Kao što mi je u stripu tekst važniji od crteža, tako mi je u glazbi vokalni dio važniji od instrumentalnih dionica jer glas je, ako se mene pita, iskonski instrument koji nikada neće izgubiti prvotni utjecaj. Sadržaj poruke važniji mi je od njezinog zvuka; premda mi neke melodije dobro zvuče, brzo ih zaboravim ako nemaju uz sebe moćnu tekstualnu ideju koja, vremenu unatoč, ne blijedi.

Cijenim glazbene albume kroz koje se svrhovito provlači određena misao – treći studijski album sastava Enigma, Le Roi est Mort, Vive le Roi (1996.), dostojan je primjer konceptualnog ostvarenja u kojima autori razrađuju ideje pomno, poput iskusnog romanopisca. Roman je, tehnički gledano, najkonceptualnije prozno ostvarenje koje od autora iziskuje popriličnu dozu koncentracije, sastojak koji si rijetki autori mogu priuštiti, što je jedan od temeljnih razloga zašto je malo kvalitetnih romanopisaca koji pišu staloženo, bez pretjeranih ubacivanja egotripova. Porodični cirkus Danila Kiša (Rani jadi; Bašta, pepeo, Peščanik) primjer je uspješne konceptualne zaokruženosti – u sve tri knjige Danilo Kiš piše o mučnim progonima Židova u Drugom svjetskom ratu, gubitku genijalnoga oca, nesretnom djetinjstvu, odrastanju i gladi. Dosljedna idejna koncepcija nužna je sastavnica u izradi rječnika, leksikona, atlasa i ostalih jedinica referentne zbirke na koja bi se korisnik trebao sa sigurnošću osloniti tijekom traženja informacija.

Termin konceptualni album pretežno se veže za popularnu glazbu 20. stoljeća – poznato je da su konceptualne albume stvarali ondašnji popularni izvođači (Woodie Guthrie, Johnny Cash, Frank Sinatra, The Beatles, The Who...), no konceptualna glazba nije proizvod 20. stoljeća. Mnogi su kompozitori klasične glazbe tijekom stvaranja slijedili zacrtanu ideju koju bi, ponekad i godinama, sprovodili u konkretno djelo. Dvořákove i Mozartove simfonije, Smetanine opere, Bachove fuge te Beethovenovi koncerti za klavir i orkestar mogu se interpretirati kao opsežna konceptualna ostvarenja.

U srednjoškolskim danima voljeli smo slušati Enigmu, naročito gorespomenuti album. Već je sâm omot albuma zbog mirisa bio u stanju izazvati sablazan roditelja mojih vršnjaka koji su pretežno živjeli u vjerskom duhu – omot je, po tumačenju onih koji su bili upućeniji u zabranjene supstance, imao miris po kanabisu. Enigma je bila nepoželjna jer je bila na glasu kao new age glazba – kroz pjesme su se provlačili stihovi mudrosnice i napjevi na latinskom jeziku, dok su instrumentalni dijelovi bili spoj etno, ambijentalne i elektronske glazbe. Zvukovi kojim se otvara album isti su oni kojima se album i završava. Tek ćemo kasnije saznati da su prethodni Enigmini albumi započinjali i završavali na sličan način. U dobu koje je prethodilo internetu nije bilo lako doći do pouzdanih informacija o izvođačima, nismo znali kako izgledaju Michael i Sandra Cretu, niti nam je to bilo bitno – raspravljali smo o porukama pjesama, a ne vanjštini izvođača. Prije dolaska interneta, informacije su dolazile sporije pomoću usmenih predaja upućenih i rijetkih specijaliziranih tiskovina pa smo tako imali više vremena za procesuiranje i korištenje podataka. Nepoćudni albumi nisu dolazili odjednom, već postupno, kao na kapaljku, pa je stoga i užitak probavljanja bio produktivniji – slušateljski ushit pojavio se tijekom slušanja albuma 666 (1971.) sastava Aphrodite’s Child, a posebne su se priče stvarale u ušima tijekom slušanja albuma The Dark Side of the Moon (1973.), Wish You Were Here (1975.), Animals (1977.) i The Wall (1979.) sastava Pink Floyd. Slušanjem tih albuma iskazivao se tihi individualni bunt protiv pedagoških ugnjetivača, društvenih anomalija i ustajalih tradicionalnih vrijednosti do kojih su mnogi držali reda radi, a malo tko zbog svojih osobnih uvjerenja.

Kako prolazi vrijeme, tako se mijenja i tematski interes što čini konceptualne albume – više se ne traže naslovi u kojima autori izravno nude potvrdu da su simboli vlasti narcisoidni moroni jer se takve potvrde u pretjeranoj mjeri dobivaju i izvan glazbe, sada bolje sjedaju intimnija ostvarenja u kojima se bez uvijanja govori o teretu bolesti i selidbe, pokapanju roditelja i živih prijatelja, okretanju novih listova i vraćanju starim odlukama. Intimne teme čine sedmi studijski album multiinstrumentalista Sufjana Stevensa, Carrie & Lowell (2015.) - album je snimljen u autorovom kućnom studiju 2014., a većina pjesama inspirirana je njegovom majkom Carrie koja je preminula 2012. godine. Da je smrt nadahnjujući motiv u stvaranju, dokazuje i zbirka pripovjedaka Američke priče (Šareni dućan, 2015.) Walta Whitmana – u većini pripovjedaka prisutni su antonimi mladost-starost i život-smrt, što nimalo ne čudi jer je Whitman tada bio u trećem desetljeću životu, razdoblju kada čovjek intenzivno promišlja o (be)smislu života i smrtnom času. Možemo samo nagađati je li Whitman svjesno koristio motiv smrti da bi danas-sutra objavio konceptualno zaokruženu zbirku ili se sjena smrti neplanski uvukla u njegove priče. 

Fotografije: Pink Floyd: Wish You Were Here