Slično kao s onim romanom Agathe Christie (koji nećemo spominjati da vam ne pokvarimo doživljaj), čitanje Željeznog ispita prvi put nešto je što se događa samo jednom, nešto čega ćemo se sjećati s nostalgijom. Čitajući roman za sad već uhodanu rubriku Ispod Thorova čekića, naišli smo na nekoliko stvari koje je teže navesti u ovakvoj recenziji, ali dali smo sve od sebe da ovoj knjizi odamo priznanje kakvo zaslužuje. Nažalost, najveći problem dočekao nas je na samom kraju – činjenica da ne možemo bez previše razotkrivanja napisati zašto nam se knjiga toliko svidjela!

Željezni ispit djelo je dviju kolegica, već prevođenih autorica fantastike za klince i mlade, Holly Black (čiji serijal Kronika Spiderwick nam još nije došao pod ruku, iako već godinama krasi naše police) i Cassandre Clare (poznate po serijalima Instrumentarij smrtnika, čija nas je prva knjiga ostavila mrtve ‘ladne, i novijem Paklene naprave, čija je prva knjiga kumovala imenu jednog od naših čitateljskih klubova). U fantastici za mlade (i mlađe) praksa suradničkog pisanja nije strana, iako je kod nas prevedeno tek nekoliko romana nastalih na taj način (na pamet nam padaju Divna stvorenja, te Vještica i čarobnjak – kao i raniji serijal Holly Black).

Za Cassandru Clare znamo da je velika ljubiteljica Harryja Pottera (prije izdavanja knjiga na papiru, na internetu se proslavila serijom fanovske proze pod naslovom The Draco Trilogy), a čini se da se u tome pronašla i s Holly Black, jer Željezni ispit slijedi klasičnu formu potterijanske školske fantastike. Knjiga prati prvu godinu školovanja u čarobnjačkoj školi Magisterium, sve od nevoljkog pristupanja testu do završetka godine – dobrog ili lošeg, na čitatelju je da sam otkrije.

Čitati Željezni ispit, ipak, već nakon nekoliko stranica gotovo nimalo ne nalikuje čitanju Kamena mudraca – što je još samo jedan u nizu dokaza da inspiracija ne mora biti i plagiranje. Osim donekle neuobičajenim pristupom magiji (donekle), Željezni ispit osvojio nas je već u ranim poglavljima, s neobičnim opisima likova (“ponekad je imao osjećaj da se ljudi iznenade što ne govori britanskim naglaskom”) i vrludanjem tankim rubom granice između nostalgije (ružičasti pramenovi kao podsjetnik na neprežaljenu Tonks) i kreativnosti (kako točno misliš, “dobacio mu je bodež bez korica”?).

Na knjigu smo se definitivno navukli negdje oko ispita fizičke spretnosti koji dvanaestogodišnji glavni junak Call mora proći, neovisno o tome što je, vlastitim riječima, imao dvadeset šest operacija (ili nešto slično) na nozi koja mu je slomljena na više mjesta kad je bio beba. Call, naime, ne odgovara stereotipnim predodžbama naslovnih junaka – tamnokos, mrk i šepav, može se podičiti i fantastičnim smislom za crni humor i blagom dozom asocijalnosti. (Samim svojim postojanjem podsjetio nas je na još jednog mrkog tamnokosog mladića s kreativnim idejama, također s fizičkim hendikepom – Milesa Vorkosigana iz istoimenog serijala znanstvene fantastike.) Callum (Call! Ime mu je Call!) Hunt, junak ove priče, odrastao je bez majke, uz oca koji mu odmalena u glavu nabija samo jednu stvar: Magija je bolest. Čarobnjaci su zli. Magisterium služi eksperimentiranju na djeci i pokretanju ratova. I tako dalje. Call, dobivši poziv za pristupanje prijemnom ispitu za Magisterium, zapravo ne želi u školu upasti – ali nije sve kako se čini, pa tako ni ono u što Call vjeruje čitav život...

Romanom šeću i neizbježna čarobnjačka pripravnica-štreberica, još neizbježniji plavokosi učenik koji se svima toliko sviđa da je nas skoro odbio od čitanja knjige (ne, usprkos njegovoj lokaciji u središtu grupe na naslovnici, on nije glavni lik – Call vam je onaj dečko lijevo), čak i, u posljednje vrijeme, još neizbježniji tamnoputi ćelavi čarobnjački mentor (u najboljoj maniri Mace Windua i Kingsleya Shacklebolta). Od drugih likova vrijednih spomena, Call ima oca, stanovitog Alastaira Hunta, koji nas je istinski zbunio. Nismo sigurni u čemu je problem - u tome što se u prologu, koji dramatično vuče na epsku fantastiku, čini kao da će on biti glavni junak, u tome što se Call odvaja od njega bez stvarnog osjećaja da će mu nedostajati (barem mi to nismo osjećali) - ili u tome što je pokušao ubiti vlastit-ovaj, pardon, dobaciti sinu već spomenuti bodež bez korica? Alastaire, Alastaire... (Pokrenuvši tok misli u usporedbama, mrvicu nas podsjeća na Johna Winchestera. Nekako… nije sasvim svoj. U glavu. Pomalo.)

No sporedni junaci, priznat ćemo, nisu nam ostali toliko usječeni u pamćenje, još jedan detalj po kojem se ovaj roman razlikuje od serijala o nešto slavnijem i starijem) čarobnjačkom bratu – kod Harryja, htjeli smo čitati o svima, samo ne o glavnom junaku; u serijalu Magisterium (Željezni ispit prvi je dio kvinteta, a drugi izlazi krajem 2015.) čitat ćemo o Callu, a manje-više ignorirati ostale, svejednako se dobro zabavljajući.

Iako se u knjizi učestalo spominje umiranje na bolne načine, bodežima se (kao i tornadima) nadijevaju ženski nadimci, Neprijatelj smrti smatra se sasvim legitimnim imenom – a autorice su sve začinile osvježavajućom dozom crnog humora – pripomenut ćemo da je, sve u svemu, Željezni ispit ipak namijenjen mlađim čitateljima, pa onda još nešto mlađim. U prijevodu, ako vas se Call dočepa u petom osnovne, bit će vam jednako dobar kao u četvrtom srednje, ali mi ćemo ga preporučivati starijim osnovnoškolcima. Ništa od toga ne znači da ne možete uživati u romanu, ako volite čarobnjačke škole, neovisno o tome kada ste vi išli u školu.

Ipak, što kasnije ga uzmete u ruke, to će vas više zasmetati neizbježni, sitni stvaralački propusti vidljivi u povremenom telegramu čitatelju (kad autorice bez okolišanja otvoreno opišu neku magičnu pojavu nekoliko stranica ili poglavlja prije nego što ona uđe u radnju), prilično mlakoj sceni prvog borbenog ispita, nedosljednostima u sveznajućem pripovjedaču i činjenicama koje Call zna ili ne zna o svijetu Magisteriuma.

Za kraj, reći ćemo (a to nam se ne događa često) da smo, sklapajući korice Željeznog ispita po prvi put, poželjeli da je knjiga potrajala koje poglavlje dulje, te podijeliti s vama još jedan crnohumorni biserčić…

Te, možda nama najdraži citat, u pratnji neizbježnog noćnog šuljanja uokolo po čarobnjačkoj školi…

Usput budi rečeno, obje su autorice Željeznog ispita već doživjele ekranizaciju svojih djela - možda nije uzalud ponadati se da bi i Call svoje mjesto mogao naći na velikom ekranu u svojoj majici na Led Zeppelin? (Može kino rezervacija unaprijed!)

Preporuke slične literature

Bezbrojni labirinti Magisteriuma i zen pristup učenju magije podsjetili su nas na još neke fantastične uspješnice, od starih do novih, ali dramatični razvoj radnje i crni humor bili su ti koji su nas održavali budnima. Zapravo jedini razlog zbog kojeg nismo prenoćili s knjigom, u slučaju Željeznog ispita, leži u prošlom promašaju – Izboru – za koji smo odvojili vrijeme za čitanje od svog dragocjenog ciklusa sna. U preporukama se našlo svašta, neovisno o uzrastu – što i jest jedna od zabavnijih stvari kod fantastike – ne pita za dob.

Robert Asprin: serijal započet romanom Još jedan krasan mit (zbog čarobnjačkih učenika, uvrnutog humora i opće Asprinove fantastičnosti)

J. K. Rowling: serijal o Harryju Potteru (zbog stubišta koja utorkom ili četvrtkom vode drugamo, čarobnjaka koji čine zle, ali velike stvari i naše kronične zaljubljenosti u stil pisanja velike majstorice)

Ursula K. Leguin: serijal Zemljomorje – nažalost, zadnji put preveden tamo negdje osamdesetih na ekavicu, trenutno imamo prvu knjigu na engleskom i četvrtu knjigu na ekavici: (zbog najveće škole čarobnjaštva po našem skromnom mišljenju, borbe s tamom na drugačiji način, istinski junačkog glavnog lika – i toga što je Ursula prva velika majstorica)

Lev Grossman: Mađioničari (knjiga nas nije dovoljno impresionirala da bismo je baš preporučili, ali definitivno se radi o čarobnjačkom ispitu i nije baš sasvim gubljenje vremena – možda ideja za praznike?)

Lois McMaster Bujold: Pripravnik za ratnika (i svi nastavci i prethodni naslovi kojih se možete dočepati – Miles Vorkosigan kao da je nešto starija, malo snalažljivija verzija Calla – u svemiru.)

Filmsko-knjižnična preporuka za kraj: Luc Besson (i drugi): Peti element (1997.) (jer ne možemo pričati o elementima na Callov način a da se ne prisjetimo prošaptanog fire burns… rain… rain falls…)

Ima toga još – ali druge vam preporuke nažalost ne možemo dati a da ne spojlamo knjigu. Jedini način da doznate jest da se sami uputite u potragu – jer i o tim smo knjigama već pričali na Magazinu! (Opasni knjižničarsko-geekovski hihot....)