Kada me dobronamjernici pitaju što slušam, kratko odgovaram rock. Ako me pripitaju koje rock izvođače preferiram, onda i mene i sebe uvale u problem jer počinjem nabrajati podžanrove (space, stoner, desert, folk, klasični, psihodelični, alternativni, indie, blues, jazz….) i njihove značajnije predstavnike. Na kraju svakako napominjem da mi ne leži najbolje hard-rock i punk-rock pa duboko uzdahnem jer tijekom nabrajanja zaboravim na pravilno disanje.

Rap, hip-hop i punk rijetki su glazbeni žanrovi koji mi nisu sjeli; punk mi je, unatoč brzom i agresivnom ritmu, monotono ostvarenje koje ne mogu probaviti. Smiješni su mi klinci koji godinu-dvije imaju punk fazu – ono, obojaju se nokti, nabace se uske poderane hlače i marte, natapira se frizura i trepavice postignu debljinu triješća. Nekima faza potraje čak do kraja studija, ali ih naglo pusti kada krenu tražiti posao. Rijetki pojedinci trajno ostanu u buntovničkim vodama, neki se utope u njoj, a mnogi iz nje isplivaju pa se prepuste komercijalnim strujanjima. Mnogi su punkeri postali prosvjetni radnici, dotjerani bankari, smioni odvjetnici ili uzorni odgajatelji, a punk fazu nerado spominju.

Sličnu priču o punku priča Tomaž Lavrič (1964.) u svom strip albumu Crveni alarm (Fibra, 2012.) čiji je prvi dio objavljen 1996., a drugi 2010. godine. U oba je dijela glavni protagonist Krt (pravim imenom Jure), bubnjar punk grupe Rdeči alarm. U prvom dijelu Lavrič prikazuje manjinsku supkulturu koja je osamdesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije disala punim plućima i većinski sloj malograđana koji je prezirno promatrao pankere. Osjeća se skori dolazak drastičnih društvenih promjena. U drugom se dijelu prognoze potvrđuju, država se raspada, situacija u Sloveniji mijenja se u svakom pogledu; punk postaje out, nekadašnji glasni pankeri su u međuvremenu ostarili i zaigrali sasvim drugačije uloge – Krt je osnovao obitelj i više nije u mogućnosti tulumariti kao nekada jer mu i tijelo to ne dopušta, a i ostatak nekadašnjeg društva nije više u istom điru - Majk je postao umišljeni političar, Uteg sirovi poduzetnik i domoljub, a zamamna Megi punašna razvedena gospođa koja bi treba postati baka. Na ironičan način prikazuje se buntovna generacija osamdesetih koja se kasnije čudom iščuđava nad ponašanjem novih generacija. Uviđa Lavričev Krt da je punk stekao status relikvije i postao predmet socioloških analiza te da je nekadašnji bunt zamijenjen egzistencijalnim brigama. Budući da su sudbine mnogih bivših pankera zadesile groteskne mijene globalnih razmjera, Lavričev karikaturalni crtež savršeno se uklapa u životnu priču o društvenim promjenama što su obilježile prostor i stanovništvo bivše Jugoslavije. Crveni alarm je vjerodostojan primjer stvarnosne književnosti, a umjetnost je kad se napravi priča koja nije obogaćena umjetnim, već prirodnim okusima što se lako probavljaju i teško zaboravljaju.

Fantasy, ljubići i krimići nisu umjetnički žanrovi za kojima ludujem u filmskom i književnom obliku, no mogu me donekle osvojiti ukoliko ih čini logična priča što ima veze sa stvarnim ljudskim životima, maštarije ne prolaze, neovisno o žanru. Sve što je napisao Bohumil Hrabal (1914-1997.) karakterizira visoka razina osjećajne životnosti, pisao je o konkretnim ljudima, nije gubio vrijeme na izmišljajima - najviše me dirnula samoća i samostalnost Hrabalovih protagonista, pretpostavljam da je stric Pepin vjerojatno najtragikomičniji književni lik kojega sam upoznao kao čitatelj. Satirična literatura mi je omiljeniji tip štiva jer su rečenice brutalnije i poučnije, ali na neizravan način. Knjige kao što su Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji [1]Bahrudin „Bato“ Čengić ekranizirao je roman 1971. godine. Iste godine roman doživljava i prvu kazališnu adaptaciju. (Meandar) i Priče o zanatima (Meandar) Bore Ćosića (1932.) imaju posebno mjesto na policama – u oba se naslova govori o ratnim strahotama Drugog svjetskog rata u Beogradu. Rat se opisuje na groteskan način jer su svi članovi pripovjedačeve obitelji blago pomaknuti – ujaku se vrti u glavi od silnih žena, a ocu od alkohola, neudane tetke svijet promatraju kroz ružičaste naočale, deda zajedljivo komentira sve brojnije užase, dok histerična majka pokušava održati kuću i ukućane na okupu. Pripovjedač je najmlađi član obitelji kojemu ne saznajemo ime; kako se priče bliže kraju, tako Ćosićev alter-ego ratne posljedice opisuje uz veću dozu gorčine.

Lakše je živjeti uz smijeh kojeg izaziva Bilježnica Robija K. Viktora Ivančića (1960.), satirična kolumna koja izlazi na internetskim portalima, pošto je svjetlo Ferala ugašeno.

Pojedini stripovi uspiju me raspametiti crtačkim i scenarističkim rješenjima jer, strip se kao samostalni medij drastično razvio u svojih 120 godina postojanja. Znanstvenu fantastiku uspio sam donekle probaviti jedino u obliku nekih stripova (serijal Nathan Never), ZF mi je definitivno neomiljeni žanr jer je stupanj suživljenosti minimalan.

Preferiram distopijsku literaturu u kojima elementi ZF-a nisu naglašeni; u zbirci pripovjedaka Sindrom vlasti (Matica hrvatska Bizovac, Mentor, 2010.) Radovana Devlića (1950-2000.) radnja je smještena u daleku budućnost koju stoljećima ne krasi bitan tehnološki napredak, već postapokaliptična atmosfera. Društvo je podijeljeno, mogućnosti su sužene – ili živite u gradu pod okriljem Ustrojstva ili ste otpadnik koji živi izvan granica, na zatrovanom teritoriju. “Da bi mir vlasti bio trajno osiguran, Ustrojstvo je potpuno osiromašilo stanovništvo čiju materijalnu bijedu nadmašuje jedino duhovno siromaštvo.”, ustvrdio je stari otpadnik Gar i, što je najgore, nije pogriješio. Njegova se tvrdnja može preslikati na mnoge oblike ovozemaljske vlasti, dok o funkcioniranju izvanzemaljskih vladara nisam upućen.

Fotografije: Paraf