Osim što me izluđuju neki oblici poezije, nerviraju me određeni živući protagonisti i svjedoci nedavne povijesti, točnije, živcira me opetovano veličanje prošlosti (kako je tada sve bilo bolje) i iritantno kritiziranje sadašnjosti (kako je danas sve glupo i besmisleno). Dok jedni smišljaju nostalgične konstrukcije, drugi ogorčeno pljuju po bivšem sistemu i paranoično predviđaju njegov povratak. Obje grupacije nisu u potpunosti sposobne za život koji se odvija upravo sada, u ovom trenu.

Spomeneš li u pohvalnom tonu osobitost koja je nastala u vrijeme bivšega sistema, kuditelji te odmah prozovu (jugo)nostalgičarom ili komunistom, a ako pak kritiziraš nešto iz vremena komunizma, tada automatski postaješ fašist u očima određenoga tabora. Naravno, najbolje prolaze šutljivci, dok hrabri pljuvači društvenih nepravilnosti redovno budu ispljuvani sa svih strana. Pa sad, ili smjelo pljuj ili nijemo štuj...

Nikada nisam bio nostalgičan za osamdesetim godinama 20. stoljeća. Premda ih nisam aktivno proživio jer sam rođen u travnju 1983. godine, imam mogućnost da se pohvalno ili pokudno izrazim o fenomenima koji su obilježili to desetljeće, nešto objektivnije nego živi svjedoci. Gledam li osamdesete godine 20. stoljeća kroz modni aspekt, zamjećujem poplavu šarenoga kiča – ne bih htio biti okružen traper jaknama i šljokicama, fudbalerkama i napirlitanim Madonama, napadnim irokezicama i nabrijanim alternativcima. Međutim, osamdesete su mi godine poprilično zanimljive u glazbenom pogledu – naravno, prošao sam kroz period u kojem sam intenzivno slušao domaće novovalne izvođače, no nisam ostao emocionalno vezan za njih – rado ih poslušam, ali nije da su mi ostali trajni idoli. Dok su jedni novovalni izvođači devedesetih godina posve odustali od glazbene karijere, drugi su se uspješno prilagodili novoj publici (što i danas uspješno rade), a stare hitove zasviraju rijetko kada, najčešće povodom kakve obljetnice. Naravno, ako se dobro plaća, ništa džabe!

Knjiga Jugoton gori! (Sandorf, 2012.) Marka Pogačara (1985.) sastoji se od tekstova u kojima se pretežno govori o punk rock sastavima i novovalnim izvođačima (Film, Azra, Paraf, Buldožer, Idoli, Luna, EKV, Šarlo Akrobata, Lačni Franz...), točnije, o pjesmama koje su Pogačara trajno obilježile kao osobu (našlo se u tekstovima i mjesta za kantautore kao što su Ibrica Jusić, Arsen Dedić, Toma Bebić, Bulat Okudžava). Pogačar je suvereno pisao o prohujalim dekadama, ubacujući pritom aktualne događaje, osobne i globalne prirode. Pogačarova knjiga eseja s razlogom nosi podnaslov glazbeni dnevnik – njegove glazbene tekstove ne čine samo pjesme koje su ga izgradile kao osobu, ti su tekstovi ujedno i intimni dnevnički zapisi.

Da imam mogućnost biranja, rado bih mladost proživio u šezdesetim ili sedamdesetim godinama 20. stoljeća, točnije, rado bih proživio na vlastitoj koži 1967. godinu – jamačno bi me ščepala beatlemanija, a možda bih čuo od nekoga za zbirku priča Lov na pastrve u Americi (Šareni dućan, 2008.) Richarda Brautigana koja je u Europi (pa i šire) bila popriličan hit. Brautiganova zbirka prvotno je objavljena 1967. godine, a iste godine na glazbenoj sceni debitiraju netipični tipovi Harry Nilsson, Scott Walker i David Bowie. Prattov melankolični mornar i građanin svijeta Corto Maltese prvi put pojavljuje se upravo 1967. godine na strip-sceni u grafičkom romanu Balada o Slanome moru (doduše, kao sporedni lik koji će tek u sljedećim pričama postati centralna ličnost). Iste godine Gabriel Garcia Márquez objavljuje roman Sto godina samoće, Kundera Šalu, a Joan Lindsay roman Picnic at Hanging Rock kojega je 1975. godine ekranizirao Peter Weir.

Idealiziram šezdesete i sedamdesete godine mada znam da nisu bile ništa idealnije od dekada što su im prethodile ili slijedile nakon njih. Pitam se bih li možda tada poput mnogih mladih napunio torbu najosnovnijim potrepštinama i uputio se poput kakvoga srednjovjekovnoga hodočasnika prema sjeveru ili zapadu Europe, ili prema kakvoj trećoj poželjnoj destinaciji, da proširim vidike? Znam odgovor - najvjerojatnije ne bih. Takve i slične mogućnosti i danas su mi uvelike dostupne, ali ih ipak ne sprovodim u djelo, već samo snatrim o njima – ne odlučujem se za velika putovanja, putničko zadovoljstvo pružaju mi dnevne biciklističke rute do 100 kilometara, to je sasvim pristojna brojka tijekom kojih mogu doživjeti nešto novo i vratiti se na poznat teritorij.

Bez obzira na lokaciju, umne i neumne granice podjednako se šire, mjesto prebivališta više ne igra značajnu ulogu, naročito ne u ovim digitalnim dekadama, kada se internetom možemo služiti u plemenite i gnjusne svrhe, ovisno o preferencijama. Onaj koji želi proširiti unutarnje horizonte, do potrebnih će informacija doći i ako živi u posljednjoj pustopoljini, ne mora živjeti u metropoli da bi bio upućen u zbivanja.

Zahvaljujući vrsnim putopiscima, možemo upoznati i najudaljenije zabiti iz prošlosti i sadašnjosti, knjiga putopisa Bratstva i ubojstva, gajđin (Algoritam, 2015.) Jerka Bakotina (1984.) primjer je (iz)vrsne proze – upečatljiv je Bakotinov stil, tijekom pisanja koristi neoglagoljene i besubjektne rečenice, kratke i dugačke, blago sugestivne i gorko intimne, no sve su protkane svrsishodnim detaljima, bilo da piše o mongolijskim ili japanskim običajima, napetostima na Bliskom istoku ili o dnevnopolitičkoj situaciji na Kosovu. Kao zvučna pozadina tijekom čitanja može poslužiti album The Hope Six Demolition Project (2016.) PJ Harvey u kojem se autorica dotiče Afganistana i Kosova - određene pjesme su snimljene o tim zemljama u suradnji s fotografom Seamusom Murphyjem.

Putopisni su tekstovi primjeren primjer čistokrvne dokumentarne literature, nadolazećim generacijama mogu poslužiti kao materijal za proučavanje prohujalih dekada, naročito ako su tekstovi lišeni isprazne egologije i ideološke zaslijepljenosti, natopljeni detaljima. Ljubiteljima putopisa i (ne)davne egzotike svakako bih preporučio sljedeće naslove: Besa Jože Horvata; Dva svijeta i još jedan Tomice Bajsića; Santhana Borne Bebeka; Dunavski blues Hrvoja Ivančića; Skitnje Matka Peića; Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše Borisa Veličana. Nemirnim znatiželjnicima, kojima će sjesti navedeni putopisi, samostalno će potražiti srodna djela te proširiti dosadašnje spoznaje o vremenu i prostoru, prirodi i društvu te (be)smislu postojanja. Ništa čudno ako se netko tijekom čitanja tih knjiga odluči na pisanje, putovanje ili čak i obje radnje, poput Hrvoja Ivančića koji je u uvodu knjige Dunavski blues napisao sljedeće: „Hodam i sanjam i ne zamaram se visinom BDP-a ili pobjedom nogometne reprezentacije. O meni još nitko nije pisao knjige ili snimao filmove pa odlučih to učiniti sam.“

Rečeno, učinjeno! Ova dekada Ivančiću neće prohujati, 2011. godine nakladnik SysPrint objavio mu je knjigu Dunavski blues, a 2014. godine je u vlastitoj nakladi objavio putopisni roman Samsara – Put na Istok. Što se ove dekade tiče, Ivančić je ostavio iza sebe poprilično vidljiv trag postojanja u obliku književnih djela. Dok završavam ovaj tekst, slušam Hrvoja Ivančića u radijskom eteru - gostuje u emisiji Drugi pogled i govori o iskustvima sa svojih putovanja.