Jeste li kada vidjeli knjižničarku kako na kavi gubi živce nad svojom knjigom, pita knjigu glupa pitanja i lupa glavom o nju? Da ste nam prije nekoliko dana upali na pauzu, vidjeli biste upravo to. Naime, uvodni citat jedino je što u ovoj knjizi nije tragično. Dali smo joj priliku – dali smo joj 179 punih stranica prilika – ali jednostavno joj nije bilo spasa.

Za početak, bitno je pripomenuti kako nismo strani ni vampirskoj literaturi (iako preferiramo vukodlake) ni urbanoj fantastici te da smo Večeru s vampirom sa stola u Središnjem ukrali manje iz intelektualno-recenzijskih razloga, a više iz vlastitog gušta. Projurili smo kroz dijelove serijala poput Palih anđela, propisno se oduševili Magijom krvi te još uvijek propovijedamo da je Anne Rice, u izvorniku, jedna od najboljih živih majstorica riječi – ali ništa od toga nije moglo spasiti Abigail Gibbs, autoricu Večere s vampirom (Znanje, 2014. – navodno prvi dio serijala).

Priča o objavljivanju ovog romana slična je priči o romanima Amande Hocking - radi se o djelu koje je samostalno objavljeno na internetu, skupilo milijune obožavatelja (navodno punih 16 milijuna čitanja na Wattpadu), te tek potom završilo na stolu nekog nesretnog urednika koji je procijenio da su posljedice Sumraka još uvijek dovoljno aktivne posvuda oko nas kako bi se upustio (ili upustila, u slučaju Večere) u objavljivanje, khm, ovog romana.

Znate onu staru “ovo je još uvijek bolja ljubavna priča od Sumraka” (still a better love story than Twilight)? E, pa, Večera s vampirom čak ni to nije.

Početci obećavaju dobar čitateljski provod – krvožedni vampiri kolju po londonskim trgovima, spisateljica nasumično izbacuje rečenice poput onog predivnog citata s lignjama i vampirima, glavni muški lik čini se prilično opasnim, radnja nije smještena u neku američku selendru i – hvala nebesima – počinje odmah, bez kriptičnih uvoda (“nisam nikad previše razmišljala o tome kako ću umrijeti” i tako to). Čak je i naslovnica prihvatljiva (iako je miješamo s Otimačem Alme Katsu), a bonus bodovi izdavaču idu za kreativan tip slova.

Nažalost, stvari gotovo odmah nakon "lignje" (rođaka čudovišta ispred Morije u Tolkienovoj Prstenovoj družini) kreću neodgodivo nizbrdo.

Violet Lee započinje kao zabavna glavna likica, puna duha, djevojka koja bi čak mogla napraviti hvalevrijedan kaos na velikom zlom vampirskom imanju, gdje završi kao zarobljenica već u trećem poglavlju. Naravno, s obzirom da pričamo o Večeri, a ne o Ljepotici i zvijeri, to se obećanje akcije ubrzo pokazuje kao potpuna varka.

Pasivne glavne junakinje, koje samo čekaju da im se stvari dogode, ni na koji način ne utječući na radnju, možda su bile u modi negdje u devetnaestom stoljeću – očigledno i početkom dvadeset prvog, ako već spominjemo svjetlucavi vampirski serijal, ali sada… no, da. Sva sreća, takve junakinje postale su ugrožena vrsta, jer čak je i u novijim ljubićima u prijevodu (koji nam također nisu mrski) trenutno čvrsto pravilo da junakinja mora biti jednako aktivna i kvalitetna osoba kao junak – ponegdje čak i žešća. No, ne i u Večeri.

Vampirske komponente romana na prvi su pogled zabavne – čitatelj se nakon nekog vremena umori od iščitavanja vampirskih vegetarijanaca u svim bojama i oblicima i nada se nečemu, bilo čemu, punokrvno vampirskom – ali ni one zapravo nemaju smisla. Kako čitatelje koji će se usuditi posegnuti za romanom Abigail Gibbs ne bismo baš sasvim ubili u pojam, reći ćemo samo da nam nije posve jasno kako dotični vampir imenom Eaglen (jedan iz palete nebrojenih, nepotrebnih sporednih likova) može nakon navodnih stotina tisuća godina još uvijek biti vitalan i snažan – a onda, Kasparovim riječima, ostarjeti preko ljeta... (Vjerujemo da se na samu pomisao Marius de Romanus okreće u grobu.)

Još jedna od stvari koje Večera u početku obećava, ali nikako ne isporučuje (barem do 179. stranice, na kojoj smo konačno digli ruke od knjige – u našu obranu, ona se proteže na čak 462), jest ljubavno-erotska komponenta, pogotovo s obzirom na način na koji je započela priča između Violet i Kaspara – je l’, opasno. Večerom se prošetao, skupa s nama, klasični dramatis personae – glavna junakinja (na koju, po dobrom starom običaju, iz nekog razloga padaju apsolutno svi – možda jer ima, za ljudsku rasu inače sasvim uobičajene, ljubičaste oči?), glavni junak (koji je navodno strašno fizički napet svemu što hoda – mora da nam je taj dio promaknuo u zgražanju nad drugim stvarima, jer ga nismo doživjeli takvog) i sporedni junak (koji se postavlja kao Violetin najbolji prijatelj, ali je od samog početka jasno da – u ovakvoj knjizi – za njega nema spasa).

Problem nastaje u tome što se čitava ta kemija koju nam roman obećava nekako ne uspije, no, zakemijati. Zakuhati? Zabaviti čitatelja… Čitava priča o Violet i Kasparu i njihovoj strastvenoj ljubavi pada u vodu (da se druži s gorenavedenom lignjom) onog trena kad čitatelj krene uspoređivati scene između Violet i Kaspara (navodnog komada) i Violet i Fabiana (navodnog meh prijatelja). Ovako napisana, napetost između Kaspara i Violet jednostavno ne drži vodu (bila ona iz bare s lignjom ili vodovoda). Njena interakcija s Fabianom, koja se razvija u prvih desetak poglavlja, toliko je uvjerljivija i bolje napisana, razrađenija, da ne kažemo smislenija, da im je čak i poljubac zabavniji od poljupca navodnoga glavnog para. Nismo impresionirani. (Da, stojimo iza toga – čak su i Bella i Edward onomad bolje funkcionirali na papiru...)

Osim Sumraka, Večera s vampirom podsjeća nas na još dva klasika, nešto drukčije vrste – ovoga puta animirana, namijenjena mlađem uzrastu i neizlječivim romanticima. U jednom od beskrajnih sati koje Violet provede, apsolutno besposlena, u velikom zlom vampirskom dvorcu, njenim vampirskim domaćinima padne na pamet da bi je mogli podučavati plesu. Sve što je nama u glavi bilo je sljedeće:

Avaj, daleko je ovo od romantike Ljepotice i zvijeri – no, kad smo već kod crtića, sjetili smo se još jednog para koji je imao više međusobne kemije – također u crtiću. (Što to točno govori o Večeri s vampirom?)

Od romana smo konačno odustali na već spomenutoj 179. stranici i moramo priznati da smo se dvoumili oko smisla pisanja ove recenzije. Na kraju smo zaključili da nije potrebno diskriminirati između predstavljanja zbilja dobrih i zbilja loših (tragičnih, čak), knjiga. Nismo od onih koji se libe ostaviti knjigu ako joj nema spasa, a za potrebe teksta čak smo prelistali roman do samog kraja, tražeći naznake mogućnosti iskupljenja, bilo za njegovu radnju (poznatiju kao veliko zlo Proročanstvo iz druge dimenzije), bilo za njegove likove. I, znate što? Spasa – i opet – nema...

Ali, naposljetku, recenzije služe i tome da ukažemo na romane koje ima smisla preporučiti, a stil pisanja (dva usporedna pripovjedača u prvom licu, svaki sa svojim poglavljima) podsjetio nas je na nešto ranije objavljenu Magiju krvi, od istog izdavača, koju najtoplije preporučujemo svakome žednom dobre urbane fantastike, bila ona vampirska ili, u ovom slučaju, vještičja.

Druge preporuke pročitajte ispod – iako moramo priznati da nam je kod navođenja sličnih naslova bilo prilično teško sjetiti se još romana u kojima je glavna junakinja toliko nesnosno bespomoćna kao u Večeri s vampirom Abigail Gibbs. (Uzet ćemo to kao pozitivan komentar.)

Ako se usprkos svemu usudite čitati, pronađite Večeru s vampirom na našim policama: http://goo.gl/hBneXr

Ako vam se Večera s vampirom svidi, pročitajte i:

Viktoria Faust: U anđeoskom liku zvijeri i nastavci

Becca Fitzpatrick: Tiho, tiho anđele i nastavci

Stephanie Meyer: Sumrak saga

Ako vam se Večera s vampirom ne svidi, ali čitali biste nešto slično:

Tessa Gratton: Magija krvi (nema vampira - ali ima smisla, mnogo, mnogo smisla)

Anne Rice: serijal Vampirske kronike (Intervju s vampirom i nastavci – s razlogom već desetljećima najpopularnije vampirsko štivo diljem svijeta)

Matt Haig: Radleyjevi (novi pogled na vampire, također britanski – vrlo slastan)

Richelle Mead: serijal Vampirska akademija (novi klasik, možda mrvicu više naklonjen tinejdžerima)

Charlaine Harris: serijal o Sookie Stackhouse (dokaz, uz Rose iz Vampirske akademije, da djevojka ne mora biti bespomoćna kako bi bila dobar vampirski zalogajčić)