Jutarnji list, odnosno vrlo popularni i cijenjeni književnik Miljenko Jergović, danas (subota 15. 7. 2017. godine) objavio je neobičan članak. Riječ je o preporukama knjiga za čitanje ovog ljeta, a naslov prelomljen preko dvije stranice kaže “Izbor knjiga za ljeto u zemlji u kojoj gotovo nitko više ne čita”.

Zbog štetnosti po krhku, ali postojeću i dinamičnu domaću kulturu čitanja te čudnog naslova mislim da je kroz nekoliko teza potrebno demontirati nepreciznu Jergovićevu tezu. Nastojat ću biti sažet.

Izdavačka industrija ≠ čitalačka kultura

Osnovna postavka na kojoj počiva rečenica zemlja u “kojoj gotovo nitko više ne čita” izvodi se iz teza i utvrđenih činjenica o kriznosti hrvatske izdavačke industrije, a ne čitalačkoj kulturi. Hrvatska izdavačka industrija i hrvatska čitateljska kultura nisu ni približno značenjski i fenomenološki jedno te isto i to je jedna opasna teza koja se predugo provlači u raznim javnim rasprava o čitanju.

Svaki put kada se određeni izdavač nađe u problemima priča se o nečitanju, a to najčešće nije uzrok problema izdavača već oni leže negdje potpuno drugdje te to ponekad čak nije ni slabo domaće tržište nego loše poslovne logike, bizarni poslovni modeli, neracionalnost vlasnika, porezno-birokratska represija i sl… Uostalom, normalno je tržišno propasti i u tome nema tragedije i panike, nije normalno zbog toga ponavljati mantru “ljudi više ne čitaju”. U jednoj epizodi "Mad Mena" Don Draper sjajno poentira proizvođačima kabanica: "There will be fat years and there will be lean years, but it is going to rain." Možemo parafrazirati: Propadat će i Algoritmi i Profili, ali ljudi će čitati.

Hrvatska čitateljska mladost

Skrivena premisa ovakvih dramatičnih teza obično je vjerovanje ili nametanje vjerovanja o postojanju nekog prošlog arkadijskog, bajkovitog i sjajnog vremena čitateljske kulture u Hrvatskoj u kojoj se masovno čitalo, kupovalo ili posuđivalo knjige. To jednostavno empirijski nije istina i nije bilo moguće, a mislim da je dovoljno reći da tek nakon Drugog svjetskog rata svi stanovnici na cijelom području koje danas zovemo Hrvatska - od Istre preko Međimurja do Dubrovnika - doista idu u osnovnu školu, svladavaju pisanje i dubinsko čitanje, implementira se model lektire i razumijevanje pročitanog… Iako je formalno škola i ranije bila obvezna njeno izbjegavanje ili npr. neslanje djevojčica u škole bilo je vrlo redovita pojava te se može karikirano reći da smo tek nedavno doista i naučili čitati.

Također, dokoličarska građanska klasa s dovoljno sredstava za knjige je i kroz XX. stoljeće bila vrlo uska, a danas je vjerojatno najveća u hrvatskoj povijesti. Hrvatska čitateljska kultura je možda mlada i fragilna, ali tek nastaje sociološko-ekonomski kontekst u kojem može otići na novu razinu. Dramatiziranje tome sigurno ne pomaže.

No money, no reading?

Dolazimo tako i do pitanja budžeta. Ako išta ugrožava čitateljsku, a i izdavačku industriju u Hrvatskoj onda je to relativna slabost kućnog budžeta - prosječna plaća od 6 000 kuna u urbanim sredinama poput Zagreba i Rijeke, znatno niža u krajevima poput Slavonije, Međimurja i Like, teško može biti razdijeljena na komade koji omogućavaju nekakvu značajniju kupovinu knjiga od npr. 150 ili 200 kuna te prirodno biva mahom korištena za osnovnije životne troškove, a ne za knjige.

S eventualnim porastom standarda koji ovisi o općim ekonomskim kretanjima i to će se poboljšati. Što se pak same izdavačke industrije tiče nju žešće ugrožava ono što i svakog drugog poduzetnika u Hrvatskoj - prevelika porezna davanja, etatistički birokratizam, lažna simulacija ekonomskih sloboda...

Zatu tu i jesu knjižnice - knjiga se ne mora uvijek kupiti već se za simboličnih 50 kuna godišnje može učlaniti, čitati do fizičke i psihološke granice, te pronaći na desetke novih i zanimljivih naslova.

Ogromna ponuda svega

Čitanje, osim onda kada je informacijske, edukativne i znanstvene prirode, mahom je rezultat želje za kvalitetnim provođenjem slobodnog vremena raznim sadržajima, a ta je ponuda 2017. godine u internetiziranom ambijentu dramatično velika. Naravno, da u takvom ambijentu knjiga i čitanje predstavljaju samo jedan od načina provođenja slobodnog vremena.

Tako sam npr. i ja jučerašnji dan u dobroj mjeri proveo daleko od knjige gledajući sjajne video recenzije računalnih igara HCL.hr portala i Igora Belana u kojima on igra računalne igre. Dakle, ja čak ni nisam igrao nego sam gledao njega kako igra i komentira. Jednostavno, bilo je zabavno i relaksirajuće, ali i inspirativno poput dobre knjige. No unatoč svoj toj silnoj i nikad većoj ponudi zabave i znanja čitanje se vrlo dobro drži, a najbolji dokazi da je tome tako dolaze iz knjižnica.

Porast članova u knjižnicama

Kada je riječ o čitanju (ne o izdavaštvu!) najbolji pokazatelji dolaze iz narodnih knjižnica, a bar Gradska knjižnica Rijeka bilježi zanimljive procese. Tako je 2016. godine broj članova porastao čak 10% i dosegao gotovo 20 000 učlanjenih građana, korištenje je godinama na relativno stabilnim brojkama, posebno za grad koji ima infrastrukturno najlošije oblikovan i sređen središnji odjel u cijeloj zemlji. Možemo samo pretpostaviti kako će se pozitivno brojevi kretati pri izgradnji nove i prve prave središnje gradske knjižnice u kompleksu “Benčić”.  U svakom slučaju Jergovićev naslov je pomalo omalovažavajući za tih 20 000 Riječana (broj je i veći jer više ljudi koristi istu iskaznicu i knjige doma ne čita jedna osoba) koji ipak itekako sudjeluju u čaroliji čitanja. Naravno, to će biti u opasnosti ako se prodube negativni izdavački trendovi, smanji se broj objavljenih naslova, ali to je potpuno druga tema i nema veze s rečenicom "više nitko ne čita".

Uglavnom, za razvoj izdavačke industrije i čitateljske kulture u Hrvatskoj prije svega se treba precizno usmjeriti na problematiku svake od njih pojedinačno, niz ozbiljnih izazova (loša opskrbljenost školskih knjižnica novim naslovima, neplaćanje autora i ostalih sudionika u lancu produkcije knjige, visoko porezno i birokratsko opterećenje poduzetnika, nepostojanje neovisne knjižarske mreže...)  a manje bacati jeftine retoričke fore s defetističkim dijagnozama koji mogu samo štetiti kao i svaka druga laž usmjerena stvaranju malodušja kojih je prepun naš informacijski prostor. Mi, ljudi od knjige, često smo emotivni i umjetnički senzibilni, pa lako i povjerujemo melankoliji tog tipa, često i na vlastitu štetu, a upravo sada to ne bi trebali jer budućnost bi mogla biti vrlo pozitivna.

Možda je trenutak propasti giganta poput npr. Algoritma upravo pravi moment da krenete u vlastitu izdavačku i poduzetničku avanturu što je jedini način jačanja života knjige i čitanja u našoj zemlji i gradu. Oči su spremne i postoje… Kada je Atari 1983. godine došao u ozbiljne probleme izbacivši na tržište lošu igru E.T. neki od naslova u specijaliziranim medijima glasili su "Video igranje je propalo". Aha, propalo je. Idem još malo gledati HCL.hr...