Po šumi, širom, bez staze, puta/Ježurka Ježić povazdan luta. Poznato, zar ne? Tim stihovima počinje antologijska slikovnica Ježeva kućica Branka Ćopića (1915-1984.), bosanskohercegovačkog književnika srpskog podrijetla. Dvojaka/dvostruka mjerila važe za slikovnicu što je prvotno objavljena 1962. godine i obilježila mnoga djetinjstva u pozitivnom smislu. Rehabilitacija Ježeva kućice službeno se nije ostvarila, no knjiga je prisutna na policama školskih i narodnih knjižnica, često se koristi u nastavi i rado se čita u vrtićkim skupinama. Nisam još vidio da se djetetu pojavljuju tikovi kada ugleda, čita ili sluša Ježevu kućicu, reakcije djece sasvim su ugodne.

Ovaj klasik dječje književnosti ljubitelji žele na popisu lektire za prvi razred jer su uz njega naučili voljeti svoj dom i usvojili neka temeljna znanja o ljudima, dok ga mrzitelji ne mogu smisliti jer autor nije Hrvat, a ima u cijeloj priči i nekoliko riječi što nisu dio hrvatskog jezika, preko čega oni ne mogu prijeći. Ako i mogu, ne žele. Sporne su riječi koje pripadaju srpskom jeziku – na primjer, glagol duvati. Djeca, naravno, nisu svjesna koja je riječ u većoj ili manjoj mjeri hrvatska ili strana, njima je važna priča o lukavoj liji, proždrljivoj svinji, opasnom vuku i dobrom ježu koji je voljan pokazati bodlje i zube kad mu netko želi napakostiti. Kako to objasniti odraslima koji se vole uhvatiti za jednu riječ?

Slušala se Ježeva kućica na kazetama, štoviše, učila se pričica o Ježurki Ježiću napamet. Nekada je bilo sasvim normalno u školi i izvan nje učiti pjesme napamet, tako su se razvijale mnemotehničke sposobnosti. Učenje pjesama napamet nije se percipiralo kao mučenje učenika, kriteriji su bili veći i zahtjevniji, no učenici i roditelji nisu prigovarali. Danas pretežno imamo posve drukčiju situaciju – kriteriji su abnormalno niski, učenik i nezadovoljni roditelj nastoji imati glavnu riječ u obrazovno-odgojnom procesu čim im nešto nije po volji. Umjesto da se bavi obrazovnim procesom, učitelj mora odgajati dijete. Dakle, čini ono što bi zapravo trebao raditi roditelj.

Klasici ili suvremenici?

Hoće li se Ježeva kućica službeno vratiti na popis lektire, vrijeme će pokazati. Vjerojatno će se čitati kao i prijašnjih godina, usput, mimo popisa. Djeca se, naravno, neće buniti. Ako im ne bude jasno što znači duvati, odrasli će im objasniti. Bila na popisu ili ne, slikovnica Ježeva kućica zasluženo će uživati u statusu klasika. Možete birati između nekoliko verzija. Priča je doduše, posve ista, razlika se krije u ilustracijama. Oni stariji će možda više uživati u verziji za koju je ilustracije napravio Vilko Gliha Selan, dok će se neki odlučiti za verziju koju je ilustrirala Ana Kadoić (izdavač Golden marketing), Sanja Rešček (izdavač Sretna knjiga) ili Monika Marić-Tepšić (izdavač Katarina Zrinski).

Kada se raspravlja o popisu lektire i načinu na koji su knjige raspoređene po razredima, mogu se čuti raznolika tumačenja. Ima nastavnika i knjižničara koji preferiraju klasike književnosti te ih stoga forsiraju i stavljaju na popis djela što se moraju pročitati. S druge strane, ima nastavnika i knjižničara koji bi radije na popis lektire stavili više suvremenih autora i izbacili klasike koji su, gleda li se sadržajna ili jezična razina, zastarjeli.

Ukoliko je djelo zastarjelo, potrebna je izvršiti jezičnu prilagodbu. Čak i najzagriženiji ljubitelji književnosti loše reagiraju na zbirku Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić u četvrtom (tada se čita Šuma Striborova i Regoč) i šestom razredu (tada se pretežno čita cijela zbirka) jer su te pripovijesti prepune arhaizama, a pisane su stilom koji je novim generacijama teško shvatljiv, naprosto jedva čitljiv. Priče iz davnine jesu veoma važan naslov, ali mu je potrebna prilagodba. Bliži se vrijeme kada će i roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića biti teže razumljiv i mrzak učenicima, no njega trenutno spašavaju brojna objašnjenja u knjizi, ne manjka fusnota pa je čitanje Hlapića prohodnije. Priče iz davnine u većini izdanja nemaju puno objašnjenja, već se učenici moraju sami snalaziti s tumačenjem. Priče o Regoču, Potjehu i Nevi Nevičici kompleksnije su od avantura šegrta Hlapića, no rijetka su izdanja što u sebi sadrže dodatna objašnjenja nepoznatih i manje poznatih riječi.

„Čemu ubijati djecu u pojam klasicima? Ljubitelje knjiga preobrazit ćemo u mrzitelje“, mogao bi ustvrditi netko i neće biti daleko od istine. Rješenje se možda krije u raspoređivanju poretka. Neki naslovi koji se čitaju u petom razredu prebace se u sedmi ili osmi razred, možda u srednju školu. No, nekima ni to ne pomaže. Priče iz davnine čitaju se ponegdje u prvom razredu srednje škole i jednako su nerazumljive onome koji ne zna čitati s razumijevanjem. Hoće li tom učeniku biti zanimljiviji i razumljiviji suvremeni naslovi kakve pišu Ante Tomić i Miro Gavran, hoće li mladac od petnaest godina njih svladati ako se hrva s Regočem? Možda.

U Lektirizmu prvenstveno pišem o djelima što se čitaju u osnovnoj školi, no moram se osvrnuti i na lektirni popis za srednje škole. Smatram kako je raspoređivanje poretka potrebno u srednjoj školi. Učenicima prvih i drugih razreda na popis bi se trebali staviti suvremeni autori čiji im je jezik bliži. Kasnije, kada bi pridobiti mlade i učinili od njih kompetentnije čitatelje koji su u stanju razumjeti pročitano, mogli bismo im ponuditi književne klasike kao što su Antigona i Ilijada. Znam, zvuči naivno. Idealistički. No vrijedilo bi probati. Ipak ljudi sazrijevaju u tim godinama, kritičniji su i s vremenom bi trebali postati sposobniji za zahtjevne tekstove. Književni klasici traže iskusne čitatelje.

Različita se tumačenja vrte oko lektirnih popisa i nerijetko među malim kolektivima dolazi do nesuglasica i sukoba, a o većim razinama da ne govorimo. Pretežno se umiješa i politika u književne rasprave jer se povuku ideološka pitanja, pripadnost i prozivanja. Raspoređivanje poretka iziskuje ulaganje vremena i predstavlja promjene, nije to mačji kašalj, već poveći posao kojega se nitko ne želi zdušno prihvatiti.

Kritični peti razred

U osnovnoj školi je podosta škakljiv popis za peti razred. Škakljiv, ali ne i smiješan. Šaljive narodne priče obvezna je lektira, mora se pročitati i toga se učitelji drže. Učenici loše reagiraju jer im priče nisu nimalo smiješne, a razumljive još manje. Nimalo. Prije bi razumjeli knjigu na vijetnamskom. Narodne priče vrve arhaizmima. Krasi ih šovinistički humor koji nije smiješan ni šovinistima. A nije im ništa smiješno jer je sve nerazumljivo.

Šaljive narodne priče valjalo bi prebaciti iz petog razreda u osmi jer, onda su učenici ipak iskusniji. Mogla bi se napraviti rasprava ili debata baš na temu razumljivosti. Učenici bi mogli raspravljati o tome što valja ili ne valja u tim pričama. Zašto nisu primjeren? Koje se predrasude i krive vrijednosti kriju u njima? Sva bi se ta pitanja mogla otvoriti u osmom razredu jer, osmaši su skloniji kritičkom promišljanju, dok su petaši još djeca. Razigrani i nezainteresirani za narodne priče. Njima u tom razdoblju trebaju romani za mlade Mire Gavrana (Kako je tata osvojio mamu; Zaljubljen do ušiju…) i Ivana Kušana (serija romana o Koku), poezija Luke Paljetka i Grigora Viteza…

Roman Dječaci Pavlove ulice također bi valjalo prebaciti iz petog razreda u šesti ili sedmi jer roman krasi gusta rečenica. Početak im ne sjeda najbolje i neki bi najradije odustali od čitanja. Mnoge su im riječi nerazumljive, situacije također. Nisu to generacije koje bi se međusobno posvađale oko prostora za igru, već oko računalne igrice.

Molnarov roman zahtjevan je naslov, baš kao i romani Marka Twaina. Takvo štivo iziskuje zrelijeg i iskusnijega čitatelja, a petaši su često nespremni jer su još podosta razigrani, u svijetu mašte i igre. Ne razumiju Twainovo ismijavanje institucija i ondašnjih vjerovanja što su bila uvriježena, ne prepoznaju prisutnost ironije i sarkazma niti su u stanju shvatiti klasne sukobe koje Twain opisuje. Ne znaju oni kako je izgledalo ropstvo u Americi, kako su funkcionirale bogobojazne rođakinje i kako su se roditelji odnosili prema vlastitoj djeci.

Nabava noviteta ili raspoređivanje postojećih?

Nova vremena iziskuju nove knjige ili makar raspoređivanje postojećih poredaka. Kada se spominju nove knjige, knjižničari se pretežno najprije pitaju gdje će nabaviti novac kojim će financirati nabavu sasvim novih naslova. Svaka novost košta pa tako i novi popis lektirnih djela, a novaca nikada dosta, što je stalan problem u obrazovnom procesu. Kada bi se uvrstile nove knjige na popis, morao bi se mijenjati nastavni plan i program. Morali bi se praviti novi udžbenici, ali i stvarati nove pripreme za nastavu. Bilo bi tu posla, što zasigurno ne bi odgovaralo osobama koje nisu vične promjenama.

Pokoja financijska injekcija nipošto ne bi bila naodmet, neovisno o tome radi li se o novitetima ili postojećim naslovima. Knjižničari i korisnici ne bi se bunili kad bi bilo više novaca za nabavu izbornih knjiga i knjiga koje uopće nisu na popisu lektire. Jer, puno je dobrih naslova što iz raznih (ne)opravdanih razloga nisu dostupni na policama knjižnica…

Sve bi se moglo donekle popraviti nabolje kada bi se postojeći popis knjiga samo malo ispremiješao, dakle, nisu potrebne velike intervencije i financijske injekcije. Zahtjevni naslovi prebacili bi se u više razrede, a neomiljeni bi se izostavili ili uvrstili među izborna djela. Opet zvučim idealno? Vjerojatno. Međutim, i tada bi se trebali mijenjati nastavni planovi, udžbenici i pripreme. Tko bi na svemu tome zaradio? Prije svega, izdavači. A što bi zaradili učitelji čiji je rad ionako potplaćen? Eventualno čir na želucu.

Potrebno je sustavnosti, stručne revnosti, ljudske zdušnosti i kompromisa pri stvaranju popisa, odnosno raspoređivanju postojećih knjiga. Sve bi bilo lakše kada se Šaljive narodne priče ne bi obrađivale jer ih klinci nimalo ne vole. Bilo bi dobro kada bi učitelj mogao više vremena posvetiti jednoj knjizi, detaljnije analizirati Priče iz davnine ili Twainove romane, ali količina gradiva ne dopušta opsežne analize, već tjera učitelja na obradu novih jezičnih i književnih lekcija.