Za početak jedno pitanje vezano iz tvoju profesionalnu, recimo to tako, arhitektonsku orijentaciju. Nalaziš li vezu između arhitekture i pisanja? Je li književno stvaralaštvo za tebe samo nadomjestak i ispušni ventil nakon popodneva uz CAD ili u svemu tome postoji i nešto više?

Ako krenemo pisati s idejom da ono bude naš ispušni ventil ili što je danas još popularnije - terapija, onda je bolje da to vrijeme iskoristimo za nešto korisnije, na primjer uzgajanje glista koje proizvode humus ili popravak krova koji prokišnjava. Naša suvremenost zatrpana je terapeutskim pisanjem, i zahvaljujući društvenim mrežama, ono trenutno predstavlja nekakav domet naše tekstualnosti; topla ljudska priča koja će dobiti nekoliko minuta u dnevnicima komercijalnih televizija, koja će biti lajkana, šerana ili barem ironično komentirana.

Pisanje prije svega doživljavam kao točku u kojoj akumulirano čitanje i/ili proživljeni trenuci pomoću slova dobivaju novo značenje. Namjera je to da se stvori novi svijet u kojem će svatko od nas čitatelja pronaći jednu prozračnu sobu u kojoj neće sjediti u mraku.

Svečana dodjela Književne nagrade Drago Gervais bit će održana u Gradskoj vijećnici, Korzo 16 u petak 20. 10. u 12 sati u sklopu Mjeseca hrvatske knjige. Provjerite bogat cjelovit program.

Kada i kako si počeo stvarati rukopis Krvotok i u čemu si pronašao motivaciju? Što je naposljetku osnovna poruka djela?

Nekakva prva kratka priča, zapravo skica, nastala je negdje 2011., ali brzo sam zaboravio na nju jer sam nastavio raditi na rukopisu zbirke pjesama Autopilot koji je završen 2014. Nakon što je rad na knjizi bio završen, našao sam se na čistini što se tiče spisateljskog motiva. Činilo mi se da sam Autopilotom zatvorio jedan jako dugi period potrage za onim što možda možemo nazvati tematskom preokupacijom. Razmišljajući o novoj knjizi pjesama privlačila me ideja o tome koliko su naša privatna sjećanja koja su vezana za razgovore, osjećaje ili proživljene trenutke, zapravo točna. Koliko svatko od nas, prepričavajući trenutke iz vlastitih života, zapravo oduzima ili dodaje?

Tu su temu obrađivali mnogi autori, npr. Julian Barnes ili Antonio Tabucchi. Poezija se pokazala prebrza za obuhvaćanje takve teme i vratio sam se spomenutoj kratkoj priči da bih nju nastavio razvijati sljedeće dvije i pol godine u roman. Ideja Krvotoka je da pred čitatelja, koji dolazi iz jedne vrlo objektivne pozicije, postavi tri narativna rukavca koja većim dijelom pričaju istu priču, a na čitatelju je da pokuša odgonetnuti čija je priča istinita i je li uopće netko od pripovjedača u pravu.

S one jezične strane, riječ krvotok u sebi sadrži riječ krv koja je gorda i nema samoglasnika, i riječ otok, koja je mekana i ima dva samoglasnika. Pokušao sam, polazeći od naslova, osobine te dvije riječi transponirati u jezik pojedinih pripovjedača.

Roman je svakako i posveta autorima koji su mi važni, ali prije svega ljudima s kojima sam se razišao jer je bilo važnije tko je što rekao, a ne ono nevidljivo ljepilo koje nas je držalo zajedno i za koje smo mislili da je jednom, zauvijek.

U ranijim razgovorima za medije spominjao si skicu za roman na kojem radiš. Je li to upravo ovaj pobjednički Krvotok ili govorimo o nečem drugom?

Ne mogu se sjetiti gdje sam to rekao, ali da, to je rukopis romana Krvotok.

Dojma sam da ti je prozno pisanje obilježeno sklonošću prema poeziji...

U pravu si. Ne mogu, a zapravo i ne želim, pobjeći od toga da mi je poezija primarna književna forma. Jednostavno se u njoj osjećam najugodnije, ona uči disciplini u jeziku, redukciji ideja, ekonomici korištenja izraza i stilskih figura. Tu naravno postoji i zamka u koju nerijetko upadnu pjesnici/kinje kada krenu pisati prozu, a to je da tekst zaguše jezikom koji je nagomilan slikama, metonimijama, metaforama, aliteracijama, itd., i kroz koji se vrlo teško probijati. Tome sam pokušao doskočiti pristupivši tekstu s tri različite pripovjedne linije koje imaju samostalne glasove. Ne znam koliko sam u tome uspio.

Tko je Kapetan? Nalazi li oprimjerenje iz kakve korčulanske stvarnosti ili situacije?

Kapetan je jedan od glavnih likova romana i potpuno je fikcionalan. Njegova jedina motivacija u romanu je da nam objasni kakav je to parazit u njegovom tijelu i zašto je napao baš njega. On misli da je glasno pričanje jedino što ga može izvući iz situacije u kojoj se našao. Pokušava nas natjerati da priču čitamo na glas jer se tu možda krije moguće rješenje njegovih problema.

Što najviše cijeniš i čitaš od hrvatske književnosti? Možeš li nam preporučiti neke autore i romane, posebno one koji možda nisu toliko poznati i razglašeni?

Popis je to koji je dugačak i mijenja se gotovo iz tjedna u tjedan, pa krenimo redom: Lucija Butković čiji poetski svijet nestrpljivo očekujem da uskoro zaživi u knjizi pjesama, Alen Brlek sa zbirkom „Pratišina“ jer samo tu možete saznati kako zvuče zaljubljene rode, Marijo Glavaš čija knjiga pjesama „Permutacije“ možda baš sada dok ovdje razgovaramo izlazi iz tiskare, duhoviti insajderski izvještaj iz birtija „S više mlijeka, molim“ Andrije Škare, „Sjećanje šume“ Damira Karakaša jer medvjedi u Lici imaju jača pluća, Iva Hlavač i knjiga kratkih priča „Svi smo dobro“, Josip Razum čije kratke priče rastežu usne u smiješak, „Pjevač u noći“ Olje Savičević-Ivančević jer samo ljubav, poezija Lane Bojanić, „Dobri dani nasilja“ Ružice Aščić, djetinjstvo u „Pustinjama“ Rade Jarka, kratke priče Envera Krivca, novi roman Svena Popovića koji uskoro izlazi iz tiskare, sve od dvije Ivane - Rogar i Sajko, romani Luke Bekavca, Franjo Janeš, međimurski diptih Kristiana Novaka...

Nakon Krvotoka imaš li u rukavu kakvu novu stvaralačku avanturu?

Planiram nastaviti raditi na rukopisu nove zbirke poezije jer sam dobio rezidenciju u Kući za pisce u Pazinu tako da ću u Istri završavati rukopis. U njemu ću istraživati povijest turizma, razloge za lovostaj plave ribe, pokušati odgonetnuti zašto nam je trebalo više od sto godina da dokažemo postojanje gravitacijskih valova, i koje će mi biti prve riječi kada je slučajno sretnem na nekom trajektu za Lisabon.

Fotografije: Jure Živković