Ivan Sršen agilni je nakladnik širokih vidika i dobrog nosa, a ne manje važno, u svojim poslovnim i uredničkim prosudbama spreman je riskirati.

Hrabrost u odabiru naslova u deset godina djelovanja itekako mu se isplatila – sceni se nametnuo kao ime kojem se vjeruje, a njegov Sandorf kao kul izdavačka kuća prepoznatljiva po plejadi sjajnih autora, intrigantnim izdanjima, kvalitetnim prijevodima, zanimljivim naslovnicama.

Pročitajte kad je sve počelo, kako  se to u izdavaštvu pomiču granice, a ima i korisnih savjeta. :) 

Kakvi su bili Vaši počeci u izdavaštvu, kako se stvarao Sandorf i koliko je hrabrosti trebalo za upuštanje u samostalni posao? 

Moji baka i djed prevodili su Winnetoua s njemačkog za neku dramatizaciju pedesetih godina, majka i otac uvijek su pisali priče i prepirali se oko početaka i krajeva, a ja sam prvi (nedovršeni, postapokaliptični) roman napisao u trećem osnovne. Pa ipak, od moga dodira s magičnom, drugom stranom ogledala kreativnog procesa, onom u kojoj se sve to materijalizira u knjigu, a koju nazivamo izdavaštvo, vjerojatno ne bi bilo ništa da nisam igrom slučaja za vrijeme studija počeo raditi u knjižari sada već dugo ugaslog izdavača Konzora. Ondje sam zavolio odgovornost tog samoprijegornog posla, kojemu se moguće istinski posvetiti samo s velikom ljubavlju za knjigu.

Nakon završenog fakulteta radio sam kao urednik za nekoliko izdavača i konačno, 2008., pokrenuo Sandorf. Bila je to pretežno ekonomska odluka. Shvatio sam da ću, nastavim li raditi kao urednik za druge izdavače, raditi od jutra do mraka za malu plaću. Zaključio sam da ću, za malu plaću, ipak radije raditi sam. Kolege su me dobronamjerno upozoravali da ću imati puno više problema. Bili su u pravu, ali, da se nekim čudom vratim na početak, učinio bih to ponovno.

Zaključio sam da ću, za malu plaću, ipak radije raditi sam.

Tko sve čini redakciju Sandorfa, kako uredništvo funkcionira i po kojem ste kriteriju birali ljude kojima ste se okružili? 

Sandorf sam pokrenuo zajedno s rusisticom Tihanom Zidanić Šakota, ali nakon prve tri teške godine smo se razišli i ostao sam one-man-band. Još sam tri godine radio sam, a zatim su sazrele okolnosti da u Sandorf dođe još ponetko. 2014. su mi se pridružili današnji glavni urednik Darko Milošić, urednik biblioteke Avantura Ivan Vidak i tajnica redakcije Ana Tot. Darko je sjajan esejist koji svakoj knjizi prilazi tankoćutno i oprezno, Ivan je dramaturg koji piše sjajne kratke priče i nepopustljivo je kritičan, a Ana je završila studij nakladništva i knjižarstva i glas je razuma Sandorfa. Ivana poznajem dugi niz godina, također iz literarnih krugova, Darka sam upoznao kad mi je poslao rukopis svoje knjige koju smo kasnije i objavili, a Ana se javila na naš natječaj za posao koji smo objavili ubrzo nakon što su mi se pridružili Darko i Ivan.

Njih troje su pomogli da, zajedničkim snagama, u svega dvije-tri godine, ustalimo godišnju produkciju na dvadeset i pet naslova i da biramo zanimljive, provokativne i najkvalitetnije naslove do kojih možemo doći. Relativno nedavno pridružio nam se i sjajni mladi grafički dizajner Nikša Eršek, čiji radovi već sad spadaju u sam vrh hrvatskog dizajna knjiga.

Na fotografiji: Sandorf ekipa s lijeva na desno - Ivan Sršen, pokretač Sandorfa, Nikša Eršek, grafički urednik, Darko Milošić, glavni urednik, Ivan Vidak, urednik biblioteke Avantura, Lana Purgar, pripravnica, Ana Tot, izvršna urednica.

Odakle ime, tko je Sandorf?

Mathias Sandorf glavni je junak istoimenog romana Julesa Verna koji se dobrim dijelom odvija u Hrvatskoj (Istri i Dalmaciji). Sandorf, lik u romanu, mađarski je revolucionar kojeg je Austrija krajem 19. stoljeća, zbog njegovih antimonarhističkih aktivnosti, utamničila u Pazinu. Uz pomoć prijatelja on naposljetku bježi iz istarskog zatvora i preko Dalmacije i Dubrovnika bježi iz Monarhije u slobodu, gdje se nastavlja boriti za svoje ciljeve. Smisao imena naše izdavačke kuće jest metaforički bijeg iz Hrvatske (iz svega onoga što nas ovdje sputava).

Čita nas i puno studenata, pa što biste rekli temeljem vlastitog iskustva, ali i životopisa svojih suradnika, koji faks, kakvo životno iskustvo je najbolje ishodište za rad u knjiškoj branši, u nakladništvu te najzdravija baza za urednički posao?

Društvene znanosti su definitivno temelj za rad u nakladništvu, pa tako i za urednički posao, ali nisu isključivi uvjet. Marko Šunjić, vlasnik i glavni urednik sjajnog strip-izdavača Fibre, najbolji je primjer. Obrazovanjem informatičar bira i objavljuje najbolja svjetska strip ostvarenja. Kad su ga jednom pitali kako on doživljava urednički posao rekao je da se uredničkim poslom bavi zbog toga što smatra da knjige koje odabere za izdavanje puno bolje progovaraju o određenoj temi ili problemu, nego što bi to on sam ikada mogao sročiti. Na taj način vi postajete posrednik da neko iznimno autorsko (književno, znanstveno, likovno, itd.) djelo dođe do najšireg mogućeg auditorija. U potpunosti dijelim njegov stav.

A kako i čime ste se, uz školovanje, Vi oblikovali? 

Slušanjem beskrajnih razgovora mojih roditelja o filozofiji i smislu umjetnosti (koje sam kao dijete smatrao potpuno beskorisnima u „stvarnom“ svijetu), čitanjem, putovanjem, tvrdoglavošću.

Kojim putevima, formalnim i neformalnim tj. preko kojih mreža tražite nova autorska imena, nove glasove?

Imam 13 000 neodgovorenih poruka na emailu, a u Sandorfu primamo stotine kataloga i pedeset do sto rukopisa godišnje. Često su rukopisi rezultat neke zanimljive knjige koju smo objavili, koja onda potakne njezine čitatelje, koji ujedno i pišu, da nam pošalju svoj rukopis. Obilazimo najvažnije knjiške sajmove u svijetu, sudjelujemo u organizaciji književnih festivala, konferencija, itd.

Koliko je u potrazi za autorima i tekstovima koristan internet, a kolika je važnost sajmova?

Internet predstavlja veliku pomoć svima, ali važno je moći filtrirati svu tu silinu informacija. Sajmovi služe sklapanju poslova, dogovaranju strateških „savezništava“ među izdavačima, autorima, ilustratorima i svima koji barataju bilo kapitalom bilo znanjem. Izdavačka industrija prilično je surova, kao i bilo koja druga. Moći steći prijatelje u tom poslu teško je, ali i vrijedno truda. Bez njih, najvjerojatnije nećete uspjeti ostvariti zamisli, ma koliko dobre karte imali u rukama.

Kako dolazite do naslova, nude li Vam prevoditelji tekstove na koje sami nailaze ili možda autori koje objavljujete predlažu neke koje poznaju ili vole čitati?

Sve navedeno događa se svaki dan. Samo treba znati odabrati, a često i imati hrabrosti povjerovati u mogućnost da se neka intrigantna ideja predstavi čitalačkoj publici.

Izdavačka industrija prilično je surova, kao i bilo koja druga.

I kako na koncu odabirete naslove koje ćete objaviti, koji su elementi ključni za odluku? Što rukopis mora imati da bi uopće bio prihvaćen, odnosno što je conditio sine qua non, a na čemu se dade naknadno raditi? Koliko ćete se angažirati oko nekog teksta u kojem vidite potencijal, ali je razbarušen, neizbrušen? A koji su razlozi odbijanja nekog rukopisa?

Na svako ovo pitanje svaki će urednik drugačije odgovoriti. Općenito ne postoje pravila.

Što sve podrazumijeva Vaša suradnja s autorom kojeg ste odlučili objaviti?

Kada govorimo o domaćim autorima kod kojih se radi o objavljivanju rukopisa, suradnja može obuhvaćati sve: od rada na tekstu i razmjene dojmova o napisanome do jutarnjih kava i večernjih čašica ne bi li se neke stvari razbistrile. Naš medijski prostor ne ostavlja puno mjesta za kulturu i književnost, ali ga ipak, usprkos svemu, još ima. Izboriti se za taj medijski prostor na mudar i neeksploatatorski način zahtijeva tijesnu suradnju s autorom i razumijevanje njegove koncepcije i viđenja vlastitog autorskog djela.

Uz kvalitetu teksta i urednički angažman što se još mora poklopiti da bi knjiga imala uspjeha kod čitatelja?

Iako se naoko čini da puno toga ovisi o trendovima u nakladništvu, kako svjetskom tako i domaćem, presudna je autentičnost i prepoznatljivost teksta.

O čemu ovisi koliko ćete primjeraka nekog naslova dati otisnuti? Na temelju čega procjenjujete hoće li taj naslov biti isplativ? I ovisi li isplativost o tome je li u pitanju domaći ili prijevodni naslov?

Naklade u Hrvatskoj su općenito niske. Nema potrebe tiskati više knjiga nego što ih možete poslati u knjižare i knjižnice. Svaki izdavač koji je dulje u poslu zna točno koliko može očekivati od koje knjige. Naravno, to se može promijeniti, ako su se svi pozitivni faktori poklopili za neki određeni naslov, koji će se prodati u puno većem broju primjeraka od  očekivanog. Naša politika je da radije tiskamo drugo izdanje, ako neka knjiga uspije, nego da unaprijed planiramo veću nakladu što otvara mogućnost da na skladištu ostane veliki broj neprodanih primjeraka.

I domaći i prijevodni naslov imaju jednake šanse za uspjeh. To je zanimljiva karakteristika malih jezika i propustljivih pismenih kultura kao što je naša. Naime, u jeziku s manjim brojem govornika, u odnosu na one s većim (npr. engleski, francuski ili njemački), literatura na domicilnom jeziku nije dostatna za sve potrebe čitatelja i publike, pa se manjak nužno nadomješta prijevodima s drugih jezika. U „velikim“ jezicima ta potreba nije toliko izražena pa samim time prijevodna literatura ima puno manju vidljivost i nema jednake šanse za uspjeh kod široke publike.

Koje su teškoće s objavljivanjem stranih naslova, koliko je to za izdavača riskantno s obzirom na troškove autorskih prava, prijevoda... 

Financijski rizik, naravno, postoji, ali za dobar naslov i dobru priču važno je izdržati taj financijski pritisak i predstaviti čitaocima knjigu koju ste odabrali. To se, u najvećem broju slučajeva, na kraju isplati.

Tko u Sandorfu osmišljava blurbove, tekstove na koricama knjiga?

Svi mi u našem uredu. Najčešće netko od nas napiše kostur blurba (obično je to urednik tog izdanja), a onda kolektivno dorađujemo tekst kritički ga preispitujući, dok ne dođemo do varijante koja najbolje predstavlja tu knjigu. Ne volimo spektakularne blurbove, on su kao kričava fasada u arhitekturi: za to mora postojati vraški dobar razlog, a i onda su vjerojatno u raskoraku s unutrašnjošću knjige.

Kakvu književnost smatrate da je važno objavljivati?

Smjelu, slobodoumnu, progresivnu, autentičnu i dobro napisanu.

Iz čitateljske pozicije čini mi se da imate filing za prave stvari, odvažni ste u izboru autora i naslova, usudite se riskirati, pri tome ne odustajete od visokih kriterija, a i knjige su Vam jako lijepe: na koje ste od svojih uredničkih i poslovnih odluka najponosniji? 

Naša biblioteka „Avantura“ (u kojoj smo objavili autore poput Olje Savičević, Roberta Perišića, Damira Karakaša, Marinka Koščeca, Ivane Bodrožić...) krenula je s romanom „Komo“ suvremenog srpskog pisca Srđana Valjarevića. S tom odlukom sam možda i najzadovoljniji, jer je ta iznimna knjiga odredila karakter čitave biblioteke u kojoj smo dosad objavili više od četrdeset hrvatskih pisaca i pisaca iz regije.

Važna knjiga koju smo objavili je i „Povijest gej i lezbijskog života i kulture“ koja je vrlo dobro primljena kod naše publike i ponosno stoji na policama mnogih hrvatskih kućnih biblioteka, ali i gradskih knjižnica. Nedavno smo izdali i veliku „Svjetsku povijest stripa“ čiji uspjeh dokazuje da u Hrvatskoj postoje profilirane publike za koje se valja pomučiti i ponuditi im kvalitetno i bogato opremljeno izdanje.

Koje inozemne izdavačke kuće su Vam zanimljive, čiji su katalozi bliski Vašem? 

Manje, nezavisne kuće kojima je na prvom mjestu briga za svaku knjigu u izdavačkom programu. Npr. u Americi su to Seven Stories Press ili McSweeney's, u Britaniji Periscope, U Italiji Minimum Fax, u Francuskoj Minuit...

Na fotografiji: Sandorf na Interliberu.

Koliko je u svemu tome važna kritika, a koliko susreti autora s čitateljima?

Kritika je uvijek važna i reći da kritika više ne igra bitnu ulogu jest kao i reći da više nije bitno je li neka knjiga dobra ili loša. Kritiku će čitati onaj tko je zainteresiran čuti meritorni sud o nekoj knjizi, a meni kao čitatelju i uredniku to je jedna od najbitnijih stvari. Susreti autora s publikom imaju različite efekte. U pravilu su efekti dobri i pisac pronalazi dodatni razlog za svoj rad. S druge strane, publika se uvijek poistovjećuje s piscem, to je nužno, otuda je književnost i krenula. Može li se ta povezanost razbiti, nisam siguran; u svakom slučaju književnost je bezgranična disciplina, jer se ona može baviti čak i tim razbijanjem i iz toga bavljenja iznjedriti - dobru literaturu.

Možda kakva anegdota s knjigama, piscima, suradnicima, čitateljima...?

Za knjigu „Za'atar“ mladog putopisca Hrvoja Ivančića napisao sam tekst za korice (blurb) neposredno prije tiska knjige i promocije koja se održala možda desetak dana kasnije. U tom tekstu nalazi se i sljedeća rečenica: „Ovaj mladi putopisac svjesno je zakoračio u nepoznato prihvaćajući život kao otvorenu knjigu i jednako promatrajući izazov prelaska ulice u svome rodnom Zaboku kao i vožnju neblindiranim transporterom od Damaska do Homsa.“ Večer prije promocije u Zaboku je na njega, dok je vozio bicikl, naletio auto, pa je promociju morao održati s polomljenim zubima. Otad pazim što pišem u blurbovima...

Planovi? Što spremate za jesen/zimu i koliko unaprijed planirate?

Izdavački plan planiramo najmanje dvije godine unaprijed. Često se dogodi da neke knjige ne možemo završiti i po četiri, pet godina, bilo zbog njihovog opsega, zahtjevnosti teksta ili nekih drugih objektivnih okolnosti. Do Interlibera će izaći niz sjajnih knjiga od kojih izdvajam samo neke: „Staljinova kći“, biografija Svetlane Alilujeve iz pera kanadske spisateljice Rosemary Sullivan, roman Tatjane Gromače „Na strmim čistinama“, nova knjiga velikog njemačkog filozofa Petera Sloterdijka „Strašna djeca novog vijeka“ i urnebesna slikovnica Olje Savičević Ivančević i ilustratora Svjetlana Junakovića „Šporki Špiro i Neposlušna Tonka“.