Tada nema osjećaja, samo razum,
pomalo izgrickan, istrošen i trul.
I taj osjećaj mučnine,
što te drži na životu,
zarobljen u putu snova,
zagrljaju neke druge iluzije.

I razlozi su jasni, čisti i logični,
imaš opravdanje, savjest je na mjestu.
Al duša miruje,
u kaosu svog ludila,
pretjerano bijesna,
da bi išta shvatila.

I oni što te gone, u bezumlju tog čina,
to su osjećaji, oni kojih nema.
I zato su naj-jači,
jači i od tebe,
jer zatebe ih nema,
i u to si vjeruješ.

Al jedna mala frula, glasnica budućnosti,
pjeva svoju pjesmu, i vidi tvoju livadu.
I ono lijepo što će reći,
ostaje unutra, zakopano u tuzi,
jer mrziš sebe,
da bi mogao mrzit druge.

Al ono što zakopaš, ostalo je ovdje,
zanemareno i sitno, al ipak tu.
I doći će na vidjelo,
kad ti bude dosta,
jer mrziti ne možeš,
bez da mržiš sebe.

Lovran, 03.01.2012.
(hvala Iva)