Što Vas je formativno odredilo; Vaše formalno i neformalno obrazovanje? 

Otkada sam svjestan nekih vrijednosti oko nas – čitam, slušam i gledam u dosta velikim količinama. Isto tako sam i veliki kupac CD-a, knjiga, likovne umjetnosti, pa i danas, iako imam puno svega. Jednostavno to volim i nije mi za takve stvari teško dati novac.

U formativnim godinama na glazbeni ukus utjecao je stariji brat, knjige sam uglavnom sam birao u knjižnici, a za likovnu umjetnost sam se jako zainteresirao preko dobrog prijatelja iz Siska, sjajnog kipara Marijana Glavnika. Studirao sam socijalni rad i upravno pravo. Ne sjećam se zašto, ali vjerojatno jer sam tamo upao. Na povijest umjetnosti nisam.

Kakva naobrazba, tj. koja znanja su neophodna za rad u nakladništvu, a onda i za kolekcioniranje i trgovanje knjigama? 

Odlučivao sam o zapošljavanju puno ljudi u branši, obavio vjerojatno tisuću ili dvije razgovora. Vidio sam i doživio svašta u branši. Puno ljudi sa završenom kroatistikom ili komparativnom nemaju skoro nikakva znanja o knjigama, pa i književnosti, no opet, ima ih koji vole i znaju. Naravno da je za neke poslove poput lekture, prijevoda, korekture potrebna formalna naobrazba. Također i za uredničke poslove. Ali opet to ne jamči ništa. Potrebna je velika ljubav prema svemu tome.

No koliko god u pitanju bila kultura ili ponegdje i umjetnost, sve se to na kraju svede na poslovnost i trgovinu. Imamo nakladnika koji imaju odličnih naslova i autora, a u isto vrijeme su poslovno apsolutno nesposobni. Ima i ljudi koji se bave trgovinom knjigama bez znanja, ali za ovo čime se bavim ipak treba veliko znanje. Kada sam se odlučio baviti avangardama i konceptualnom umjetnošću, gutao sam sve dostupno i objavljeno o tome. Učim i danas, svakodnevno. Za kolekcioniranje također treba dosta znanja , a svi veći kolekcionari, usto što su zaljubljenici, u pravilu su i pravi znalci. Upoznao sam ih podosta, iz cijelog svijeta, i skoro svi su samozatajni i ne razmeću se kolekcijama, kako knjiga tako ni likovne umjetnosti.

"Samo" posao iz strasti

Kad ste shvatili da gušt nije samo u čitanju, u tekstu, da knjige želite i posjedovati? 

Nisam imao veliki kolekcionarski poriv, nemam ni danas. Kupovao sam i kupujem zato što te predmete želim imati pored sebe, iz neke vrste potrebe. Oduvijek kupujem od viška novca, dok pravi kolekcionari kupuju do zadnjeg novčića, osim naravno onih jako bogatih. Ovo što kupujem za prodaju jednostavno računam kao posao.

A kako ste se uopće našli u poslu s knjigom i umjetnošću? Vaš put od izdavačkih kuća, Profila i Školske knjige, gdje ste prošli sve segmente nakladničkog i knjižarskog poslovanja, do Bibliofila, kakav je bio? 

Najprije sam kao dosta mlad krajem osamdesetih u Sisku otvorio dućan s pločama, kazetama i knjigama o glazbi. Nije išlo loše, dućan je bio dobro prihvaćen. To je bio jedan od prvih takvih privatnih primjera u bivšoj državi. Bio sam dobro povezan, pa sam tako nove ploče bendova Sonic Youtha, Nirvane, R.E.M-a imao u ponudi skoro kad i trgovci u Engleskoj ili SAD-u.

14184425_10210603915319148_7179313946898653144_n (1)

Zanimljivost je da je dosta dugo kod mene, za vrijeme studija, radio moj dragi Dalibor Pavičić iz Bambi Molestersa, a Lada Furlan, koja je, usput, izgledala nestvarno lijepo, bila je jedan od boljih kupaca. Dolaskom demokracije neko vrijeme sam jedini prodavao domoljubne kazete jer se onodobne društvene firme to još nisu usudile, i sjećam se velikih redova za takve stvari. Kasnije se prešlo na CD-e, i poslije oslobođenja okupiranih teritorija, a Sisak je bio na prvoj liniji, pojavilo se puno piratskih kazeta pa je posao stao. Zanimljivo je da su za vrijeme rata najbolji kupci bili unproforci, a kako sam neko vrijeme proveo na ratištu, tada sam u dućanu imao zaposlenog frenda.

Krajem devedesetih preuzeo sam jednu knjižaru u glavnoj sisačkoj ulici i išlo je dobro, radili smo festivale i promocije, no nismo bili poslovni. Pročulo se za nas i mene, pa me 2005. godine Profil zvao za voditelja prodaje u tada još neuspješan Megastore. Preselio sam u Zagreb. Nakon desetak mjeseci postao sam direktor te najveće knjižare, s tada, sjećam se, 56 zaposlenih. Imao sam sjajne suradnike i knjižare i radili smo prodajna čuda, doveli puno velikih književnih imena u Zagreb, održali xxx koncerata u Megastoreu. Poslije smo se širili u Split, Rijeku... i tamo također bili jako uspješni. Postao sam direktor cijelog lanca Profilovih knjižara. Negdje početkom 2007. već sam počeo kupovati za današnji posao, jer sam znao da neću tu biti do mirovine.

Odlaskom iz Profila, krajem 2010. otvorio sam firmu i web shop, ali dobivam dobru ponudu iz Školske knjige pa sam zapustio posao s Bibliofilom do te mjere da su mi zbog neaktivnosti ugasili firmu, no i dalje sam uporno kupovao. Krajem 2015. odlazim iz Školske, otvaram butigu u Bauerovoj i posvećujem se poslu, maksimalno. Nije to bilo lako, ulaganja su za mene dosta velika. Moram reći da iz ove dvije firme uglavnom nosim dobra sjećanja, vlasnici su bili vrlo korektni prema meni, i zarađivao sam sjajno, naročito u Profilu. Po otvaranju Bibliofila krenulo je okej, kritike su sjajne, ne sjećam se da se ikada o nekom dućanu iz kulture pisalo i snimalo kao o ovoj mojoj maloj butigi.

Odakle impuls, konačno i hrabrost, da se strast pretvori u posao, da se baš sve uloži u tu malu, gotovo rubnu profesiju?  

Ha, nisam baš ni imao izbora. I u Profilu i u Školskoj knjizi bio sam odlično plaćen i jednostavno nije više bilo nikoga tko bi me platio toliko. No bez obzira na to, ovo je bio moj san, raditi baš to što radim, na ovaj način. I na kraju, raditi za sebe. Ako ti ide, a meni ide korektno, raditi za sebe, to je neprocjenjivo. Nisam imao baš neku podršku u početku, čak ni od ljudi oko sebe, nisu vjerovali u to, neki su se i ismijavali od toga, a ja sam 7-8 godina uporno kupovao i ulagao, i to dosta novca.

Antikvarijat je prema najopćenitijoj definiciji mjesto otkupa i prodaje starih, rabljenih knjiga, no Bibliofilje ekskluzivna antikvarska praksa – radite samo s  probranim primjercima, a specifičnost su prva izdanja, potpisane knjige... što Bibliofila čini jedinstvenim u domaćim okvirima, pa i šire.  Za koje ste se područja i tematike specijalizirali, surfajući Vašom stranicom jasno je da su to rariteti, pa knjige s područja suvremene umjetnosti, katalozi izložbi, avangardni časopisi...

Visoko sam specijaliziran za književnost – prva i rijetka izdanja, s potpisom autora, avangarde 1920-ih i 1930-ih te umjetnost – uglavnom avangardnu, konceptualnu, Art on Paper i plakate.

No nisam ja klasični dućan, nema kod mene diranja i njuškanja po policama. Morate unaprijed znati što hoćete ili ste to prije vidjeli na netu.

Dakle, nakon što ste poslovali u virtualnom prostoru, odlučili ste ipak otvoriti trgovinu, gdje zainteresirani mogu uživo vidjeti što imate, popričati s Vama... U zanimljivom ste kvartu, u granicama Design Districta... Koliko je lokacija važna? 

Htio sam imati butigu baš ovdje, malo distanciran. No nisam ja klasični dućan, nema kod mene diranja i njuškanja po policama. Morate unaprijed znati što hoćete ili ste to prije vidjeli na netu. Uostalom, stanujem preko puta, u Malom Vatikanu, što je velika prednost. Radim samo od ponedjeljka do petka između 10 i 14 sati, no i po prethodnom dogovoru, pa zbog kupca dođem i navečer ili vikendom. Rado pričam o svemu, ali bez kurtoazija, samo s onima koji su baš zainteresirani.

Kratki fitilj za budale

Tko su ljudi koji Vas kontaktiraju, kad netko uđe u Vaš prostor, traži u pravilu što? Nalete li Vam i slučajni prolaznici?

Ima svega, no uglavnom ljudi znaju što hoće. Imam kratki fitilj za budale i vjerojatno ću protokom vremena biti proglašen za najnetolerantnijeg prodavača u gradu. Ali nemam izbora, a nije me ni briga, i tko nema poštovanje prema ovome što nudim (ne prema meni), i nije dobro došao. Jednostavno ne mogu dozvoliti da knjigu koja je 100 godina ostala savršeno očuvana dira puno ljudi, za mjesec dana bih je mogao baciti.

A sve te sam knjige i izložio tako da se mogu lijepo vidjeti i bez diranja. Neki se bune i kažu – pa trebali ste onda staviti to u staklo – a moj je odgovor – onda bih radio u staklarni, a ne antikvarijatu, jer bi skoro sve trebalo biti u staklu. Ne moraju kupci biti bibliofili, ljudi kupuju zbog emotivnih, evokativnih i zavičajnih razloga, neki su rodbinski vezani uz autore, pa ih žele imati doma.

Dobar dio posla oko knjiga treba prebaciti i na knjižnice, njih podupirati, dati im više novca i samostalnosti u kupovini, jer su knjižnice najzdravije dio knjižnog svijeta gdje radi puno dragih, pametnih ljudi – ljudi od knjiga.

I što Vam se čini, koliko je u Hrvatskoj bibliofila? 

Tko je čitao prije, čita i dalje, tako je i s kupovinom. Drago mi je da nisam više u poslu s novim knjigama, prošle godine sam na Magdin poziv krenuo biti savjetnik sjajnog Sajma knjige u Puli, no odustao sam, jednostavno nemam volje za to. Knjiga u Hrvata – padat će to i dalje, nova vremena su, i kada današnji kupci koji su sada u 50-im ili 60-im godinama života prestanu kupovati, neće biti novih koji će ih nadomjestiti.

Knjižare ne odražavaju knjižnu scenu, imamo dosta dobrih nakladnika, ali su knjižare uglavnom nakladničke, ove novootvorene «fejsbuk» knjižare me ne zanimaju. Dobar dio posla oko knjiga treba prebaciti i na knjižnice, njih podupirati, dati im više novca i samostalnosti u kupovini, jer su knjižnice najzdravije dio knjižnog svijeta gdje radi puno dragih, pametnih ljudi – ljudi od knjiga. Ali knjiga će uvijek biti, kao i kupaca i čitatelja, a oni koji rade pametno i paze na troškove, mogu dobro poslovati i njima će budućnost biti dobra. Bit će ih manje nego danas, ali će ih biti.

Neka anegdota s knjigama i ljudima? 

Nemam anegdota, a vidio sam dosta budala, ali i upoznao puno novih, pametnih i dragih ljudi u svojoj butigi. Dolazi i dosta «poznatih» – političara, poslovnih ljudi, glumaca, dizajnera, arhitekata... a u ovom poslu je nepisano pravilo da nikada ne otkrivate tko kupuje i od koga kupujete. No da ne mistificiramo ovaj moj posao – ne prodajem samo skupe knjige, ima i knjiga zanimljivih, rijetkih i lijepih po 200-300 kuna, prodajem i recentnu hrvatsku i nešto regionalne književnosti, u mom izboru, s potpisom autora, uglavnom ljepša i tvrda izdanja, ti potpisi se ne naplaćuju, služe za promociju književnosti. Prodajem i nove knjiga, ali samo iz umjetnosti i to manjih, dobrih nakladnika koje pokušavam plasirati u svijet.

Pionir 

Je li krug kolekcionara jako zatvoren, kako dolazite do prodavatelja i kupaca? 

I kupci i prodavatelji uglavnom dolaze sami. Plaćam vrlo dobro i odmah, pa ponuda ima, i sve ih je više. Ima i zatvorenih krugova. Dosta kupujem preko interneta. Ne nudim previše okolo, osim institucijama vani s kojima imam takav dogovor. Dostojanstvo je važno u ovom poslu.

U kojoj mjeri je stara knjiga danas valorizirana kao predmet žudnje kolekcionara? Rijetka knjiga otisnuta na dobrom papiru i kvalitetno uvezana, s ilustracijama itd. imat će, pretpostavljam, uvijek kolekcionarsku vrijednost... Po kojim kriterijima se uopće određuje vrijednost antikvarne knjige? 

Nije to masovni market, no tako mi i odgovara. Vrijednost se određuje po kriterijima – rijetkost, važnost, očuvanost. Kolekcionar kupuje knjigu ili časopis iz 1920-ih samo ako su jako dobro uščuvani, a kod nas je takvih malo. Prednost izdanja s ovdašnjih prostora je što su ona rijetka i svoje doba tiskana u jako malim nakladama, a nijedna, pa ni svjetska kolekcija, ne može biti potpuna bez hrvatske dade ili konstruktivizma, srpskog nadrealizma ili naših EXAT 51, Novih tendencija, Gorgone, Grupe šestorice autora...

A i sami možete vidjeti da je svjetsko tržište živahno i da su cijene visoke, pa i milijunske. Na neki način sam pionir u ovakvom pristupu na ovim prostorima. Činjenica je da cijene za važne i rijetke stvari rastu i rast će. Neke stvari koje sam po otvaranju prodavao za 10 000 kuna danas prodajem po 20 000 kuna.

Najvrjednija, najljepša ili najbizarnija knjiga koji ste imali u rukama? 

Imao sam primjerak dadaizma, zna se samo za još jedan u Narodnom muzeju u Beogradu, i prodao sam ga jednom poznatom njemačkom arhitektu, velikom kolekcionaru dade i konstruktivizma, koji je doputovao samo zbog toga, ručali smo, preuzeo je knjigu i navečer se vratio. Zadovoljstvo mi je što su nedavno iz NSK-a od mene kupili prvo izdanje „Zlatarovog zlata“, a nisu ga imali. Najprije sam ga njima ponudio, jer mislim da taj primjerak mora biti tamo, važan je za hrvatsku kulturu.

Kako se uspijevate rastati od građe koju ste prikupili? Koji su najčešći razlozi prodaje? A što iz svoje zbirke nikad ne biste pustili u prodaju? 

Ne rastajem se ni od čega, moje privatne knjige i drugi privatni predmeti ostaju u tom statusu. Ostalo je samo posao. Žao mi je neke stvari prodati jer ih više neću imati u ponudi, a opet, novac je potreban. Najskuplje stvari ni ne stavljam na web, to direktnim ponudama ide kolekcionarima ili ustanovama.

Ovo je posao za strpljive, jako strpljive.

Tržište antikvarnih knjiga, koliko je veliko i dinamično? I koliki se broj ljudi kod nas time doista ozbiljno bavi?  

U svijetu tržište dobro funkcionira, no nema tu dinamike, ovo je posao za strpljive, jako strpljive. Ima kolekcionara i u Hrvatskoj, i za knjige i za umjetnost, no nekako sam više orijentiran prema inozemstvu. Ne znam koliko se ljudi time bavi kod nas, sigurno ne puno... o kolegama sve najbolje, ne bih ih ja ocjenjivao. Imam svoj put i viziju i ne osvrćem se previše okolo.

Uzori u inozemstvu, imate li ih? 

Ima ih koji zaslužuju divljenje, poput Bauman Rare Books, ali to su višemilijunski poslovi, nisam taj nivo. Zatim ekipa iz Cecile Court u Londonu, ulice s 15-ak prekrasnih antikvarijata. Neki dealeri konceptualne umjetnosti iz svijeta su vrlo dobri, ali odabrao sam drugačiji način prezentiranja i ponude.

Stvar je u tome da su oni dobri u svijetu već u poznim godinama i nisu se prilagodili internet-vremenu; tu vidim svoju priliku da budem aktivan i sa stvarima iz svijeta, a ne samo s onim s ovdašnjih prostora. Tako da sam trenutno lovac na greške drugih i kupujem od njih i svjetske stvari. Upravo završavam novi web shop, i jako sam sretan i zadovoljan kako će sve to izgledati.

Rad s knjigama doživljavamo kao romantičan, no koja je tamna strana posla, ima li tu problematičnih i  opasnih situacija, prevara, kriminala?

Nisam za sada imao većih negativnih iskustava, osim dosadnih ljudi i budala. A kako sam uglavnom netolerantan prema takvim, i rekao bih malo i zajeban, brzo se riješilo. 

Šteti li internet prodaji antikvarnih knjiga s obzirom na ponekad neprecizne i nerealne opise, odnosno, služi li on više za istraživanje nego za ozbiljan posao, a prava mjesta za kupovinu ostaju i dalje trgovine i sajmovi? Ostvaruje li se na sajmovima odnos povjerenja između antikvara i klijenata kakav nije moguć u virtualnoj komunikaciji? 

Tu se brzo sazna tko je muljator, tako da je internetska prodaja dostatna. Oni koji trebaju, znaju kako poslujem i nema tu nekih problema. Uvijek se može tražiti dodatni opis, više skenova ili fotografija. Od iduće godine planiram ići na par sajmova po Europi, a to su sajmovi na najvećem nivou, koji se bave umjetnošću, ali ne i književnošću.

Želim mirno živjeti, okružen umjetnošću, glazbom, filmovima, lijepom književnošću, dragim ljudima i Hankom – mojim crnim mačkom, koji je i na logu moje firme.

Možete li u svom prostoru zamisliti bibliofilska okupljanja, recimo večeri poezije i slična druženja? 

Ne mogu zamisliti nikakva druženja u tom prostoru, maknuo sam se od toga. Dosta mi je promocija za ovaj život. Idem na promocije samo prijateljima, zadnja na kojoj sam bio je promocija novog romana Ivice Prtenjače. Nemam nikakvih društvenih ambicija i želim mirno živjeti, okružen umjetnošću, glazbom, filmovima, lijepom književnošću, dragim ljudima i Hankom – mojim crnim mačkom, koji je i na logu moje firme.

Optimizam

Budućnost antikvarstva u doba elektroničke knjige? S obzirom na to da biblioteke i arhivi svoju građu digitaliziraju, u kojoj mjeri branšu mijenja, čak ugrožava činjenica da je sve više sadržaja online?  

Nema digitalizacija nikakvog utjecaja na moj posao. Što se mene tiče mogu sve digitalizirati, dapače. No neće još dugo, naročito kod nas. A neke stvari moraju prvo kupiti od mene da bi ih uopće imali u fondu, a onda i mogli digitalizirati.

Optimist sam, i za sebe i za naše društvo u cjelini. 

Kolekcioniranje i trgovanje vrijednim knjigama nije sve čime se bavite, Vi ih i objavljujete... 

Tu sam jako lijen, imam ideje, ali mi se ne da. Mislim da ću ubrzo nekoga zaposliti tko će mi pomagati u tome. Još malo čekam s tim, jer ne želim brzati, a i želim osobu koja će zarađivati dosta, i meni i sebi. Ali neću ići u mass market. Bit će to bibliofilska ili ljepša izdanja poezije i umjetnosti, neki reprinti avangarde ili Artist's Books koje će se prodavati samo kod mene. Nokada bih imao priliku, odmah bih objavio Danijela Dragojevića ili Gorana Trbuljaka, na neviđeno.

Planovi za dalje?

Imam poslovnih ambicija. Planovi su mi širiti ponudu i biti važan igrač i na svjetskom tržištu. Još uvijek radije kupujem nego prodajem. Odnosno želim prodati koliko mi treba za pristojan život, a sav višak novca ulažem dalje, ne trošim ga. U ovom poslu su najvažnije dvije stvari – ponuda i prezentacija. Velike prodaje će doći, zasigurno, radim ozbiljno tek kratko, ni dvije godine.

Neke komplete, uglavnom časopisa, koji koštaju malo bogatstvo, još skupljam jer su rijetki, a fali mi po par brojeva, pa ću ih staviti u prodaju kad ih skupim. Optimist sam, i za sebe i za naše društvo u cjelini. Čudim se tolikom pesimizmu i kuknjavi. Ako si u poslu, moraš biti optimist, imati svoju viziju, i napredovati svake godine. Ako ne napreduješ, ustvari nazaduješ.

17799242_10212840196464779_6627177442342586658_n