Znamo svi otprilike kako nastaje tekst (ako ništa drugo, netko ga treba napisati :)), no da bi se taj sadržaj uredio, po potrebi i preveo, otisnuo kao knjiga, a onda se i našao u knjižarama i knjižnicama, dakle, da bi uopće dospio do svojeg čitatelja te, napokon, da bi se kasnijim analizama i interpretacijama utvrdila njegova recepcija i procijenila vrijednost, neophodan je angažman niza stručnjaka raznih profila.

O tome, čini mi se, rijetko razmišljamo dok neku knjigu držimo u ruci, a istodobno smo itekako zahtjevni pri njezinu odabiru: važna nam je dopadljivost naslovnice, kvaliteta papira i čvrstoća uveza, htjeli bismo da njezin tekst diše i da se fino čita, da nema fabularnih nelogičnosti, pravopisnih pogrešaka i tipfelera te naravno - da nam je lako dostupna. Svime navedenim (,a što smo skloni smatrati samorazumljivim sve dok čitajući ne naletimo na kakvu omanju, a ponekad i oveću katastrofu sadržajne ili tehničke prirode) bave se profesionalci iz knjižne branše, čiji su poslovi čitateljima nerijetko apstrakcija i enigma, nešto o čemu se malo zna, što se slabo razumije. 

Zato smo u ovogodišnji set intervjua uklizili s idejom da porazgovaramo s ljudima koji se profesionalno bave knjigom i to na najraznolikije načine, a najintrigantniji su nam pritom oni koji djeluju pomalo 'iza scene' pa ih imamo manje prilike vidjeti i čuti od, recimo, pisaca. 

Za početak smo si ipak priuštili jednog intrigantnog i samosvojnog kratkopričaša i  romanopisca (Nenad Stipanić), slijedi razgovor s nagrađivanim ilustratorom specifičnog stila (Tomislav Tomić), popričali smo zatim s kultnim knjižarom i antikvarom (Dražen Dabić), u jesenskoj shemi upoznali smo agilnog vizionara - nakladnika i urednika (Ivan Sršen) te oštrog, ali principijelnog i dobronamjernog književnog kritičara (Dinko Kreho), da bismo godinu zaključili kako smo je i započeli - s jednim autorom, prozaistom.  

***

No, Neven Ušumović, naš aktualni sugovornik, nesvakidašnja je, zapravo posve jedinstvena pojava u domaćim okvirima, jer uz pisanje proze, prevodi književnost s mađarskog jezika, bavio se književnom kritikom,  a već godinama uspješno vodi Gradsku knjižnicu Umag od koje je sa svojim suradnicima stvorio prepoznatljiv kulturni brend. Što reći, premija – Nevenovim gostovanjem u Magazinu, naš abecedarij knjiških zanimanja samo se odjednom višeslojno podebljao. 

Rođen 1972. u Zagrebu, Neven Ušumović živi i djeluje u dinamičnim kretanjima vibrantnim prostornim i intelektualnim pejzažom: Subotica, pa opet Zagreb, a onda relacija Kopar - Umag; na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirao je i diplomirao gotovo sve što se može zamisliti, a od tada se bavi knjigama, tekstom i to na toliko različitih načina. Propitali smo ga pomalo o svemu; opustite se i zađite u Nevenov svijet - vidjet ćete, čudesno je, živo i inspirativno, umiruje, a istodobno pomiče i pokreće. 

knjižnica

Kako biste nam predstavili Gradsku knjižnicu Umag, što biste rekli, koje su njezine specifičnosti u odnosu na druge narodne knjižnice u Hrvatskoj?

U hrvatskim okvirima, Gradsku knjižnicu Umag izdvaja činjenica da djeluje u pograničnoj, višenacionalnoj sredini, pa je zbog toga odlika naše knjižnice razvijena međunarodna kulturna suradnja, višejezični fond, pa i jednako tako profilirana nakladnička djelatnost. Dakako, bitno je istaknuti da naša knjižnica djeluje uz veliku potporu i razumijevanje upravnih subjekata Grada Umaga, a Umag je grad turizma i stalo mu je do toga da ima reprezentativnu knjižnicu u svakom pogledu. Posebno nam je stalo do umreženosti i suradnje s različitim udrugama nacionalnih manjina, udrugama mladih, s gradskim i istarskim kulturno-prosvjetnim ustanovama (prije svega s knjižnicama!).

Umag je grad turizma i stalo mu je do toga da ima reprezentativnu knjižnicu u svakom pogledu.

Sve to ne bi bilo moguće bez knjižničarki koje su stručne, kreativne i agilne; za primjer, nedavno sam trebao za jednu anketu navesti kojim se jezicima služi naš radni tim od 5 zaposlenih – evo popisa: talijanskim, engleskim, njemačkim, ruskim, slovenskim, mađarskim… nisam naveo u anketi poznavanje španjolskog, švedskog i turskog, ćirilice i arapskog pisma, a tek bih se zapleo da sam krenuo objašnjavati koliko smo upućeni u hrvatske i talijanske dijalekte, kao i u „razlikovne“ karakteristike srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika!

Dobrodošli u Gradsku knjižnicu Umag – Biblioteca civica Umago! Foto: Igor Marinović

Za Vašu knjižnicu znaju svi, čak i oni koji nikad nisu bili u Umagu; kako se postiže taj stupanj prepoznatljivosti?

Našoj međunarodnoj prepoznatljivosti ponajviše je doprinijela manifestacija Forum Tomizza, koju organiziramo u suradnji s koparskim i tršćanskim institucijama i udrugama (kao i uvijek, iza svega stoji osobni angažman, ništa bez Irene Urbič u Kopru i Patrizije Vascotto u Trstu!). Ukratko: riječ je o projektu, čiji je smisao istraživanje, poticanje i realizacija društvenog i kulturalnog dijaloga u širem, nadnacionalnom slovensko-romansko-germanskom pograničnom prostoru.

Jedna od glavnih ideja vodilja ovih susreta, koji su pokrenuti 2000. godine u Umagu na inicijativu istarskog književnika i prevoditelja Milana Rakovca, povezivanje je i trajna komunikacija intelektualaca i umjetnika koji žive na granici i djeluju na području kulture, znanosti i medija, simbolično se oslanjajući na ime i djelo Fulvija Tomizze (Materada (kraj Umaga) 1935. – Trst, 1999.), književnika koji je zbog svoje umjetničke i ljudske širine podjednako bitan svim etnosima sjevernoga Jadrana. Svakog svibnja organiziraju se u Umagu, Kopru i Trstu simpoziji s aktualnom društvenom temom, izložbe, koncerti, nastupi pjesnika i književnika, a osim toga u suradnji s gradskim knjižnicama u Kopru i Trstu raspisujemo natječaj za kratku priču Lapis Histriae, na koji svake godine stižu stotine priča. Među dobitnicima nagrade su ugledne spisateljice i pisci: Federica Marzi, Mirana Likar Bajželj, Vesna Lemaić, Natalija Miletić, Davor Ivankovac, Želimir Periš, Darko Macan…

Forum Tomizza u Umagu, Galerija Marin. Foto: Elena Maurel

Jasno mi je da je uspjeh rezultat kontinuiranog rada, niza kvalitetnih projekata i inicijativa, kao i vizije Vas kao ravnatelja te entuzijazma Vaših suradnika, dakle, mudrog vodstva i timskog rada, no, budimo malo konkretniji - kako je rast i razvoj jedne važne institucije izgledao kroz godine?

„Suvremena povijest“ Gradske knjižnice Umag počinje dakle 2000. godine, ali ne zbog Foruma Tomizza, koliko zbog dolaska u Umag kolegice Nives Franić (danas zaposlenice Sveučilišne knjižnice u Puli), koja uz potporu Nede Fanuko, tadašnje ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta „Ante Babić“ (knjižnica je u to vrijeme bila u sastavu te institucije) pokreće temeljitu „tranziciju“ naše, tada zaista vrlo male knjižnice.

Kako je radni tim rastao, širilo se i obogaćivalo kreativno polje, pa smo se prvi u Istri priključili mrežnom informacijskom sustavu ZaKi Knjižnica Grada Zagreba (gdje sam bio zaposlen od 1996. do 2002. godine), pokrenuli dvije mrežne stranice, jednu za knjižnicu www.gku-bcu.hr, drugu za Forum Tomizza www.forumtomizza.com (obje u suradnji s Dizajn studijom Mihalinec), usustavili nakladničku djelatnost (jer smo shvatili da smo dobar urednički tim: lekture i korekture, prijevodi… veliki dio posla mogli smo obaviti sami!), formirali zbirke na talijanskom, engleskom, njemačkom i slovenskom jeziku, a među prvima u Istri imali smo i audiovizualnu zbirku (koja danas broji preko 3.500 jedinica)…

Dva bih datuma izdvojio: 19. 12. 2003., kada Gradska knjižnica Umag – Biblioteca civica Umago napokon dobiva primjereni prostor (500 kvadratnih metara) i 1. 10. 2006., kad GKU-BCU postaje samostalna institucija.

Što gradska knjižnica znači za Umag, na koje sve načine obogaćuje grad, doprinosi kulturnoj ponudi, društvenom životu?

Gradska knjižnica Umag se (i doslovno) nalazi u samom središtu društvenog života u Umagu. Postala je mjesto susreta (pa i boravka) mnogim građanima. Godinama smo i glavni Internet point u gradu, a posebna je priča rad za vrijeme turističke sezone, budući da se mi ne prebacujemo na ljetno radno vrijeme (ostajemo otvoreni od 8:00 do 20:00) i učlanjujemo i turiste koji borave u Umagu (opcija mjesečna članarina), pogotovo one koji bježe od plaže i Sunca (vjerujte, ima i takvih, najčešće su ovdje samo iz obiteljskih razloga!).

Knjižničarke, članovi knjižnice i pisci (pronađite Želimira Periša!). Foto: Mijat Gavran

Osobito nam je stalo do suradnje s nacionalnim manjinama i prezentiranja sadržaja koji sugrađanima približavaju njihovu kulturu i povijest, pa tradicionalno ugošćujemo talijanske, slovenske, srpske, bošnjačke, crnogorske pisce i predstavljamo njihove knjige. S druge strane, navikli smo naše članove da u našoj knjižnici mogu upoznati aktualne hrvatske pisce; samo ove godine, na primjer, organizirali smo susrete s Dašom Drndić, Zoranom Ferićem, Majom Klarić, Kristianom Novakom, Evelinom Rudan, Teom Tulić i Željkom Horvat Čeč. Njegujemo suradnju s vrtićima i osnovnim školama, te sa Srednjom školom Vladimira Gortana iz Buja (Umag nema srednju školu) čiji učenici često posjećuju naše događaje… Posebno ističem suradnju s udrugama mladih, prije je u Umagu djelovala aktivistička udruga UPS (Umaški pokret za slobodu!) s kojima smo išli u mnoge akcije, a danas smo prisutni na odličnom umaškom festivalu Indirekt.

A Vaš tim? Kako ste se rasporedili i organizirali poslovanje, kakva je radna atmosfera? Na webu knjižnice svatko od djelatnika predstavljen je vedrom fotkom i biografskom noticom, što čini mi se, odmah upućuje na dvije stvari: da su knjižničari u Vašoj knjižnici korisnicima vidljivi (što nažalost nije uvijek slučaj), a time im postaju i bliski - netko koga poznaju i kome se bez ustručavanja mogu obratiti...

Tako je, vlada kolegijalna, štoviše prijateljska atmosfera. Najradije bih govorio sada o svakoj kolegici ponaosob, ali one bi se naljutile na mene (ostaje nam link na stranicu). Kao tim navikli smo na raznorazne situacije i poslove, pogotovo kad je u pitanju Forum Tomizza i naši nakladnički projekti. Meni osobno bilo bi draže i da se rotiramo na upravnoj poziciji, ali oko toga još nismo došli do konsenzusa. A što se tiče naših članova, tu se pokazuju neke od prednosti života u malom gradu: nekim članovima knjižnica je kao drugi dom, a nekima, zapravo, i jedini. U svakom slučaju trudimo se da knjižnica bude oaza mira i uljudnosti, a takav javni prostor u današnje je vrijeme sve teže naći.

 I... nakon toliko rada i rezultata iza Vas, na koja ste postignuća najponosniji?

Osobito sam ponosan na našu nakladničku djelatnost (pročitajte više o njoj). Uspostavili smo kontinuitet objavljivanja izbora najboljih priča pristiglih na spomenuti književni natječaj Lapis Histriae: krajem svake godine izlazi novo izdanje u kojem su osim priča i intrigantni likovni radovi (za izbor radova i suvremeni dizajn zaduženi su kustosica Maja Briski i Zaneto Paulin); svake druge godine izdajemo novi hrvatski prijevod „našeg“ Fulvija Tomizze u suradnji s prevoditeljicom Lorenom Monica Kmet i zagrebačkom talijanisticom Sanjom Roić…

Ali pravi timski poduhvat bio je rad na velikoj "Monografiji grada Umaga" (izašlo je hrvatsko-talijansko izdanje, zatim englesko-njemačko) i na zborniku "Narodnooslobodilački pokret na Bujštini / Il Movimento Popolare di Liberazione nel Buiese", rukopisu koji je svoje objavljivanje čekao od 1989. godine, a na kojem su radili suradnici tadašnjeg JAZU-a; naš zadatak bio je ponovno skupiti i urediti rasutu građu, a onda i sastaviti kazala imena i toponima tog obimnog izdanja (423 str.). Pri finaliziranju oba projekta nalazili smo se vikendima u knjižnici i radili od jutra do mraka… Promocija tih knjiga bila je za nas istinska svečanost!

Neispunjene poslovne želje, planovi?

Već dugo planiramo uvođenje elektronske knjige i kulture e-čitanja, dakle, nešto što je dio svakodnevice u knjižničnom poslovanju, recimo, naše susjedne Slovenije. Čak smo zajedno s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula organizirali i međunarodni stručni skup na tu temu. Neki koraci su napravljeni u suradnji sa Središnjom knjižnicom Srečka Vilhara iz Kopra, ali bez sustavnog rješenja iz Zagreba, još uvijek možemo govoriti samo o neispunjenim poslovnim željama.

gradovi, život

Kakav je bio Vaš put od zagrebačkog Filozofskog faksa (gdje ste studirali čak četiri (!) (možda i još nešto? :)) grupe - filozofiju, komparativnu književnost, hungarologiju i turkologiju) do pisanja proze, književnog prevođenja i rada u knjižnici? Što se sve događalo između redaka službene biografije - prijelomna putovanja, koncerti, knjige, filmovi... Što Vas je odredilo u neformalnom smislu?

Odredila me je vrlo posebna, poticajna atmosfera 80-ih godina (i početkom 90-ih) u Subotici, gradu u kojem sam odrastao. Bilo je to vrijeme intenzivnog druženja, vrlo sadržajnog kulturnog, gradskog, noćnog života. Kreativni impulsi dolazili su sa svih strana. U to vrijeme, prije raspada bivše zajedničke države, gradska uprava ciljano usmjerava velika sredstva za integrativne, jugoslavenske kulturne projekte; ključnu ulogu imalo je pri tome kazalište, pa tako u to vrijeme u Subotici žive i djeluju Ljubiša Ristić, Nada Kokotović, Rade Šerbedžija, Damir Bartol Indoš (Kugla glumište), Miodrag Krivokapić, Ana Kostovska... a afirmira se cijela skupina mladih mađarskih glumaca i redatelja, od kojih je danas svakako najpoznatiji redatelj András Urbán. Jedan od najvećih doživljaja za mene bila je distopijska, ritualna Indoševa predstava "Njihanje", koja mi je otkrila koliko jedan kazališni, performerski događaj može istupiti iz i biti protiv svakodnevne društvene rutine.

Subotičko narodno kazalište nekad. Foto: Igor Marinović

Mjesto okupljanja i noćnog života bila je tada pivnica "Gustav", naše malo svakodnevno kazalište, mjesto susreta, koncerata, "kreativnih radionica" i žestoke zabave. Subotica je u to vrijeme bila vrlo važna za YU-rock scenu, festival "Omladina" bio je odskočna daska za mnoge bendove, KUD Idijoti snimili su prvu ploču zahvaljujući pobjedi na tom festivalu, a ja sam kao tinejdžer gledao prve nastupe grupa kao što su Let 3, Majke, Mizar... Bilo je to vrijeme noise rocka, obožavao sam Disciplinu Kičme, Einstürzende Neubauten, Sonic Youth, Big Black, Swans, Butthole Surfers... puštao njihove video spotove u Gimnaziji "Svetozar Marković" i držao mala "predavanja" o njima. Glazba nam je bila najbitnija: u to vrijeme upoznajem i pijanisticu Valentinu Češnjevar, današnju suprugu, koja počinje nastupati u subotičkoj gradskoj knjižnici s free jazz glazbenicima koje je tada vodio danas svjetski poznati glazbenik i skladatelj Szilárd Mezei.

Ensemble Mezei u Gradskoj knjižnici Subotica

Nekoliko godina sa snimateljem, vršnjakom Aurélom Kissom radimo i kratke filmove, spotove za bendove (recimo za tada najbolji subotički bend Ludolf Neum i njegov paranormalni džuboks), glumimo, pišemo scenarije, režiramo. Jim Jarmush i Wim Wenders tada su naši omiljeni redatelji, pa zbog Wendersovih i Handkeovih anđela s prijateljem, tada glazbenikom, Igorom Marinovićem odlazim na nekoliko dana u Berlin (prije rušenja zida), gdje bezuspješno zurimo u nebo...

Počinju tada i prva književna prijateljstva. Za moje prve književne pokušaje zaslužan je nešto stariji susjed i prijatelj Géza Antal. Čitamo Quorum, divimo se proznim ludorijama Damira Miloša, otrkivamo "Famu o biciklistima" Svetislava Basare, čitamo Davida Albaharija i Vladimira Pištala, ali ponajviše, dakako, "Subotičanina" Danila Kiša... Paralelno s Gézom (koji svoje priče danas objavljuje na beogradskom književnom portalu Beton), prijateljujem i s Otom Oltvanjijem, danas jednim od vodećih beogradskih žanrovskih pisaca, s kojim u to vrijeme, kao i danas kad se vidimo, pretresam u detalje fenomene popularne kulture. (http://www.otooltvanji.com)

Mapiranje prostora - Subotica, Kopar, Umag, Zagreb... Što Vi kao kreativac - autor, prevoditelj, djelatnik u kulturi... dobivate tim dinamičnim kretanjem između odabranih točaka, prostornih, jezičnih, identitetskih...

Ta "dinamika" samo je jedan od pokazatelja moje nepomirenosti sa sadašnjom situacijom u kojoj nas nacionalističke državice i kulture prisiljavaju na neprestano očitovanje o pravovjernosti i pripadnosti "našoj stvari". Meni su ta pokretljivost, višejezičnost i poliperspektivnost nasušna potreba, one mi upravo daju osnovu za borbu protiv relativiziranja dimenzija humane i kulturne katastrofe, svega onog što je destruirano ovih godina u ime Nacije, krvi i tla.

Kakve slike vežete za svako od tih mjesta? Tematizirate, fikcionalizirate ih i u svojim prozama, kratkim pričama...

Svaka moja zbirka priča ima jedan od tih gradova kao središte događanja. Grad kao prozna figura inspirativan mi je kao mjesto susreta, uplitanja i sukobljavanja različitih perspektiva, svjetova, povijesnih silnica. To mi je dala Subotica kao grad moga formativnog razdoblja, vremena kada sam satima i noćima, u samoći, s Valentinom ili s prijateljima, hodao gradskim ulicama, uživajući u mijeni nejasnih kulturoloških znakova, sjena, mirisa i zagonetnih glasova iz prošlosti/budućnosti.

Subotica...

Pored svega navedenog, u Suboticu kao vlastiti pripovjedni prostor bio sam spreman ući tek prije desetak godina, nakon završenog studija hungarologije. U zbirci kratkih priča "Makovo zrno" (besplatno e-izdanje http://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/makovo-zrno/) pokušao sam ostvariti intertekstualnu mrežu između priča koje sam većinom smjestio u Suboticu 80-ih i 90-ih godina i gotovo sto godina starijih, za to vrijeme provokativnih, psihoanalitičkih priča kultnog subotičkog pisca Géze Csátha (1887.-1919.). Nazvao sam to, feralovski, antizavičajnom prozom jer sam umjesto idealizacije rodnog kraja, pisao o političkoj (i ekonomskoj) opijenosti i svireposti koje mrve pojedince, odnosno tjeraju svoje žrtve iz tog mjesta. Nažalost, što se toga tiče, knjiga nije ništa manje aktualna, Subotica je grad koji je prije stotinu godina imao više stanovnika nego sad, iseljavanje je danas gotovo alarmantno.

Zagreb...

Prvu zbirku priča "7 mladih" objavila mi je zagrebačka Naklada MD 1997. godine (besplatno e-izdanje http://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/7-mladih/). U Zagreb 90-ih ovdje nas uvode "mali ljudi" sa socijalnog ruba, a cijela zbirka se na postmodernistički način sukobljava s derealizmom zagrebačke tranzicijske svakodnevice, nasuprot tada vladajućoj neorealističkoj poetici u hrvatskoj prozi. Grad je ovdje labirint prijetećih i ofanzivnih značenja; istovremenost želje za pripadanjem tom gradu i nemogućnost otvaranja egzistencijalnog prostora iscrpljuje junake ovih priča. Jedino što preostaje stalna je izmjena poetika pripovijedanja, iz priče u priču. To je moj dug studiju komparativne književnosti i filozofije, orijentirima i istraživanjima na koje su me podsticali Andrea Zlatar, Dean Duda, Boris Senker, Nadežda Čačinovič, a prije svega kolege/prijatelji s kojima sam studirao Tamara Ražov, Roman Simić, Tomislav Bogdan, Mladen Iličković, Bojan Štimec, Tatjana Gromača, Teodor Celakoski, Marin Juraga, Kornel Šeper...

Umag i Kopar, Istra...

Zbirka "Rajske ptice" iz 2012. godine povlači relaciju između ta dva grada, grada gdje danas radim i slovenske luke u kojoj sam zasnovao obitelj. U ovoj zbirci u središtu je ipak Kopar, mjesto blisko, a istovremeno "egzotično" hrvatskim čitateljima, mjesto koje se u hrvatskoj prozi kao mjesto radnje pojavljuje još rjeđe od Subotice. Ovoga puta, bavim se aktualnim Koprom, kao deponijom jugoslavenskih sudbina, neispričanih priča i neostvarivih čežnji. I polako uvodim tematske motive koje razrađujem u zbirci priča koju sada pripremam (pod radnim nazivom "Zlatna opeklina"), a koja u središtu ima Umag, odnosno hrvatsku Istru kao turističku destinaciju.

Naime, različitim putevima prilazim onom fikcionalizirajućem momentu koji karakterizira menadžment turističkih djelatnosti, odnosno onome što se stručno naziva „menadžmentom turističke destinacije“; u postupcima toga menadžmenta koji je upućen na strategije zavodljivosti i idealizacije, ističem ono što tu djelatnost približava umjetnosti, u smislu upitnosti odnosa realnog, priređenog i prezentiranog pa i, na kraju krajeva, istine i fikcije. Manje pretenciozno rečeno, Umagu pristupam kao turistički agent, što u neku ruku, danas i jesam.

**

jezik, književnost...

Vaš odnos prema mađarskom jeziku, kulturi, književnosti, filmu, koliko Vam sve to znači?

Danas mi više znače talijanski i slovenski jezik i kultura, budući da su dio moje kulturne svakodnevice, profesionalnih i prijateljskih kontakata. Prema mađarskoj kulturi imam emotivniji, kompleksniji odnos, jer se tu upliće i nostalgija, žal za subotičkim, vojvođanskim prijateljima i prostorima koje sve rjeđe posjećujem. Studij hungarologije tako nisam bio započeo iz nekih akademskih pretenzija, nego samo iz potrebe da osvijestim specifičan senzibilitet, osjećajnost koju dijelim s prijateljima iz mladih dana. A to me je onda u Zagrebu odvelo k novim prijateljima i otkrilo svijet prevođenja, što u mojem slučaju ima dimenzije osnovnog "duhovnog iskustva".

A to me je onda u Zagrebu odvelo k novim prijateljima i otkrilo svijet prevođenja, što u mojem slučaju ima dimenzije osnovnog "duhovnog iskustva".

Prijateljujem tih godina u Zagrebu s majstorima-prevoditeljima Markom Gregorićem i Dinkom Telećanom; profesori s katedre Franciska Ćurković Major, István Ladanyi, Jolán Mann... postaju moji novi učitelji; dolazim u dodir s osobama vatrene kreativnosti kao što su bili Jadranka Damjanov i Ladislav Galeta. A poveznica su cijelo vrijeme poezija Sándora Weöresa, Attile Józsefa, Jánosa Pilinskog, Adyja Endrea... proza Béle Hamvasa, Istvána Örkénya, Lászla Krasznahorkaija, Ádáma Bodora... glazba Béle Bartóka, Zoltána Kodálya, Györgya Ligetija, Györgya Szabadosa... filmovi Zoltána Huszárika, Béle Tarra, Szabolcsa Tolnaija... ukratko, sve je to od presudnog značenja za mene.

Na hrvatski ste preveli, primjerice, Ádáma Bodora, konkretno njegov čudnovat i moćan roman 'Okrug Sinistra'… Kakve Vas uspomene vežu za taj tekst? Doduše, bilo je to poprilično davno, 2005. godine, no baš ta knjiga je jedna od onih koja se i dalje gotovo pobožno spominje, poklanja, posuđuje, voli među mojim prijateljima... I šire, stekla je kultni status, a opet, puno ljudi za nju još nije čulo (preporuka našim čitateljima ako im je promakla! :))

Hvala na tom pitanju i preporukama. Zaista, svih tih godina pripremao sam se za taj prijevod, prijevod Bodorovog romana "Okrug Sinistra". Zagonetna, privlačna moć tog djela tolika je da sam se nedavno, deset godina nakon prijevoda, vratio Sinistri u pokušaju analize travestije sakralnih simbola koja je na djelu u tom romanu. Iako Sinistra svakako referira na diktaturu istočnoeuropskih totalitarističkih režima, to je samo "manifestni" vid ovoga svijeta u koji probija konfuzna arhaična moć simbola.

"Neprekidna desakralizacija novovjekog čovjeka izmijenila je sadržaj njegova duhovnog života, no nije razbila matrice njegove imaginacije: čitav jedan mitološki otpad preživljava u slabo kontroliranim zonama", pisao je Eliade. Nadovezujući se na Eliadevu figurativnost, možemo reći da kod Bodora dolazi do specifičnog recikliranja mitološkog otpada, koje u njegovoj prozi ima značenje tihe, nijeme pobune protiv diktature uma, a koja se očituje u grotesknom iskrivljavanju njegove racionalnosti. Poetika groteske je i danas ono što me najviše privlači, kao čitatelja, ali i kao pisca.

***

knjige... pisanje, čitanje

U nekom intimnom smislu što osjećate kao svoju primarnu profesionalnu odrednicu - prevoditelj, pisac ili bibliotekar? U kojoj mjeri se te poslovne i kreativne aktivnosti prožimaju, a koliko se isključuju? Zapravo, želim Vas pitati ispašta li nešto od navedenog zbog ostalih angažmana, troši li trud koji se ulaže u književno prevođenje ili vođenje jedne kulturne ustanove spisateljski elan?

Eh, ne usuđujem se to zapravo sebe pitati. Barem ne s ovakvim nizom pitanja odjednom! Nikada nisam planirao biti bibliotekar, iako sam se, otkad znam za sebe, najbolje osjećao među knjigama, u polumraku biblioteke. Sada kao bibliotekar imam već više od dvadeset godina radnog staža i ustvari ne mogu ni zamisliti da se bavim nekim drugim poslom. Još uvijek se veselim svim bibliotekarskim poslovima, razgovoru s kolegicama i članovima, katalogizaciji, rebalansu proračuna, nabavi novih naslova i književnim večerima.

Nikada nisam planirao biti bibliotekar, iako sam se, otkad znam za sebe, najbolje osjećao među knjigama, u polumraku biblioteke. 

S druge strane, neprestano planiram napisati nešto novo, istražiti nove poetske mogućnosti, ali pravu inspiraciju i snagu za to imam samo nekoliko puta u godini. Najviše sam, pak, zapostavio prevođenje, i ustvari više prevodim sa slovenskog nego s mađarskog jezika, ali, kažem, i to vrlo rijetko. Srećom, kao što sam opisao na početku, posao u umaškoj knjižnici je takav da neprestano nešto prevodimo, korigiramo, uređujemo... upravo se takvim poslovima često radujem, a ponekad sam i g(h)ost urednik nekim kolegama piscima. Sve u svemu, radije čitam i analiziram pročitano, nego što pišem.

Kakva Vam se čini domaća scena, tko Vas od novijih imena intrigira, iznenađuje?

Iako sam pisao književnu kritiku, nikad me nije privlačila negativna kritika (osim kao čitatelja, dakako!), mislim da je poticanje na čitanje moj poziv, pa u tom smislu i domaću scenu pratim tražeći u njoj pozitivne, inspirativne elemente, poetike i pisce koji pokreću i ne predaju se učmalosti svojih sredina.

Mislim da je poticanje na čitanje moj poziv.

To znači da volim pisce koji njeguju "negativnu misao", provociraju, eksperimentiraju, ne zadovoljavaju se žanrovskim oblicima i vlastitim statusom u društvu (a pogotovo ne statusom na "sceni"), takvi su: Daša Drndić, Milan Rakovac, Zoran Ferić, Luka Bekavac, Delimir Rešicki, Robert Perišić, Damir Karakaš, Roman Simić, Želimir Periš, Kristian Novak, Darko Macan, Faruk Šehić, Saša Ćirić, Marko Pogačar, Asja Bakić... što bi se reklo, scena živi, barem ja ne mogu prestati vjerovati u to.

Daša Drndić u Gradskoj knjižnici Umag. Foto: Mijat Gavran

Što birate kao lektiru, u čemu ste sad? Kakva svježa knjiška preporuka za čitatelje Magazina?

...iščitavam naše posljednje izdanje, knjigu Gorana Blaževića, putopis "Svilim: 3300 kilometara pješice po izbjegličkoj ruti" koji smo izdali u suradnji s Kulturnom udrugom Fotopoetika; pripremam se za predstavljanje tog izdanja 19. 12. 2017. u našoj knjižnici. Nije što je Goran iz Umaga, ali riječ je zaista o knjizi koju odlikuje nesvakidašnja etika, upravo ona odgovornost i suosjećajnost koja nam je toliko nedostajala kada su valovi izbjeglica zapljusnuli hrvatske granice.

Što se tiče drugih preporuka, krenuo bih od novijih književnopovijesnih naslova, izvanredne su knjige „Avangarda krležiana“ Predraga Brebanovića, „Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića“ Branislava Oblučara, „Konstantinović. Hronika“ Radivoja Cvetićanina. Ove godine izašao niz dobrih zbirki kratkih priča, sve u Hena comu: "Naša žena" Tanje Mravak, "Ne naginji se unutra" Suzane Matić i "Društvene igre" Andrije Škare. Od proznih knjiga koje su me baš oduševile izdvajam romane "Maksimum jata" Tee Tulić i "Beogradski Kiklop" Dragoljuba Stankovića, a izvan svih kategorija knjiga je Luke Bekavca „Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine“. Onima koji su u potrazi za malo mudrosti, preporučujem od srca knjižice "Neizvjesni život: moć žalovanja i nasilja" Judith Butler i "Ontologija nezgode: esej o razaralačkoj plastičnosti" Catherine Malabou.

Damir Karakaš u Gradskoj knjižnici Umag. Foto: Elena Maurel