Neil Gaiman: Ocean na kraju staze
I evo nas, narode Asgarda (i šire :)), u novoj napetoj fantastičnoj pustolovini, pred nešto drugačijim izazovom, s kojim se, nema sumnje, znamo nositi.
Jer smo fanovi fantasyja. A ako smo još i Gaimanovi fanovi (nije uvjet, ali može pomoći ;)), utoliko bolje i uzbudljivije. Jer ovaj se put krećemo njegovim nepredvidivim putovima. Ponajviše jednom određenom, dobro utabanom stazom. Do samoga kraja. I ravno – u Ocean.
Mjesto: Sussex, Engleska. Farma Hempstock. Ocean Lettie Hempstock. (Ocean? Ta obična bara?! Iznenadili biste se što se sve krije (ili otkriva) u njezinim dubinama…)
Odmah otvorimo karte (bacimo ih na stol, u vjetar, u ocean) - i nismo baš na nekom najsigurnijem teritoriju. (Samo hrabro. I nipošto ne puštajte Lettienu ruku!) No dobro, znamo tko je taj teren pripremao, nismo očekivali (a ni željeli) ništa običnije, slabije, bezopasnije. (Osobito ako smo prije zavirili među korice „Knjige o groblju“ (i ostali bez daha, skroz očarani) ili upoznali „Koralinu“ (te doživjeli sva čudesa (i osjetili jezu) svijeta u kojem se našla.) A kad ovdje zaronimo, postaje još nešto mračnije, na mahove strašnije (s prizvucima horora, ali ne dajte se zastrašiti), i neobičnije, i pomaknutije - istina, poreći ne možemo, ali ne žalimo (se), vrijedno je toga: vidik je uistinu jedinstven, neviđen, nezaboravan (ili ipak s određenom tendencijom zaboravljanja i ponovnih prisjećanja? samo nastavite plivati, znat ćete…); doživljaji upravo čudesni, intenzivni, neponovljivi; uspomene brojne, gotovo opipljive, nerijetko neizmjerno drage… (Nešto konkretnije, jasnije? Uskoro. Smjestimo se najprije.)
Vrijeme: sada (dok se vozimo cestama rodnoga kraja, sjedimo na toj klupi, u onoj kući). Onda (kada smo gledali isto to mjesto sedmogodišnjim očima – ispunivši ga dječjim željama i strahovima, nemoći (u (o)krut(n)om svijetu odraslih) i borbom za opstanak/svijet; velikom usamljenošću i još većim prijateljstvom. (I opet) sada, s odmakom zrelosti, u naletu znatiželje, a pod sjenom neke neizrecive slutnje… Jer povratak u mjesto odrastanja (jedan od najčešćih motiva, ovdje odlično iskorišten) jednostavno ne može ne prerasti u bujicu sjećanja i splet uspomena, a upravo bi najupečatljivije slike ranoga djetinjstva mogle biti ključne pri slaganju mozaika osobe kakvom smo postali.
Dakle… tamo i opet natrag (nekim asocijacijama jednostavno ne možemo odoljeti, prsti sami pišu :)). Sjećanje na jednu osobitu epizodu iz djetinjstva, u magli, uokvireno povratkom u zavičaj i zrelim, odraslijim osvrtanjem na proživljenu dramu… stravu… bitku.
„Budućnost mi je odjednom postala nespoznatljiva: sve je bilo moguće: vlak moga života iskočio je iz tračnica i udario preko polja i sada se obrušavao stazom zajedno sa mnom.“
(Bonus za one koji žele znati (i doživjeti) više: kakvo je sad to ponavljanje lica u vremenu, kako bi se (i zašto uopće) vrijeme sjec-sjec-sjeckalo, zar uistinu postoji išta što bi se moglo prostirati od zauvijeka do zauvijeka? I brojna druga vremeplovna pitanja - da vam pam.. src. vrijeme stane.)
No bez brige, neće tu nipošto biti mjesta nekakvim dosadnim razmatranjima o vremenu, prošlosti ili razglabanjima o smislu postojanja ili ičemu sličnom. Ni govora – ipak je ovo žanr, sjećate se? I nismo li na terenu jednog od „majstora moderne fantastike“ (po sudu mnogih)? Osim toga, za to baš neće biti ni prilike - od silne neprilike: u neizvjesnom odmjeravanju snaga s moćnim, zlim mitskim bićima, u jeku bitke s jednim od najjačih unutarnjih demona (strahom), u žaru borbe za svoj život i slobodu, za spas svoje obitelji… i (za) puno više, i šire, i dublje od toga...
Znači… Hod po rubu – da. Gledanje opasnosti u oči – svakako. Visi li život o niti – nije isključeno… sasvim moguće... pa jasno kao dan. Sve uključeno u ponudu. Zar imate dvojbi?! (Ili se to malo bojite?) Zašto se uopće upustiti u toliko opasan i rizičan pothvat, tražite pojašnjenje (ohrabrenje?). Odakle da počnemo?
Prije svega, nudi nam se prilika za upoznavanje knjigoljupkog protagonista koji nas ne može ostaviti ravnodušnima. Štoviše, dok se budemo vozikali/šetkali s njim krajem u kojem je odrastao, odnosno prebirali po blijedim uspomenama, velike su šanse da će nam nekako brzo postati veoma, veoma drag. Ili nam se čak uvući pod kožu, možda učiniti poznatim… (Tko zna zašto! :)) Dijete je to u vlastitom svijetu, s knjigom u ruci. Dječak kojemu je baš po volji bilo leći na krevet (ili sjesti na najnižu granu bukve) i izgubiti se u pričama. U knjigama je živio više nego bilo gdje drugdje - uz njih je ionako bio sigurniji nego uz druge ljude. U njima bi nalazio pribježište i uzmicao svaki put kad bi mu stvarni život postao pretežak ili nesnosno nepopustljiv. Dokle god je bio uza svoju knjigu, ničega ga nije bilo strah, nalazio se daleko… No iz toga sigurnog okrilja knjiškoga svijeta preko noći ga izvlači lavina čudesnih zbivanja nastala nakon odustajanja jednog poznanika od životne bitke. I odvodi ga na prag jednog i jedinstvenog, veoma moćnog mjesta…
Riječ je, dakako, o legendarnoj farmi Hempstock. (Što je to u tom prezimenu da ga Gaiman uvijek iznova zapisuje - u Zvjezdanoj prašini, Knjizi o groblju te sada u Oceanu?) U ponudi je obilazak imanja i susret s njegovim fascinantnim i misterioznim stanovnicama. Najprije Lettie. Nešto starija djevojčica. Ona koja vidi/ima ocean - u bari. I ista ona čiju ruku ne bi trebalo ispuštati pri obračunu sa zlim stvorenjima. Jer možda će uistinu sve biti u redu ako je i pustimo. A možda sve postane veoma nalik horor priči… No čak i ako sve krene po zlu - osobito tada, ma (od)uvijek, ova je farma sigurna luka, prava oaza, simbol otpora buhama i drugim nedobronamjernim stvorovima, oličenje povjerenja, kućnog ognjišta i topline doma (sa svim njegovim poznatim mirisima i (osobito) finim okusima), skoro poput vlastite kuće prije no što se u njoj pojavila ona…
... Ursula Monkton, jedino stvorenje koje nipošto ne želimo imati u svojoj blizini (a kamoli u vlastitom domu da pazi na nas!), no ne možemo izbjeći. Ne nakon onog zlosretnog tijeka zbivanja. Kada smo ju mogli dobro upoznati i upamtiti (ne po dobru).
„Bila je utjelovljenje moći, uspravljena u iskričavom zraku. Bila je oluja, bila je munja, bila je svijet odraslih sa svom svojom snagom i svim svojim tajnama i svom svojom bezumnom, nehajnom okrutnošću.“
No ipak je okrutnost (između ostaloga) drugo ime za neke treće stvorove, daleko strašnije, opasnije i pogubnije od nje, buhe jedne. I trebat će nam sva pomoć koju možemo dobiti ako nam se putovi preklope…
No došlo je, na našu radost, i do nekih drugih preklapanja – u ljubavi prema Kronikama iz Narnije i mitologiji, naklonosti prema Alisi u Zemlji čudesa i Mary Poppins. Narnija je, uz Međuzemlje i Hogwarts dakako, svijet toliko divan i srcu mio da bi većina nas u njemu voljela živjeti! Alisa i Mary Poppins bile su nam veoma drago društvo, a mitovi… jednostavno ih obožavamo. Pa smo se tako zamislili nad simbolikom Lettiena imena i upitali se nije li poteklo iz Lete, rijeke zaborava u Hadu. Prisjećanje čari narnijskih, dozivanje Alisina glasa i osluškivanje mitoloških odjeka – zar je potreban drugi poziv?
A onda dolazimo do račvanja puta. Dva pola. Djeca s jedne strane, s druge odrasli. Koliko su samo različiti! Ovdje je to tako očito, jasno, prozirno. Osjeća se u zraku. Čita između redova brojnih kritika odraslih ograničenih nazora, zatvorenih umova, okrutnih postupaka i uopće nerazumijevanja zaigranih dječjih duša (za daljnje pojašnjenje ili prigovore pri dnu potražite Oceanovu dvojku i četvorku). I razilazimo se tako do točke u kojoj Lettie dovodi u pitanje samu odraslost, dokida ju – nitko nije odrastao, odrasli ne postoje… pa skoro uopće. (Časna riječ. Malo niže - Oceanova petica i šestica.)
Svoj neizvjesnosti, napetosti, stravi i opasnosti usprkos, kao protuteža ili svojevrsna nagrada, teče ocean… pomno biranih riječi, upečatljivih i divno uobličenih misli, dubljih značenja i simbola, impresivnih opisa, vješto ispripovijedanih i vrsno izvezenih priča, ocrtanih likova i oslikane atmosfere, očaravajuća stila… Pogled na njega osvaja odmah, na samom početku (unutar korica), tek što smo zakoračili na stazu te uočili odsjaj bijelih slova na tamnoplavoj površini vode i obrise nekih od najsjajnijih bisera (jer ima ih uistinu cijelo more, pardon ocean, potražite ih i malo niže – kao Oceanovih 11) koje bismo mogli pronaći pod njegovom površinom ako bismo se samo usudili zaplivati dalje i zaroniti dublje...
A ako (tj. kada :)) se, bez daha i puni dojmova, malo isprepadani ali totalno očarani, zaželite novih fantastičnih, mračnih, neobičnih, zakučastih urona i zapliva, na granici snova i jave, s dahom magije i u oblaku misterija... samo recite: imamo nekoliko skroz osobitih mjestašca za vas:
* Groblje zaboravljenih knjiga: Sjena vjetra, Anđelova igra, Zatočenik neba – svakako, nezaobilazno i pod obavezno!
Po želji i prema mogućnostima, uz našu preporuku - Trilogija magle: Princ magle, Ponoćna palača, Rujanska svjetla i Marina - rado upućujemo na sve divote proizašle iz pera omiljenog nam Zafona, pravog čarobnjaka riječi...
* Knjiga o groblju – pa zašto ne bismo nastavili turu po grobljima, produžili Gaimanovim stazama - kad nam je već krenulo :), a mogli bismo usput skoknuti malo i do Koraline. Jedino bismo Zvjezdanu prašinu radije pobrisali nego posuli po vašoj stazi.
* Noćni cirkus – Le Cirque des Reves i pregršt njegovih tajni i čarolija samo čekaju da ih otkrijemo – toliko je čudesan da nećemo biti posve sigurni s koje strane njegove ograde sanjamo...
* Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu i Šuplji grad – mjesto jedno neobičnije od drugog, tajnovitije, uzbudljivije, opasnije, mračnije, ubitačnije - dosad neviđenije (i na fotkama – i to kakvim, to morate vidjeti!). A nikad se ne zna, mogli bismo se tamo uputiti i s Thorovim čekićem…
***
I to vam je, naše knjiške dame i čitateljska gospodo, bilo to Gaimanovo novo literarno prikazanje. S uobičajenom oznakom urbanofantastično, magičnorealistično ili jednostavno bajka za odrasle (zgodne li konstrukcije!), ali zapravo nesvrstivo u ladice. Dugo ga se čekalo (štopa li se vrijeme (i broje godine) otkako su se ukazali Američki bogovi i Anansijevi dečki). A kada je (konačno) stiglo - u velikom stilu, privlačnom izdanju, ovjenčano brojnim priznanjima (između ostalog i britanskom nagradom za knjigu godine), nosilo je sa sobom jedno veliko obećanje. Koje je, što se nas tiče, ispunjeno - u potpunosti.
Do sljedećeg Thorova čekićanja…
… pozdravljamo vas uz sljedeću misao - kao poziv (u društvo Oceanovih 11), želju ili moto:
„Djetinjstvo mi ne nedostaje, ali nedostaje mi ona sposobnost uživanja u malim stvarima, čak i dok se veće stvari urušavaju. Nisam imao nikakvu moć nad svijetom koji sam nastanjivao, nisam se mogao maknuti od stvari i ljudi i trenutaka koji su me boljeli, ali pronalazio sam radost u stvarima koje su me usrećivale.“
Oceanovih 11 :)
„Uspomene iz djetinjstva znaju ostati prekrivene i prikrivene naknadnim stvarima, poput dječjih igračaka zaboravljenih na dnu pretrpanog ormara odraslih, ali nikad se ne izgube zauvijek.“ * „Odrasli idu putevima. Djeca istražuju. Odrasli drage volje prelaze jedan te isti put stotinama puta, ili tisućama; odraslima možda nikad ne padne na pamet sići s puta, zavući se pod rododendrone, potražiti prolaze kroz ograde. Ja sam bio dijete, što je značilo da znam desetak različitih načina izlaska s našeg posjeda na stazu, načina za koje ne treba proći našim prilaznim putem.“ * „Dok sam odrastao, primao sam svu silu naputaka iz knjiga. Iz njih sam stekao većinu svojih saznanja o onome što ljudi rade, o načinu na koji se valja ponijeti. Bile su mi učiteljice i savjetnice. U knjigama su se dječaci verali na drveće, pa sam se i ja verao na drveće, katkad vrlo visoko, uvijek u strahu od pada. (…) Znao sam i da mi najveći izazov neće biti pad, stropoštavanje s visine od sedam metara u mokru cvjetnu lijehu (…). Pokušao sam ne misliti.“ * „Volio sam mitove. Nisu bili priče za odrasle, a nisu bili ni priče za djecu. Bili su bolji od toga. Jednostavno su bili. Priče za odrasle nikad mi nisu imale smisla, a presporo su počinjale. One su u meni stvarale dojam da postoje tajne, masonske, mitske tajne odrasle dobi. Zašto odrasli ne žele čitati o Narniji, o tajnim otocima i krijumčarima i opasnim vilama?“ * „,Reći ću ti nešto važno. Ni odrasli ne izgledaju kao odrasli. Izvana su veliki i neobzirni i uvijek znaju što rade. Iznutra izgledaju jednako kao i oduvijek. Kao i u vrijeme dok su bili tvojih godina. Prava je istina da nitko nije odrastao. Baš nitko, na čitavom svijetu.' Na trenutak se zamislila. Zatim se osmjehnula. ,Osim bake, naravno.'“ * „Razmišljao sam o odraslima. Pitao sam se je li to istina: jesu li svi oni zapravo djeca zarobljena u odraslim tijelima, poput dječjih knjiga skrivenih nasred dosadnih, dugih knjiga za odrasle, onakvih u kojima nema ni slika ni razgovora.“ * „Vidio sam svijet kojim sam od rođenja kročio i shvatio koliko je krhak, kako je meni poznata stvarnost tek tanak sloj glazure na golemoj tamnoj rođendanskoj torti koja sva vrvi od ličinki i noćnih mora i gladi. Vidio sam svijet odozgo i odozdo. Vidio sam da postoje obrasci i dveri i putevi povrh onih stvarnih.“ * „,Bilo bi dosadno znati sve. Svega toga se moraš odreći ako misliš prčkati po ovom ovdje.' ,Znači, ti si nekada znala sve?' Zadigla je nos. ,Svi su znali. Rekla sam ti. Nije to ništa posebno, znati kako stoje stvari. A svega toga se stvarno moraš odreći ako se hoćeš igrati.' ,Igrati čega?' ,Ovoga', rekla je. Mahnula je prema kući i nebu i nemogućemu punom mjesecu i pređama i velovima i grozdovima jarkih zvijezda.“ * „Bljesak zamjeranja. Već je dovoljno teško živjeti, nastojati opstati u svijetu i pronaći svoje mjesto u njemu, raditi sve što već treba da bi se spajalo kraj s krajem, i bez nedoumica o tome je li ono što si upravo napravio, što god to bilo, vrijedno toga da je ona… ako ne (…) onda barem (…). To nije fer.“ (I da, znamo da nije, ali radije ne bismo spojlali. Za potpunu Oceanovu devetku ipak će trebati preplivati Ocean.:)) * „Pojedina je priča jedino bitna, sve mi se čini, u mjeri u kojoj se ljudi u priči promijene. Ali meni je bilo sedam godina kada se sve to dogodilo, i na njezinu sam kraju bio ista osoba kao i na početku, nisam li? Što je vrijedilo i za sve ostale. Sigurno je vrijedilo. Ljudi se ne mijenjaju. Neke su se stvari promijenile, doduše.“ * „Zatim muk, i to glasniji nego što su riječi mogle biti. Nisu imale što reći.“ |