S čitanjem Grada sjena Daniela Polanskog (Znanje, prvi dio 2013., drugi dio 2014.) pričekali smo više od godinu dana od prvog izlaska u prijevodu, vjerojatno zbog (priznat ćemo, s naše strane snobovske) kombinacije jeftinog uveza, pomalo mutne naslovnice i ranijeg razočaranja s početkom čitanja Odjela 19 istog nakladnika. Pauza u čitanju samo je značila da se možemo dvostruko oduševiti, upravo pred Božić i iza Nove godine.

Naslovnice i sadržaji knjiga fantastičnog opredjeljenja nisu uvijek nužno kompatibilni, tako da smo i od Poljupca oštrice i njegovog nastavka Sutra neće doći očekivali manje - manje dobrih likova, manje zabavnih noir zapleta, manje uvrnutih detalja kojima kreativni pisci grade svjetove slične našima, ali dovoljno različite da vam pojačaju užitak čitanja - i definitivno manje dobre, mračne povijesne fantastike.

Kao ljubitelju još uvijek podcijenjenog podžanra povijesnog fantasyja, svako novo otkriće mnogo nam znači. To što je ovo otkriće smješteno u neodredivo razdoblje između 17. i početka 20. stoljeća, u grad koji kao da je pokupio ono najgore od literarnih inačica Pariza i Londona kroz povijest, samo je dodatak koji Grad sjena čini neodoljivim čitalačkim iskustvom. Polansky, drugim početničkim propustima usprkos, sitnim detaljima majstorski gradi atmosferu noir fantasyja prikladniju kakvoj akcijskoj igrici nego romanu s kojim ćemo se družiti u vrijeme blagdana. Njegov glavni lik, koji priču pripovijeda iz svog gledišta, jedan je od uspješnijih sitnih dilera na starim ulicama grada koji je prije petnaestak godina jedva preživio gadni nalet kuge. (Kad kažemo gadni, mislimo gadni.) Warden, “junak” serijala, također je i bivši vojni časnik i pripadnik elitnih vojnih postrojbi, sada niži od najnižeg ološa u kraljevstvu. Toliko spretno barata oštricama (preferira mačetu) da ih najradije ostavlja kod kuće, u gostioničkoj rupi Teturavi grof, nego da ih nosi sa sobom i riskira poslati još koji leš u kanal.

Ipak, kad netko počne na ulicama ostavljati tijela ubijene djece, Warden će otkriti da njegovi stari istražiteljski instinkti nisu toliko zahrđali i zagušeni opojnim sredstvima kao što je mislio, ali i da netko njegova kova i prošlosti ne može toliko oguglati na nasilje da se ne osjeti pozvanim odgovoriti na prijetnju djeci svoga grada.

Prvi se roman od tri dijela trilogije čita nešto sporije od drugog, možda zbog potrebe uhodavanja u krasno oslikani svijet propalica, bivših vojnika i sitnih mafijaša, no drugi, nešto boljeg tempa, proletio nam je u kratkih nekoliko sati. Do kraja drugog, zapravo, shvatili smo da je Warden još jedan od onih likova koji će nam se povremeno provlačiti čitateljskim primozgom, daleko upečatljiviji, živopisniji i moralno upitniji od radnje koja ga okružuje u romanima. Radujemo se druženju s Onom Koja Čega Iza Svega, završnim dijelom serijala.

Čitajući Grad sjena, ipak, nismo mogli ne opaziti nekolicinu propusta, od kojih jedan i nije pretjerano sitan - manjak slojevitih ženskih likova. Celia nas je ostavila potpuno ravnodušnima, Mairi jedva da je vrijedna spomena, a do trenutka kad je Marieke ušetala na scenu (dobro, do trenutka kad je Warden ušetao u njenu mrtvačnicu), već smo se molili čitavom panteonu iz knjige da se barem nju isplati čitati. (Isplati se - ali jedva da joj je posvećeno više od dvije rečenice. Možda dvije i pol.) Bez obzira na to koliko nam se knjiga svidjela, ubrojivši sve njene pozitivne strane ova vrsta propusta podsjeća nas na nešto stariji roman Prodor, domaćeg autora (pod pseudonimom) - odnosno, na recenziju istoga iz koje smo najbolje upamtili navod da su u romanu ženski likovi ili vruće prostitutke ili ledene svetice.

Dok neki detalji u Poljupcu oštrice ipak nadilaze ovako nisko mišljenje o ženskim likovima, te se u drugom romanu uvodi ponešto neobičan, ali upečatljiv ženski lik koji ne spada ni u jednu od navedenih kategorija, ostaje činjenica da se nadamo da treći roman iz serije neće na ovom polju podbaciti toliko spektakularno kao prvi i drugi. (A ako se vidovnjakinja Marieke ne pojavi opet do kraja trilogije, nedostajat će nam. Jako nedostajati.)

Ako vam se Grad sjena svidio, pročitajte i:

Guy Gavriel Kay: Pjesma za Arbonnu (Daleko manje nasilan, ali po mnogočemu sličan i zabavan primjer povijesnog fantasyja.)

Lois McMaster Bujold: Barrayar (Barrayar tehnički nije prva knjiga u serijalu, ali Sutra neće doći vrti se oko dovoljno sličnih elemenata - samo ne u svemiru - da smo se i nje prisjetili. Za one kojima se svidio vojnički aspekt Wardenove prošlosti.)

Joan D. Vinge: Ljetna kraljica (Iako je Ljetna kraljica klasični SF, čitajući Wardena nismo se mogli ne sjetiti još jednog slavnog žanrovskog ovisnika - Reedea Kullerva. Drugi od dva dijela, vjerojatno je preporučljivo prvo pročitati Snježnu kraljicu.)

Gordon Dahlquist: Staklene knjige kradljivaca snova (Ovaj roman nedokučivog naslova i gotovo jednako nedokučive radnje počinje bolje nego što ide dalje, ali ipak se isplati skratiti vrijeme njime - i ne samo jer pomalo spada u slično zamišljeno povijesno razdoblje kao Grad sjena. Prvi od tri dijela, prevedena su dva.)

William Lashner: Živa meta (Jer geekovi ne čitaju samo fantastiku, a u Wardenu ima i nešto što blago podsjeća na snalažljivog odvjetničkog propalicu Victora Carla - iako još nije dosegao njegovu razinu neodoljivosti.)

Pronađite Grad sjena na našim policama: http://bit.ly/1BLUcio