Dragi moji vjerni čitatelji, kao što sam najavila prošli put, ova sedma po redu književno-glazbena čitanka će možda biti, a možda i neće o Edgaru Allanu Poeu. Samo što, da, bit će o Edgaru Allanu Poeu, da to odmah razjasnimo. Ovaj stari mračnjak bio je velika inspiracija mnogima, obično se zalijepimo za njega tamo negdje u srednjoj školi jer je, oh tako kul biti mračan i depresivan i čitati o jezivim stvarima. Nekima od nas to ostane i kasnijim godinama, samo se prestanemo baš stalno oblačiti u crno. 

Poe je bio američki pisac, pjesnik, urednik, književni kritičar i centralna figura američkog romantizma. Jedan je od prvih autora koji su popularizirali kratke priče i smatra ga se začetnikom detektivske i kriminalističke fikcije. U vrijeme kada to baš nije bila česta pojava živio je isključivo od pisanja, što mu nije omogućilo pretjerani prosperitet.  

Glazbe inspirirane Poeom i njegovim djelima stvarno ima more, a toj njegovoj privlačnosti i nakon svih ovih godina ne odmaže ni to što mu je život bio prilično mračan, depresivan i zagonetan, baš kao i njegova djela, a i dan danas nas intrigira zagonetka njegove smrti i dana koji su joj prethodili. 

Odmah na početku se moram ograditi i priznati da ću ovdje propustiti spomenuti jako puno glazbenika koji su bili inspirirani starim Edgarom, no jednostavno ih je previše, i da budem iskrena, za većinu njih nisam u životu čula. Kako je ovo u određenoj mjeri ipak subjektivan tekst, morat ćete mi oprostiti. 

Da se ne bacimo odmah na darkere, emače i metalce, počet ću s nečim malo ozbiljnijim i klasičnim. Klasične glazbe koja se bavi Poeovim pričama i pjesmama također ima jako puno, pa ću spomenuti samo onu (meni) najpoznatiju. 

Sergej Rahmanjinov je 1913. skladao  zborsku simfoniju Zvona, op. 35 koja je te iste godine imala svoju premijeru u Petrogradu. Tekst je preuzet iz Poeove pjesme Zvona u vrlo slobodnom prijevodu i uz često korištenje tradicionalne gregorijanske melodije Deus Irae. Ta je simfonija jedna od dvije autoru najdraže skladbe iz vlastitog opusa, a neki je smatraju njegovim sekularnim remek-djelom. 

Nije Rahmanjinov jedini skladatelj koji je inspiraciju pronašao u Poeovim djelima, ali neću se sad upuštati u te vode nego ćemo ipak malo skočiti do 1960. godine kada je vođa big-band orkestra Buddy Morrow snimio album Poe for Moderns na kojem se nalazi 12 pjesama koje naslove dijele s pjesmama Edgara Allana Poea. 

Američki skladatelj Don Dilworth uglazbio je Annabel Lee,  posljednju pjesmu koju je Poe napisao prije svoje još uvijek nerazjašnjene smrti 1849. godine. Pjesmu je otpjevala Joan Baez na svom albumu “Joan” iz 1967.

Iste godine izašao je kultni album Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” na čijoj naslovnici se Poe našao među drugim velikanima, u zadnjem redu između Freda Astairea i Gustava Junga. U pjesmi “I am the Walrus” s istog albuma Poe se i spominje, punim imenom i prezimenom. Nije baš konceptualni album posvećen njemu, no kad se na tebe referiraju Beatlesi na svom vjerojatno najpoznatijem albumu, i to dva puta, onda to nije mala stvar! 

Na albumu Queen II legendarnih Queenovaca iz 1974. godine nalazi se kratka pjesma “Nevermore” koja se, naravno, referira na Poevu pjesmu “The Raven” ilitiga Gavran. Pjesma sama po sebi nije tematski povezana s pjesmom, već govori o ljubavnim bolima ali referenca je jasna. Ona (ga) neće nikad više! 

1976. godine art rock bend Alan Parsons Project snimio je cijeli album utemeljen na Poeovim pjesmama i kratkim pričama. Album se zove Tales of Mystery and Imagination, a otvara se instrumentalom nazvanim po njegovoj pjesmi  “A Dream Within a Dream”.

Na albumu se još nalaze i pjesme  “The Raven", "The Cask of Amontillado", "The System of Doctor Tarr and Professor Fether", “To One in Paradise” kao i rock simfonija u pet dijelova “The Fall of the House of Usher”. 

Alan Parsons je 1987. izdao remiksanu verziju albuma  u koju je uključio i Orsona Wellesa kao naratora, a izvršni producent benda Eric Woolfson je 2003. snimio album Poe: More Tales of Mystery and Imagination. Na albumu se nalazi deset  pjesama od ukupno sedamnaest iz njegovog mjuzikla “Edgar Allan Poe” koji je prvi put izveden iste godine. Ako nekoga zanima, cijeli mjuzikl se može pogledati ovdje:

Poeva kratka Priča “The Murders in the Rue Morgue” smatra se prvom suvremenom kriminalističkom pričom, a Maideni su 1981. godine snimili istoimenu pjesmu u kojoj prepričavaju mračnu priču o majci i kćeri ubijenima na užasan način.

No, iako je u priči ubojica (spoiler aleeeeeert!!!!) orangutan, Paul Di’Annova interpretacija daje naslutiti da ih je možda ubio on, to jest narator pjesme. Maideni su inače poznati po svojim literarnim referencama i inspiracijama te ih je jako teško izbjeći kada se govori o glazbi inspiriranoj knjigama (samo kažem, da me ne optužite da stalno pišem o njima). 

Annihilator, to jest, budimo realni, Jeff Waters jer Annihilator jest Jeff Waters, na svom debitantskom albumu “Alice in Hell” iz 1989. godine smjestio je pjesmu Ligeia u kojoj prepričava istoimenu Poeovu kratku priču.

Mogla bi to biti klasična priča o muškarcu koji pokušava žonglirati s dvije žene, da se prva (pokojna) žena nije odlučila vratiti iz mrtvih i zaposjesti tijelo njegove druge (pokojne) žene. Skoro kao u meksičkim sapunicama!! 

Mike Patton je sa svojim eksperimentalnim projektom Mr. Bungle, odao počast Poeu s pjesmom “Carry Stress in the Jaw” u koju je izravno uvrstio tekst iz priče “Berenice”.

Sjećate se te jezive priče o čovjeku koji je opsjednut savršenim zubima svoje rođakinje/zaručnice  pa je nakon njezine smrti krene iskopati iz groba i uzeti joj zube za po doma? Da bi nakon učinjenog ispalo da je ona zapravo još uvijek živa?  Divna priča za čitati djeci prije spavanja. Kao i sve Poeove priče, uostalom. 

I evo nas napokon na dobrim starim metalcima gotičarima, koji naprosto moooooraju biti inspirirani Poeom jer… naprosto moraju. Prirodno je. Tristania na svom prvom albumu “Widow’s Weed” iz 1998. godine ima pjesmu “My Lost Lenore” koja referira na istoimenu Poeovu pjesmu kao i na  “Raven”, u kojoj narator također oplakuje Lenoru. 

Detroitski rock duo The White Stripes je 2000. godine snimio pjesmu “Red Death at 6:14” koja vjerojatno referencira na Poevu kratku priču “The Masque of the Red Death” (Krabulja Crvene smrti). Nigdje nisam našla potvrdu da se doista radi o referenci na priču, ali oni su dobar bend pa nije naodmet spomenuti ih i linkati njihovu pjesmu. 

Njemački heavy metal bend Grave Digger je  2001. izdao eponimni i možda njihov najmračniji album na kojem je velik dio pjesama inspiriran pričama Edgara Allana Poea (Raven, Black Cat, The Haunted Palace, The House…) 

Lou Reed je 2003. izdao dvostruki konceptualni album “The Raven” koji sadrži više glazbenih i govornih interpretacija Poeovih djela, a u njegovu su stvaranju sudjelovali mnogi glumci i glazbenici, od kojih su najpoznatiji David Bowie, Steve Buschemi i Willem Dafoe.

Ono što je možda manje poznato jest da je album zapravo usko povezan s Reedovom operom “Poetry” iz 2000. godine koju je radio u suradnji s kazališnim redateljem Robertom Willsonom, te da su materijali na albumu adaptirani iz same opere.

Kada su se The Yardbirds ponovno (djelomično) okupili 30-ak godina nakon raspada benda 1968. godine, na povratnički album “Birdland” iz 2003. uključili su i pjesmu “Dream Within a Dream” čiji je tekst adaptirani tekst druge strofe istoimene Poeove pjesme. 

Stevie Nicks, nekadašnja pjevačica svojevremeno nevjerojatno uspješnog benda Fleetwood Mac, još je u nježnoj dobi od 17 godina uglazbila Poeovu pjesmu “Annabel Lee”  ali ju je prvi put objavila tek 2011.  na albumu “In Your Dreams”. Tekst pjesme je gotovo identičan kao u originalu uz neke sitne pjesničke slobode. 

Poe je jedan od omiljenih pisaca prvog čovjek Nightwisha, Tuomasa Holopainena, pa je mu je za pjesmu “The Poet and the Pendulum”  iz 2007. djelomična inspiracija bila njegova kratka priča “The Pit and the Pendulum” (Jama i njihalo).

Ostatak inspiracije je, navodno, njegova bol zbog neostvarene ljubavi s bivšom pjevačicom Tarjom i njezinog odlaska iz benda. Je li tome zaista tako, ne znam, ali uvijek je dobro u tekst ubaciti neki neprovjereni trač, čula sam da to podiže čitanost. 

Stevenu Wilsonu, frontmenu benda Porcupine Tree koje se nedavno ponovno okupio nakon više od deset godina, kao inspiracija za  treći solo album The Raven That Refused to Sing (And Other Stories) iz 2014. godine poslužile su klasične priče o duhovima Edgara Allana Poea i Arthura Machena.

Album je producirao Alan Parsons, koji je, kako ste mogli pročitati prije nekoliko odlomaka, već snimio cijeli album inspiriran Poeovim pričama. Na albumu se nalazi i istoimena pjesma koja kao i Poeov Gavran istražuje teme smrti i i gubitka voljene osobe koja se manifestira pojavom gavrana. 

Čak ni Britney Spears nije ostala imuna na Edgarove čari pa je svoju turneju 2001/2002 nazvala “Dream Within a Dream Tour” po njegovoj pjesmi i u svoj nastup uklopila njegove stihove, a da dokažem da on nije bio inspiracija samo nekim tako mračnjacima i depresivcima, za kraj sam ostavila nešto veselo i slatko. 

U West End mjuziklu Snoopy!!! The Musical, kao i u animiranoj verziji, jedna od glazbenih numera se zove “Edgar Allan Poe” i u njoj se Lucy, Sally i Peppermint Patty  boje da će ih učiteljica pitati nešto o Edgaru Allanu Poeu, o kome oni ne znaju baš ništa. Charlie Brown i Linus im pritom recitiraju činjenice o Poeu i naslove njegovih djela, s tim da su Linusove informacije točne a Charlie, naravno,  samo uzvikuje gluposti. 

Sada kada sam vas ostavila u ovom vedrom tonu mogu vas mirne duše pozdraviti do sljedećeg čitanja. Nadam se da vam je bilo zanimljivo, da ste otkrili nešto novo i da vas nisam previše zagnjavila.

Do idućeg puta mi ostajte zdravi i veseli, čak i ako budete čitali Poea. Ako vas Poe ipak baci u bed, nakon toga pogledajte Snoopyja da se izravnate, možda pomogne.