni, razumljivost je umijeće razuma, nužna komponenta umjetnosti. Drage su mi smirene rečenice, ispovjedna narativna poezija kakvu je pisao Miroslav Antić (1932-1986.). U njegovim se stihovima mogu pronaći, a to bi trebao biti temeljni smisao umjetnosti, da se djelo obrati publici. Naravno, ima dana kada volim pročitati vješto napisanu literarnu sablazan, ali pod uvjetom da taj verbalni koktel ima smisla i da ostane u dobrom sjećanju. Caveov roman I magarica ugleda anđela (Šareni dućan, 1999.) čine psihodeličnije rečenice što gode u kasnu noć, dok sove i ježevi pomno motre jazbine glodavaca i čekaju priliku za ulov. Taj roman sigurno nije štivo koje mogu čitati ujutro, krmeljav i snen, odmah nakon buđenja.

S konzumacijom uglazbljene psihodelije nemam problema, ona mi redovno dobro sjeda u svako doba dana i noći, naročito ako je riječ o instrumentalnoj formi – avangardni jazz, kakav su pravili Charlie Parker, Art Blakey, BabyFace Willette, „Big“ John Patton, Miles Davis, Don Cherry, John Coltrane i žena mu Alice, mogu slušati gotovo u bilo koje doba dana ili noći, naročito u stanju teške nesanice. Uvijek mi jednako dobro legne, sjedne i klekne kraut rock (Can, Neu!, Nektar, Amon Düül...) Psihodelija je kod rockera bila in u drugoj polovici šezdesetih - Quicksilver Messenger Service, The Doors, Pink Floyd, Jimi Hendrix i Cream razvikaniji su primjeri psihodeličnoga i progresivnoga rocka, a trend se nastavio i u ludim sedamdesetima: Fuzzy Duck – Fuzzy Duck (1971.), Jeronimo – Jeronimo (1971.), Sitting Bull – Trip Away (1971.), Lô Borges - Lô Borges (1972.), Hobo - Hobo (1975.) i Black Merda – Black Merda (1970.).[1] Prvi crnački rock sastav, kažu podaci. I danas postoji popriličan broj izvođača koji kvalitetno izvode nekomercijalne derivate rocka, bez podilaženja publici - Felipe Arcazas, Causa Sui, Storms, Colour Haze, Rotor, Kadavar, Sunglazer, The Machine, Samsara Blues Experiment, Los Natas i Felipe Arcazas nemaju veliki broj poklonika, njihove skladbe pune su improvizacija i nerijetko traju pola sata, a može se čuti i utjecaj jazza te klasične glazbe. Neki izvođači psihodeličnoga i progresivnoga rocka imaju formalnu glazbenu naobrazbu, a takvi baš ne prolaze najbolje kod šire publike. Nešto su komercijalniji My Morning Jacket, Verma, Yo La Tengo, Psychic Ills, Jonathan Wilson i Kadavar, o njima se ponekad može čuti pokoja riječ na komercijalnim radijskim postajama, a itekako su vrijedni studioznoga preslušavanja.

Psihodelične melodije prisutne su i u drugim žanrovima – albumi When (2001.), kojega potpisuje glumac Vincent Gallo i This Train (2011.) Chryste Bell, muze Davida Lyncha, primjer su minimalistične psihodelije. I David Lynch 2011. godine izbacuje na tržište psihodeličan debitantski album Crazy Clown Time. Klonim se psihodeličnosti u jazzu, izbjegavam avangardni jazz i njegove srodnike, ali zato podnosim elektronsko ludilo u prvim albumima sastava The Prodigy i The Chemical Brothers. Često puta upalim Trickyjev album Maxinquaye (1995.) i Motion To Rejoin (2008.) sastava Brightblack Morning Light. Freak folk kojega izvode Devendra Banhart i Linda Perhacs [2]Po zanimanju zubarska tehničarka, Linda Perhacs ima svega dva albuma - Parallelograms (1970.) i The Soul Of All Natural Things (2014.). Debitantskim albumom nije požnjela slavu, album je propao u komercijalnom smislu. Tek je 2005. godine album ponovno objavljen.  rado zavrtim tijekom pisanja, te mistične melodije djeluju motivirajuće na prste. Skladba Chimacum Rain jedna je od mojih omiljenih psihodeličnih skladbi, a imam dojam da je upravo ona utjecala na mnoge suvremene indie izvođače, najviše na autore koji se u javnosti rado deklariraju kao najoriginalniji i najnezavisniji.

Plesna varijanta psihodelije čini album Live at Club Mozambique što je snimljen 1970. u Detroitu. Autor albuma je Dr. Loonie Smith (1942.), poznati američki jazz orguljist kojega, nažalost, zasad nisam slušao uživo. Njegove funky-jazz skladbe možda i nisu najprigodnije za komercijalne tulume, mada se zvukom uklapaju u rasplesane lude sedamdesete, kada su plesnim podijem suvereno dominirali James Brown i ostali pripadnici funk scene (Curtis Mayfield, Gil Scott-Heron, The Blackbyrds, Marvin Gaye, Incredible Congo Band, Sly & The Family Stone, Kool & The Gang, Lafayette Afro Rock Band) koji su doslovno okupirali popularne i manje popularne klubove. Nije samo psihodelija obilježila sedamdesete godine 20. stoljeća, u toj dekadi nastaje brdo plesnih albuma - Funkadelic objavljuju istoimeni album Funkadelic (1970.), Ike i Tina Turner objavljuju Come Together (1970.), a Fatback Band Yum Yum (1975.). Rock psihodeliju krajem sedamdesetih nadjačala je plesna glazba - disco era i new wave imali su komercijalniji kičasti (pri)zvuk na koji su se mase brzo napalile; plesni žanrovi potisnuli su psihodeliju na margine margina, gdje i danas obitavaju.