Žilav je svat Robert Crumb (1943.), još uvijek aktivan na stvaralačkim poljima unatoč razornim supstancama koje je probavljao u živahnoj mladosti. Od početka pripadnik underground strip scene, ostao je sve dosad vjeran primarnom staništu, nije se prodao i prilagodio široj publici. Poznat kao protivnik finih manira, njegovi su stripovi kao trn u oku moralista. Crumb je vazda provokativan, neumjesan, groteskan, sarkastičan, neurotičan i opterećen tjelesnošću, a takvi su i njegovi protagonisti. Mačak Fritz doživio je i ekranizaciju Fritz the Cat (Ralph Bakshi, 1972.), dok je o Crumbu snimljen dokumentarac Crumb (Terry Zwigoff, 1994.). S obzirom na ostatak obitelji, ispalo je da je Robert Crumb gotovo pa savršen izdanak.

Nešto je manje poznat podatak da je okorjeli ljubitelj plesne glazbe dvadesetih godina 20. stoljeća, starinske meksičke i francuske glazbe, bluesa i countryja. U tekstu Voljeti staru glazbu znači biti društveni odmetnik piše koje glazbeno razdoblje preferira: „Bilo kakve proklete stvari iz kasnih dvadesetih, koje su došle u žarište negdje oko 1930. godine: ono što se uzdizalo tijekom dvadesetih, a počelo opadati tijekom tridesetih.“ Crumbov album Muzika (Šareni dućan, 2006.), prvotno objavljen 2001. godine, bavi se njegovim glazbenim opsesijama - svega se našlo u devedesetak stranica materijala; kraći biografski stripovi o talentiranim glazbenicima koje je krasila temperamentna ili uzavrela priroda (George Patton, Tommy Grady, Jelly Roll Morton), stripovi temeljeni na tekstovima pjesmama (Purple Haze, When You Go a Courtin', My Guy, On the Street Where You Live), strip koji govori o uličnim sviračima, brojne ilustracije glazbenika i ilustracija za priču Nema publike koju je napisao Charles Bukowski (1920-1994.).

Nekonvencionalan poput Crumba, Bukowski (za prijatelje i poklonike, Hank) je također bio na piku književnih moralista, redovno su ga na tapeti imali kolege po peru, naročito čistunci koji su ga probali kopirati. U tekstu On tuče svoje žene Bukowski spominje slabe pisce kojima se ništa u životu ne događa, što je razlog zašto pišu nezanimljivo: „Bogovi bijahu dobri prema meni. Uzeli su me pod svoje okrilje. Natjerali su me da živim život. Bilo mi je užasno teško kad bih izišao iz klaonice ili tvornice i vrativši se kući napisao pjesmu koju zapravo nisam ni mislio napisati. Mnogi ljudi pišu pjesme koje nisu mislili napisati. I ja to činim, također. Težak život stvorio je težak stih, a kad kažem težak stih, mislim na istinit stih lišen bilo kakvih ukrasa“. Cjeloviti tekst može se pročitati u časopisu Poezija (broj 1-2, 2006.) – u isti je broj uvršten Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao šest limenki piva (velikih); tekst O mojem prijateljstvu s Hankom Voje Šindolića koji je prevodio Bukowskoga na hrvatski jezik; analitički tekst Protiv američkog sna Russella Harrisona te manji izbor Hankovih pjesama. Sve u svemu, ima sasvim dovoljno materijala da se zainteresirate za Hankov književni opus.

Hank je pisao motiviran životnim iskustvima – nije morao uključivati maštu, dovoljno bi bilo poslušati nečiju priču za šankom u kakvom opskurnom bircu, osvrnuti se oko sebe i vidjeti legiju živopisnih karaktera koji besciljno bauljaju u potrazi za (ne)srećom. Život ga nije razmazio i obogatio idiličnim iskustvima, što je on iskoristio u pripovjedne svrhe. Sličnim se pripovjednim receptom služio Raymond Carver (1938-1988.), američki književnik kojega su donedavno mnogi domaći autori navodili kao spisateljski uzor. Pomama za Carverom stišala se naglo, baš kao što je naglo i nahrupila na mnoga jadna javna ustašca – pokazalo se da je čitava obuzetost Carverom bila još jedan oblik pomodnosti u domaćem kulturnom kružoku.

Bukowski i Carver smješteni su poput ludog strica u dvostruko zaključani podrum, a dostupniji su očima javnosti tijekom okruglih obljetnica. Podzemnim umjetnicima izlaze iz geta zahvaljujući radnicima koji su natjerani na obitavanje u kulturnom podzemlju, no ima i onih što su svojevoljno pristali na nepopularnu ulogu kulturne krtice kojoj je svrha prekapanje po marginaliziranoj kulturnoj sceni. Pokapanje umjetnika nije posao marljivih krtica, ono je prepušteno sitnim glodavcima koji nastupaju nakon što strvinari pokupe vrijedne kulturne eksponate.  

Fotografije: Robert Crumb: Muzika