Rastezljivi dani puštaju korijenje u našim očima.

Rastemo u njima, ali šutimo o tome.

Ogranke naših pogleda svakodnevnica cijedi nemilosrdno,

pa se hvatamo za slamke lijepih trenutaka.

Valentinovo je prošlo, još neki dan,

i nisam više siguran kako da te volim unaprijed.

Nemam više pjesama, ni srcolikih bombonjera.

Zagrljaj mi je hrapav, a poljubac suh.

Riječi moje ne pružaju mostove utjeha

preko tvojih otvorenih ponora.

Ne znam za drugo, nego li da uz tebe stojim u tišini.

Ti i ja, Ljubavi, čekamo da se dani napnu još više

svojim sunčanim mišićima, da nas zagrle svojom toplinom

koja će nas odvesti na daleke morske obzore,

i utopiti nas u svoj svojoj predivnoj predljetnoj ljepoti.