I jednostavno ne možemo ne povući paralelu između glavnog lika Nathana Byrna i jednog poznatog junaka omiljenog serijala fantastičnih knjiga. (Znat ćeš koga, 100 %.) Dvije riječi. Prva riječ. Ime. Dječak koji se po nečemu razlikuje od svih u svojoj okolini. Jedan pogled na njegovo lice dovoljan je da doznamo tko je i zbog čega/koga je poznat. (Sličnost prva: iste te dvije rečenice opisuju i Nathana.) Druga riječ. Prezime. Roditelji bez kojih odrasta. I on koji bez njih nije imao lako djetinjstvo. Pratimo kako izrasta u tinejdžera. Zbog određene povezanosti s veoma moćnom i zlom osobom te svijesti o vlastitim neobičnim sposobnostima koje iz te veze proizlaze, nije mu odmah jasno kakva će biti njegova uloga u događajima koji će odlučiti sudbinu svijeta. (Znam da znaš.)

A što je s Nathanom? Njegova se jedinstvenost sastoji u polukodu, odnosno u neutvrđenom klasifikacijskom kodu. Jer je on dijete bijele (čitaj: dobre) vještice i crnog vješca - najmoćnijeg, najopasnijeg. On je dakle polubijeli vještac (kako ga vide oni koji ga vole i kojima je drag), odnosno polukod – B 0,5/C 0,5 (za sve one druge koji ga vide kao prijetnju, objekt mržnje, mamac; za Vijeće i lovce). I to je odmah jasno nakon pogleda u njegove oči. Crne.

„(…) ali najveća se razlika nalazi u crnilu mojih očiju. Nisam dobio priliku upoznati oca niti sam ga ikad vidio. Ali znam da imam njegove oči.“

Takve oči imaju samo crni vješci. Stoga ni Nathan nije imao bajno djetinjstvo. Blago rečeno. Budući da je u srodstvu s najmoćnijim vješcem koji uništava svakog tko mu se nađe na putu, ne samo da nije prihvaćen u svojoj okolini (osim u užem krugu obitelji) već doživljava i veoma teške trenutke u interakciji s drugima izvan tog kruga. Štoviše, rekli bismo da ga je spisateljica (poznatog literarnog prezimena) mogla izložiti i manjoj torturi (osobito u prvom dijelu romana, no možda je to stvar dojma i ukusa?). Rastrzan je između svoje bijele i crne strane, bijelog dijela svoje obitelji i želje za susretom s ocem, a taj bi susret mogao donijeti prevagu u srazu bijelih i crnih vještica te utjecati na živote mnogih.

Itekako svjestan svoje tamne strane, prihvaća ju i nastoji ovladati njome jer zna da je puno toga u igri i da su mnogi životi ugroženi. Sudbina mu je nepoznanica (jednako kao i onom poznatom dječaku spomenutom prije). Hoće li se svojim posebnim darom (ako ga uopće uspije dobiti kad napuni 17) i sposobnostima služiti za dobro ili za zlo? Predstoje mu borba (unutarnja i vanjska), potraga – za važnom osobom, kao i za dragocjenim predmetom, odgovaranje na očekivanja, pritiske i zahtjeve drugih. Ali pojavit će se (taman kad su potrebni) prijatelji/saveznici na neočekivanim mjestima, ljubav zbog koje se riskira (iako baš i ne profitira) i gubi glava (a nalazi san – dovoljno jak da se za njim bezglavo juri?). Ne, nije ovdje ljubav u prvom planu (bez brige :)) – najprije naš glavni junak treba zauzeti stav, odabrati stranu, ne dopustiti da itko manipulira njime, uzeti stvar u svoje ruke i razriješiti to što ga muči godinama.

Nadam se da si spreman uhvatiti se u koštac sa svim tim izazovima, čitatelju, jer taj glavni lik postaješ ti! Ne vjeruješ? Nek' te onda uvjere sljedeći redci:

 "I tako dvoje klinaca, dva dječaka, sjede jedan uz drugoga, stiješnjeni krupnim naslonima za ruke. Ti si onaj slijeva."

Tako priča počinje. S tobom u središtu zbivanja. Prisjećaš se gdje si, ovladavaš trikovima kako bi lakše podnio nezavidan položaj u kojem se nalaziš. Ne, nije ti lako, uopće. I kao da ti to nije dovoljno, onda se još počneš prisjećati što te je dovelo tamo...

Dovoljno pozornosti za početak? E dobro, jer ne možeš dobiti cijelu priču (ni slavu, akciju, suze, bol itd.) za sebe. Kucnuo je čas da preuzme Nathan. (Na početku je i više nego dovoljno nakratko se naći u njegovoj koži.) Dobio si sadašnji trenutak, proživio ga (intenzivno), ali prošlost pripada njemu – i onda se on sjeća… svoje obitelji, svakog pojedinog pristizanja obavijesti (Vijeće, čini se, voli pismeno komunicirati), prvog poljupca, ali i dospijevanja u naizgled bezizlaznu situaciju… I - stop! Dosta prisjećanja. Opet ti preuzimaš. (Izdrži, neće dugo trajati. Recimo da trebaš tako misliti jer, sjeti se, ,trik je u tome da se ne obazireš, da se ne obazireš na bol ili išta drugo'. Makar će ti se na mahove činiti kao vječnost – spora i mračna, no ima svjetla (tamo negdje) na kraju – šume, u zagrljaju slobode.) Dakle, trpiš. Jer nema druge. Nisi sam. („Ima i drugih nego ti…“) Hm, ne ide ti to baš… A da opet prepustiš glavnu (pripovjedačku) ulogu Nathanu? Tako. Eno ga – uči nove trikove. Nove rutine. I pouke. (Osobito njih. Osobito o ocu.)

„Ali unatoč svoj toj patnji, boli i okrutnosti, možda su moji predci ipak pronašli sreću, makar i nakratko. Možda sam i ja to sposoban postići kako su i oni bili. Nadam se da je tako. Uistinu se nadam. (…)

I tada se prisjećam Arrana i Annalise, i odlazaka u Wales i trčanja i svakog udaha. Svaki udah mora biti dragocjen i vrijedan toga, i uistinu bitan.“

I vidiš, koliko god se činilo „apsolutno beznadno“, ne gubi nadu. Mašta. (I tako, barem nakratko, nalazi željeni izlaz, bijeg.) Procjenjuju ga. Služe se njime kao mamcem. Vrijeme prolazi, posjetitelji dolaze. Kako bi ga kodirali. A to neće nikad zaboraviti. Ali, čekaj, nije li to prilika koju je čekao? O, da, strpljen – spašen, u njegovu slučaju – slobodan. Vrijeme je za pokret...

I prepustit ćemo sad Nathana njegovoj potrazi, misiji, sudbini, kakve god one bile… (Već smo dovoljno (previše?) otkrili.) A osim toga, tko zna – možda ti, čitatelju, on još prepusti mjesto u ovoj uzbudljivo(j) fantastičnoj priči, samo pazi: moglo bi biti opasno. Razumiješ da ovo baš i nisu obične prilike (ali zato i jesi tu, zar ne?), ipak je to bjelovještičji/crnovještičji svijet, raspolovljen borbom između dobra i zla, u kojem se bliži odlučujući, sedamnaesti rođendan kad Nathan mora primiti tri dara, inače… (Neke je stvari bolje ostaviti nedorečenima. I tako to nije opcija koja se razmatra.) Koji li će dar nakon toga imati? Neki moćan? Mračan? Jedan je način da saznaš. (Žalimo, nema prečica.) Gledaj to kao jednu uzbudljivu, napetu, zabavnu pustolovinu u društvu vještica raznih boja, omjera, oblika, moći uz neizbježnu (ili ipak izbježnu?) utrku s vremenom, aktivniju ulogu u priči, igru nadmudrivanja (nadvješćivanja i nadvijećavanja), borbu za opstanak, moć, obitelj, prijateljstvo, ljubav, svoje mjesto pod nebom… Ma ne bi joj ionako odolio, znaš i sam. A tko prizna... nudi mu se dar. (Ipak se bliže blagdani. :)) Ne, stvarno. Prošao si velika iskušenja gledajući Nathanovim očima, zaslužuješ ga. Ispod bora ćeš naći popis darova (nećemo sad o tome otkud se stvoriše, može?), pa promisli i probaj odlučiti koji bi volio primiti u ključnom trenutku.

 (I da, samo jedan. Jedan ali moćan.)

Uvježbao si svoju moć, a još nema nastavka? (Dakako, Tama u meni prvi je dio trilogije, a pojavit će se i na velikim ekranima.) Već žudiš za novom fantastičnom pustolovinom? E pa, onda se svakako trebaš uputiti u Hekatinu školu, potražiti Demonsko staklo i otkriti Moć grimorija (te ujedno upoznati brojne druge vještice, demone, vilenjake, vampire i ostale prodigije ove zanimljive trilogije Rachel Hawkins).

Tražiš slične tamne okolnosti? Recimo glavnu junakinju u odlučujućoj sedamnaestoj koja se ne uklapa u sredinu, pod sjenom je obiteljskog prokletstva, u vrtlogu mračnog svijeta magije i misterija? Može sve to u gotičkoj atmosferi? Onda ti svakako treba društvo Divnih stvorenja, no znaj da ona za sobom nose i Divnu tamu, čak i Divni kaos, ali (uskoro) i Divno iskupljenje (ove divote zaokružuju Čarničke kronike Kami Garcie i Margaret Stohl, a još se čeka prijevod Iskupljenja.)

E da, čujemo da je Otkrivanje vještica pravo otkriće. Spremamo se osobno se uvjeriti u to prateći trag misterioznog alkemičarskog rukopisa... Znači, tu imamo potragu koja obećava, tajne koje kao da samo čekaju da ih se razotkrije, hod neprokrčenom stazom… Ideš i ti? Pripremi se, mogao bi to biti duži put (ovaj intrigantan vampirsko-demonsko-vještičji svijet ocrtan perom Debore Harkness može se posjetiti i pod Sjenom noći te u Knjizi života – u trilogiji All souls).

Nikad se ne zna otkud vještičje oko vreba (upozorio nas je na to još Roald Dahl), no zna se da se neke veoma vješte i moćne vještice (uz pregršt impresivnih likova) mogu susresti i uskočiš li na Howlov putujući dvorac (koji je u svijet majstorski poslala Diane Wynne Jones) ili dok proučavaš nezaobilazne Njegove tamne tvari pod Pullmanovim Polarnim svjetlom, s Tankim bodežom i kroz Jantarni dalekozor.

Netko reče (a onda to ostade otisnuto na omotu) da ovaj tamni prvijenac Sally Green (u originalu Half Bad – što je (iz)vrsno prevedeno, slažeš se?) ide tragom Igara gladi (u tom slučaju nek' se drži staze) i da nasljeđuje (po čemu, pitamo se) Meyeričinu sagu (što je (valjda) trebao biti kompliment?). No nama se javljala neka druga usporedba, jedna drugačija paralela – točno, upravo ona s početka (zatvorimo (začarani) krug :)). Misao se nekako uvijek vraćala određenom čarobnjačkom mjestu… Onda? Hoćemo li se uputiti tamo, čak i ako jesmo prije – nebitno koliko puta i koliko (ne)davno to bilo - ili (teško je ne osvrnuti se na taj „argument“) ako smo gledali filmove? Uvijek! :)

(Trk/let/ukrcaj! :))