Kojih se događaja čovjek može pouzdano prisjetiti iz vlastite prošlosti te ih opisati bez dodatnih uljepšavanja? Od koje dobi počinju prava sjećanja? Opet, kako razlučiti prava sjećanja od tuđih, rekonstruiranih priča? Iskustva su individualna, razlikuju se od osobe do osobe, pa tako pojedini smjelo tvrde kako se sjećaju događaja koji datiru od njihove prve ili druge godine života, dok drugima trajna sjećanja potječu iz predškolske dobi, a u tu se tvrdnju lakše povjeruje.

Zamamnost i zvučnost

U romanu Čokoladne godine (Naklada Ljevak, 2016.) Mladena Kopjara (1975.)[1]Dosad objavio romane Trenutak s TanjomČokoladne godineŠifra kineske kornjače i Žganci od vanilije, zbirke priča Autobus za Mjesec i Ljubav, padobranci i izvanzemaljci (za koju je dobio nagradu “Ivana Brlić-Mažuranić”), te slikovnice Dinosaur Cvjetko i Plamenko u lovu na mamuta. Njegovi tekstovi uvršteni su i u mnoge čitanke za osnovnu školu. ulogu pripovjedača ima dijete, točnije, dječak Darko koji pripovijeda o sebi i svom odrastanju od samoga čina rođenja pa do svoje desete godine. Čitatelj će bez imalo problema odmah prihvatiti pripovjedačevu upućenost u kompliciranije ljudske odnose i nadmudrivanja između majke i oca koja će Darko slušati odmah nakon rođenja, u bolnici.

Već je sâm naslov Čokoladne godine zamaman i zvučan, naprosto nagovara na čitanje jer asocira na sladak, bezbrižan i ugodan literarni sadržaj, a upravo ugodne obiteljske zgode Darko cijelo vrijeme priča. Darkova sjećanja, znači, počinju već u njegovom prvom danu, odmah nakon rođenja, a redovno ih čine začkoljice, peripetije i dileme svojstvene ljudima. “Svake bih se noći oko pola dva probudio i zadrečao. Ili sam bio gladan, ili me trebalo presvući, a uz to sam imao potrebu pokazati nezadovoljstvo što me samog usred noći iza rešetaka, to jest u kinderbetu. Biti sâm u mraku na takvom mjestu nije ugodno, a ja sam se bojao i sjene vlastite pelene.” (18.)

Za razliku od naslova Nikica (Znanje, 2011.), koji je koncipiran klasičnim, narativnim stilom, Kopjar u Čokoladnim godinama ulogu pripovjedača daje djetetu koje je tek naizgled nesvjesno svoje okoline. Kopjarov subjektivni pripovjedač suvereno pripovijeda o svom nevoljenju mrkve, strahu od vrtića, spavanju u vrtiću, upisu u školu i školskim tegobama, konstantnim financijskim problemima u obitelji, razvoju prvih prijateljstava i ljubavima te procesu odrastanja. Darkovu obitelj čini baka Helena, brat Žarko koji stalno trenira košarku, brat Marko koji previše čita, sestra Ružica, mama Grozdana piše članke o likovnoj umjetnosti od kojih se ne može živjeti i otac koji radi u građevinskom sektoru. Novaca nikada nema dovoljno i svi bi bili sretniji da ga imaju više, čak i Darko u ranoj dobi uviđa koja je prednost kad imaš novac i kolika je njegova vrijednost: „Za novac se može dobiti što god se hoće. Dobro bi bilo da ga imam puno, za stare dane, kad budem išao u vrtić. Jer, što će biti ako me mama i tata slučajno zaborave tamo, što se već jednom dogodilo Ružici. Teta iz vrtića nas je nazvala i rekla mami da dođe po svoju kćer. Mama se zacrvenjela i lupila po čelu, a onda je po čelu lupila i tatu. (32.)

Nesavršeni životni likovi

Poput Pongrašićeva naslova Tata i Tina (Autorska kuća, 2013.) koji je podjednako jednostavan i složen po pitanju sadržaja, Kopjarov roman Čokoladne godine iziskuje određenu čitalačku zrelost i životno iskustvo. Pošto je ispunjen brojnim inteligentnim, usputnim komentarima i ironičnim pošalicama, ovaj će naslov odlično sjesti svima od desete godine pa nadalje. Čokoladne godine krasi konstruktivni i ležerni, baš kishonovski humor – Darkove su godine obilježene brojnim avanturama, sitnih svađama i ugodnim nesporazumima jer se članovi obitelji i šire društvene zajednice međusobno razlikuju pa je, sasvim očekivano, neizostavljiv dolazak sitnih i simpatičnih trzavica. U Kopjarovom je romanu radnja segmentirana, nema u njegovom pripovijedanju velikog, grozničavog sukoba i živopisnih antagonista, a izostanak negativnosti čini sve likove pozitivcima.

Čokoladne godine plijeni pažnju jer ga čine nesavršeni likovi preuzeti iz života – pa kome nije poznata osoba kao što je vrckasta majka bez dlake na jeziku, tata koji ne voli ostati dužan u svađi, brižna baka te osobnost oštroumnih klinca koji ponajprije gledaju svoju korist? Tečno ispripovijedan iz percepcije djeteta (sličnu je pripovjednu tehniku koristio Miljenko Jergović u zbirci priča Mama Leone), u Kopjarovom romanu nema zavisti i zajedljivosti, eventualni sukobi traju kratko i veoma brzo prelaze u ugodan smijeh, događaji se brzo nižu, a suvišnih digresija i patetike nema jer je radnja nafilana sjajnim forama što su obilježile mnoga djetinjstva.

Ukratko, nema sumnje da bi ovaj naslov rado napisao svaki pisac za djecu i mlade, ali i za one starije čitatelje koji se pomoću sjećanja rado vraćaju danima djetinjstva, u minule godine kad je sve bilo kudikamo slađe, jednostavnije i čokoladnije.