Mrzit će me.“

„Ne mora biti. Ponekad se iz mržnje rađaju najveće ljubavi.“

„Dobra rečenica. Veoma dobra. Zapisat ću ju. Smijem?“

„Ne mogu vam zabraniti, punoljetni ste... ionako ćete napraviti po svom...“

„Priznajem, svojeglav sam. Ali mislim, slušajte, neću ju zloupotrijebiti niti pripisati sebi, ali ne bih ju htio zaboraviti, baš mi je dobra, filozofska, pomalo japanska. Ima ljubavni štih u sebi, a opet, kao da ju je rekao onaj što je napisao Umijeće ratovanja. A i došao sam u te godine kada brzo zaboravljam, posebno ono što mi je važno, znate?“

„Događa se.“

„Zapisat ću.“

„Zapišite.“

„I da znate, neka me mrze. Neka budem na popisu. Moći ću si kupiti nove cipele svake godine. Među nama, nisam kupio cipele možda trinaest godina. Ili jedanaest, kad mi se rodio sin, nisam skroz siguran, štoviše, jako sam nesiguran. Nameračio sam se na nove cipele kao Aleksandar Veliki na Južnu Ameriku. Osjećam se loše kad se krenem obuvati, dobrih pet minuta gledam malo u pod, malo u poderane čarape, onda opet malo u pod. Pa vidim prašinu debelu dva prsta, a to je njezina domena. Raspodijelili smo se. Ja radim vrt, ona ima preko sebe podove. Pomislim čut će me poslije. Ali ništa joj ne kažem. Opasna je.“

„Skrećete s teme...“

„Bolje s teme nego s ceste! No, danas prihvaćam ponudu i odmah kupujem nove cipele! Čak nisu ni isti broj, ali su snižene za sedamdeset posto! Na lijevu nogu stavim još dvije zimske čarape pa imam osjećaj da su identične. No, i tome će doći kraj! Uskoro neću morati kupovati nejednake cipele.“

„Niti ćete morati čekati prigodne popuste.“

„Ti popusti, i to je isto farsa, mazanje očiju! Pa znate što kažu, to su gluposti samo takve! Cijena s popustom je normalna cijena. Na tu cijenu s popustom bi tek trebao ići popust. Onda bi to bio pravi popust. Moja je žena razvila cijelu filozofiju na temu popusta.“

„Kažete da imate opasnu ženu?“

„Da opasna, pff! Mislim, nemojte me krivo shvatiti, divna je ona, ali bude zahtjevna kad su u pitanju financije, a to katkad veoma utječe na moj rad, zablokiram kad viče na mene.“

„Znači, vikala je nedavno na vas?“

„Pa je, malo. Malo previše. Nisam napisao ništa tri tjedna. Ako ne računamo onu vašu rečenicu o mržnji i ljubavi od maloprije...“

„Možda bi bilo dobro da i ona dođe jednom na razgovor?“

„A ne, to ne!!! Koliko bi to koštalo... Da ona zna koliko ovdje novaca ostavljam, ne bismo mi sada pričali!“

„Razmislite o prijedlogu...“

„Nema šanse! Ali, opet, nije ona loša, naprotiv, divna je osoba. Utorkom pripremi sarmu koju imamo sve do petka. To bude jednom mjesečno, ali vrijedi čekati... Trebate probati, pokupila je recept od mame. I narav ima po mami, opaku. Bi li bilo neumjesno ako bih vam idući put donio sarmu?“

„Nisam još imao takav slučaj...“

„Uf... da znate kakva je to mješavina okusa... dođe mi da napišem kuharicu sa suprugom.

„Stignete.“

„Ako ne bude vikala, zajedno ćemo pisati. Nego, sada bih vas najradije zamolio da mi diskretno ispričate pokoji slasan slučaj, no znam da nećete. Diskrecija i to. Šteta. Uf, uf, šteta! Koliko se vi priča naslušate svaki dan. Pa ja bih, pa ja bih napisao, pff!, svašta bih napisao. Psihološki triler. Dramu. Komičnu dramu. Psihološko komičnu dramu. Izmislio bih nove žanrove, knjige bi mi se prodavale kao kremšnite! I onda vas više ne bih morao posjećivati. Ponovno bih propisao, pisao bih kao blesav, tim više jer i jesam blesav. Došao bih eventualno po novi materijal. Možda bih ujedno i nastupao kao stand-up komičar u prepunim sportskim dvoranama.“

„Niste ovdje samo zbog nepisanja, nemojte to zaboraviti.“

„Je, drugačije je počelo... pa znate, pričao sam vam. Mogu ponoviti, nije problem. Sve je počelo u ponedjeljak, s pozivom, telefonskim pozivom.“

„Ponovite priču, imamo vremena.“

„Da, imamo vremena, reklo bi se, vrijeme je na našoj strani. Skoro jedan školski sat koji mi naplatite kao da sam istovremeno bio kod keramičara i parketara! No, zove mene izdavač, veli mi Čuj, ideš na popis! Velim ja njemu Kakvi popis? Tajne službe me imaju na piku? Pa ja pišem priče za klince, kaj sam im ja skrivil? Veli mene izdavač Budalo jedna, ideš na popis lektire. Za šesti razred. Ja u šoku. Ono, iznad mene upitnik veličine Big Bena. Pa kak’?, pitam. Tak’ lijepo, veli on. Nekoj faci iz metropole dopala se ona tvoja knjiga o djevojci koja je posvojena, a to slučajno sazna u šestom razredu, netko misli da je to super priča za klince. Ja u šoku. Zaboravio sam disati. Dišeš li?, pitao me izdavač. Zna on moje tjelesne reakcije, da ne dišem kad sam u stanju šoka. Evo, sad ću početi, velim ja njemu. Hvala kaj si me podsjetio, skoro sam riknul. Dišem i mislim. Mislim i dišem. Javi mi do kraja tjedna odgovara li ti uvrštavanje na popis lektire, ne mislim raditi bez tvog blagoslova, dodao je izdavač, poklopio i stvorio paniku…”

“Nastavite.”

“Pa tu je priči skoro kraj. Približava se kraj tjedna, evo, četvrtak je. Na sto muka sam, sutra će me valjda nazvati i pitati što mislim. Mada, možda će nazvati u nedjelju. Moj izdavač radi i vikendom, nema odmora kod njega. Mali izdavač, ne pripada zagrebačkoj ekipi. Znate, čisto se pitam tko je prepoznao moju knjigu, ipak živim na rubu civilizacije. I pitam se je li to uvrštavanje na popis lektire pohvala ili pokuda, prednost ili mana, prokletstvo ili blagoslov? Lektirni naslovi su na izrazito lošem glasu kao dosadna djela. Zamrzit će me klinci i roditelji, babeki i dedeki, možda i učitelji koji će me, eto, morati trošiti vrijeme na čitanje moje knjige! Mislim, neće čitati mene, nego moju knjigu...“

„Znači, piscu uvrštavanje na popis lektire ne služi kao afirmativna potvrda?“

„Ma kakvi, navodno se osjećaju kao da su kažnjeni, time im se neizravno govori da im knjiga nije dovoljno dobra. Velim, navodno. Svašta se priča. Proturječne priče. Fiju, dobar naslov za knjigu, zar ne? Proturječne priče...“

„Pokušajte sagledati ponudu s druge strane. Zaradit ćete, prodaja knjiga će se povećati. Moći ćete si priuštiti željene stvari.“

„Najviše će zaraditi izdavač, ja ću dobiti neki sitniš. Eh, da. One balerinke. Stalno mi supruga zvoca za njih. Godinama, ma što godinama, arghhhh, desetljećima pišem i pišam krv za književnost, a da to nitko nije prepoznao. Kritičari me zaobilaze kao krtičnjake, taman mislim posaditi voćke i počnem se baviti organskim uzgojem marelica i onda dobijem ponudu, ne-mo-ra-lnu ponudu od koje mi je zatitrala i četvorka i šestica, a taman sam mislio staviti novu plombu, da znate, bijelu plombu!“

„Nastavite.“

„Moram imati bijelu plombu. Ipak će me sada možda više biti po medijima, znate, izjava novinarima. Što cijenjeni književnik misli o cijeni nekretnina? Gdje kupiti vikendicu, na Mljetu ili Braču? Sada ću sigurno dobiti na cijeni, svako malo ću gostovati na televiziji, u novinama, čak i na radiju.“

„Radio rijetko tko sluša.“

„Ja slušam. Svaki dan u 18.00 obavezno slušam Glazbenu oazu. Uhvatim me tjeskoba kad se ne imitira, recimo, vikendom. Zato uvijek dolazim k vama ujutro, da ne propustim radijski ritual. Poslije ručka obavezno odmaram, znate, beauty sleep, a onda me navečer čeka zalijevanje vrta, pljevidba, gnojidba. Nego, možda bi bilo najbolje da ne prihvatim ponudu? Znate, tremaš sam za poludit'!“

„Ako poludite, češće ćemo se družiti... (smijeh) Opet, nemojte zaboraviti da imate dijete. I ono ima neke potrebe.“

„Imam dijete. Jednog, ali kao da imam trinaest praščića. Zahtjevan je. Stalno nešto hoće. Skateboard sam mu osobno napravio od paleta. Hoće onu kutiju, Playstation, to svi imaju godinama, a nju ne znam napraviti. Kupit ću mu preko Njuškala, neka ima. Ali dvojku. Ona je jeftinija. Joystick si neka sam nabavi. Koja je hrvatska riječ za joystick?“

„Ne bih znao. Možda upravljač?!“

„Ne, upravljač je za upravljanje nečime, tipa, televizor ili auto.“

„Opet skrećete s teme.“

„Ali to je moj stil.“

„Da, u pisanju. I to poštujem. Ali sada ne pišete, već pričate o pisanju.“

„Naravno, pa zato sam ovdje. Jer ne pišem. Kad imam blokadu.“

„Da, to je jedan od razloga, jer ne pišete. Ali prvo bismo trebali riješiti problem popisa, taj je problem aktualniji.“

„Kojeg popisa?“

„Lektirnog popisa.“

„Ah, da. Samo da znate...

„Da?“

„Ako me uvrste, onda više neću dolaziti pa ćete imati manje posla.“

„Osim ako ne poludite zbog treme...“

„Eh, onda ćete zgrnuti cijelo bogatstvo!“

„Kako god, uvijek će se naći neki drugi književnik. Možda ne s vašim problemom...“

„A evo, vidite! (podiže glas) Sada ispada da smo mi pisci kao problematični! O tome bismo trebali popričati. Zašto smo mi pisci na lošem glasu?!? Evo, opet se živciram. To vam samo ide u korist, pojavit će se neki zatomljeni strah, psihoza i nervoza, ispast će da ste opet bili u pravu. I odmah dobivate materijal za novu seansu. Oh, Božo...“

„Božo?“

„Ma Božo, Božo... nije muškarac, dajte, oženjen sam, dijete. Znate. Božo je onaj gore... Bog. Dobar sam s njima, na ti smo si. Lakše mu se obraćam kad ga zovem imenom.“

„Skraćeno od Božidar, pretpostavljam?“

„Da, može biti. Ne znam. Tako ga zovem odmalena...“

„Nego, recite mi... kolike su šanse da prihvatite ponudu?“

„Velike! Himalajske! Pa moram od nečega živjeti, a živim od pisanja. Zapravo živim od vrta. Peršin je dobro rodio ove godine, nije bilo previše vlage. I mahune rastu kao lude! (smijeh) Možda bi one trebale biti ovdje umjesto mene? (opet smijeh). Sedam kuna kila!“

„Sedam kuna? Pa kako?“

„Pa tako!“

„Pa ja... ovaj, moja gospođa... uvijek plati barem 11 kuna...“

„Tsja, ovisi gdje kupujete! Preprodavač preprodavača, vjerojatno. Nabije cijenu. A i tko zna jesu li zaista domaće. Svašta oni napišu na etiketu. Moje mahune imaju miris po zemlji. A sedam kuna kila! Sedam bijednih kuna...“

„Donesite uzorak idući put... (oblizne se nesvjesno) Mogli bismo nešto pazariti.“

„Dobro, nije problem. Donijet ću vam dvije kile zabadava, da vidite što su mahune. Nego, da se mi vratimo na moj problem. Vrijeme ime, ne? Ako ne prihvatim ponudu, mogu se pozdraviti s cipelama, balerinkama, električnim škarama za živicu, kosilicom. Kosilica mi je crkla ljetos! A i freza će uskoro doći kraju, čujem da kašljuca. Nebesa mi nisu sklona!“

„Kako ne, pa rekli ste da nije bilo previše vlage?“

„Dobro, nebesa su bila na strani vrta. Nije bilo tuče i sličnih nepogoda.“

„I Playstation će otpasti ako ne prihvatite uvrštavanje na popis lektire.“

„To prvo otpada! Mislim, žalim slučaj, nije da ne volim svoje dijete, ali mislim da prvo trebam kupiti kosilicu jer će nas u protivnom korov ugušiti. Ja bih dao krv, kosu i nokte za sina, ali kad se nema – nema se! Basta! To mi je fora riječ, sjećam se da ju je Zagorka spominjala često u serijalu Grička vještica. Čitali? Ne? Nije loše. Gjalski je rekao za Zagorku da piše za mljekarice. Da danas to veli nekoj ženskoj spisateljici, odmah bi postao anemičan, borci za ljudska prava razapeli bi ga nasred trga zbog te izjave. Sve mora biti korektno. Izjednačeno. Pola-pola. Kao gemišt. Pola vino, pola voda. Evo, malo promotrite popis. Prebrojavaju nas. Koliko je muških? Koliko ženskih? Ima li kakvih rodnih nejednakosti? Sve se broji, čak i broj stranica. Čemu taj pogled? Digli ste obrve!“

„Nisam primijetio. Možda nesvjesno, jer ste podigli glas?“

„Znači, ja dižem glas, a vi obrve? Pravome sam došao... I vama bi dobro došla jedna seansa! Ne znam gdje sam čuo da svaki psihijatar ima psihijatra...“

„Stali ste na broju stranica...“

„Da, popis, broj stranica... Vele da je to jako-jako važno djeci. Broj stranica. Ne smije biti više od sto. Sve što je više od sto stranica, klinci mrze. Onda će i mene mrziti. A drugi opet kažu da je najvažnije pitanje je li knjiga zanimljiva. I da klinci najviše mrze knjige u kojima se ne mogu pronaći, kao što su stare narodne priče i slično. U ovoj bi se knjizi pronašao svatko tko je posvojen ili razmišlja o tome da jednom posvoji dijete, pa i djeca koja možda nisu zadovoljna roditeljima... pišem o odnosu roditelj-dijete. Trebalo bi biti zanimljivo, nisam izmišljao. Pisao sam o jednom zanimljivom životnom pitanju, trebala bi se ta knjiga svidjeti i roditeljima i djeci... A možda će me čekati na ulici, organizirati sačekušu, gađati me krumpirima ili trulom rajčicom, kao što se to nekad radilo?“

„Neće.“

„Mislite?“

„Ne mislim. Znam. Prije će pisati o vama loše na društvenim mrežama. Tako se danas širi govor mržnje, rajčice su stvar prošlosti.“

„Eh, da, tu ste u pravu. S tim sigurno isto imate iskustva, nasilje preko interneta i slično. Biste li mi rekli neku zgodnu pričicu za kraj? Imamo još nekoliko minuta.“

„Jednu minutu.“

„Pf, da sam na popisu lektire, ne biste vi meni brojali svaku minutu. Slavne književnike sigurno molite da ostanu malo duže. Narežete im suhih kobasica, otvori se pivkan...“

„Evo, još jedan razlog više da prihvatite ponudu. Postat ćete slavni i paranoični, idealan materijal za psihoanalizu..“

„Tsja, sada se i sprdate iz mene! (opet podiže glas) Vama je sve to smiješno, zar ne?!?“

„O tome ćemo drugi tjedan.“

„Kako to mislite?“

„Vrijeme je isteklo...“