Preporučiti roman Kletva krvi ciljanoj publici realno otežava činjenica da je roman na našim policama osvanuo odjeven u naslovnicu prikladniju kakvom tinejdžerskom nadnaravnom, da prostite na izrazu, trešu. To je razumljivo, s obzirom na aktualno stanje u prevedenom žanru u Hrvata: ako roman nije namijenjen tinejdžerkama (ili njihovim majkama), bolje mu je ili da ga se i ne trudite prevesti ili da se osigurate da u njemu već od prve stranice lete glave i udovi na sve strane. (Što? Pa i George R. R. Martin je žanr. Ako jako nategnemo definiciju žanra.)

No, Kletva krvi, usprkos neporecivim činjenicama da se njome povremeno prošeću vampiri (koji, ruku na srce, služe više kao kulisa) te da je središnji lik tinejdžerka, namijenjena je ipak nešto drugačijoj publici. Publici koja je, možda, čitala epsko djelo alternativne povijesti Kima Stanleya Robinsona Godine riže i soli, ili političke povijesne makinacije Guya Gavriela Kaya u Sarantinskom mozaiku. Jer, usprkos tinejdžerima, usprkos vampirima, usprkos tome što središnji lik posjeduje moć empatije (na koju autori počesto zaboravljaju), Kletva krvi u svojoj je suštini punokrvni roman alternativne povijesti - odnosno, alternativne sadašnjosti.

Mnogo je romana (i filmova) nastalo inspirirano idejom “što da je Hitler pobijedio?”, nešto manje drugim prekretnicama u posljednjih nekoliko stoljeća zabilježene ljudske povijesti. Nama je Kletva krvi bila prvi susret s još zanimljivijom idejom - što da se Francuska revolucija jednostavno nije dogodila?

Svijet Pariza u 21. stoljeću u vremenskom tijeku u kojem nije došlo do zbacivanja plemstva u Europi francuski spisateljski bračni par Ange (Anne i Gerard Guero) ocrtava već na prvim stranicama. Ondje ćemo susresti plemkinje koje se u krinolinama voze podzemnom željeznicom među pučanima, online opsesiju kraljevskom nasljednom linijom i zakonsku podjelu na privilegirane građane i one niskog roda. Dok su se drugi aktualni žanrovski romani (namijenjeni već spomenutoj tinejdžerskoj publici) na različite načine pozabavili srodnom tematikom u okviru izrazito distopijskih društvenih sustava, Kletva krvikao da doista nastavlja tamo gdje je europsko plemstvo bilo zaustavljeno, nekoliko stoljeća ranije. Dok su na papiru svi “građani” donekle slični, u praksi - pa i u policijskim sobama za ispitivanje - stvar izgleda ponešto drugačije. Mladi se dijele na one koji se bore za prava pučana i one koji radikalno zagovaraju prava plemstva; dobrostojeće kavane imaju katove samo za najuži krug oko Versaillesa, a oni koji ne žele da ih se za njihova života gleda samo kroz prizmu plave krvi skrivaju svoje pravo ime iza nadimaka i prezimena drugih članova obitelji. Gdje je granica privilegija koje plemstvo može imati u tehnološki naprednom, ali još uvijek zemaljskom društvu? Koliko točno šansi za preživljavanje ima netko koga tajna policija odredi za odstrel - neovisno o tome kojeg je porijekla?

Već spomenutu glavnu ulogu u Kletvi krvi, romanu u kojem djeluje osvježavajuće već i veliki broj zbunjujućih, ali zabavnih likova i njihovih usporednih radnji, preuzima Angie Moretti čija je majka pripadnica višeg plemstva, a otac pučanin. Najbolja joj je prijateljica gorljivi borac za građanska prava, a najbolji prijatelj (koji se uporno trudi biti nešto više, na što i čitatelj i Angie ostaju poprilično ravnodušni) mladić koji na vlastitoj koži osjeća nepravdu osobnog napretka baziranog na krvnom srodstvu, a ne na osobnim zaslugama.

Vampiri su pripadnici plemićkih krugova, vojvotkinje ne prežu od ubojstava, a povijest možda ipak ne ovisi toliko o slučajnosti kao što smo učili nekoć davno… Doista zabavna - alternativna - lekcija iz povijesti 18. stoljeća za one koji su se na nastavi povijesti u školi više zanimali za sljedeću knjigu koju će skrivećki pročitati pod klupom nego za to koje se godine uopće dogodila ta zloglasna Francuska revolucija. Nakon Kletve krvi uslijedilo je mnogo guglanja zbog lošeg pamćenja, to sigurno.

Iako za čitanje Kletvi krvi, barem prvih pedesetak stranica, treba nešto više strpljenja od onog potrebnog za čitanje već spomenutih nadnaravnih tinejdžeraca koji su napisani kao scenarij za akcijski film (ali i za publiku čiji je raspon pažnje, godinama nakon “MTV generacije” nešto dinamičniji od ljubitelja žanra koji su došli prije nje), zaključit ćemo kratko - isplati se. Ne, dovršavanjem knjige nećete dobiti sve odgovore. (Propustili smo spomenuti da se radi o prvom dijelu serijala, zar ne? Sada znate, a mi znamo da niste iznenađeni.) Ne, nećete zavoljeti neobično korištenje zagrada usred rečenica i pretjerivanje s promjenom gledišta u pola poglavlja. Ne, još uvijek vam reće biti potpuno jasno tko tu koga što (a kamoli zašto).

No, jednom kad je konačno pročitate, zapamtit ćete je - i zapitati se bi li krinolina s propisnim brojem podsuknji možda stala u autobus gradskog prijevoza na putu za posao. (Pogotovo ako negdje u podsuknjama skrivate i kakav bodež za vampire...)

A ako se nakon čitanja Kletve krvi nađete u sličnoj, nezavidnoj situaciji da toliko neobičan roman preporučujete dalje, javite se - tko zna koji ćete nam novi kut gledanja na ovu iznenađujuće slojevitu knjigu moći otkriti?

Ako vam se Kletva krvi svidjela, ali čitali biste nešto različito, potražite i...

Philip Pullman: Njegove tamne tvari (serijal)

Guy Gavriel Kay: Odjedriti u Sarant i Gospodar careva

Dan Simmons: Endymion i Uspon Endymiona

Gail Carriger: Šarm i špijunaža

Pronađite Kletvu krvi na našim policama.