Izazovi stižu i e-mailom

Prije nekoliko mjeseci, točnije (za one koji će ovo čitati 2045. godine) krajem veljače 2013. primila sam mail od Verene (Tibljaš) u kojem me pita bih li vodila pričaonicu za predškolce u našem ogranku na Turniću. Sjedila sam i gledala u njen mail dobrih deset minuta pokušavajući posložiti svoje emocije. Svakako, bila sam spremna za neki novi izazov u svom životu. Naravno, uvijek me raduje raditi nešto za Gradsku knjižnicu Rijeka. Vremena i volje imam. Ali – predškolci?! Kako biste shvatili moj strah, morate znati da nikad nisam bila majčinski tip žene, ne susrećem se u svojoj svakodnevnici ni s kim mlađim od 20 ljeta i djeca su me, ruku na srce, oduvijek pomalo plašila. Što pričati s njima? Što raditi, kako im se obraćati, što ako im budem dosadna, što ako, što ako, što ako i tako još nekoliko puta! Znala sam od prve minute da ću prihvatiti izazov, ali nije mi bilo svejedno. Našla sam se s Nikol i Dariom koji vode pričaonice na drugim ograncima, te su mi oni detaljno prenijeli svoja iskustva, ali nikako im nisam mogla povjerovati kad su mi govorili da se zaista nemam oko čega brinuti te da ću se vrlo brzo snaći u svemu tome. Lako njima – mislila sam – oni su više tipovi za djecu, imaju već i prakse, ja ću se osramotiti do kraja. Kako su prolazili dani sve sam više bila sigurna u svoj neuspjeh, a na dan mog prvog susreta s tim predškolcima željnima priče bila sam spremna nazvati Verenu i reći joj da mi je jako žao, ali da se selim u Australiju i da ne mogu doći. Ne pretjerujem. Držim govore sa zadovoljstvom, pričam pred velikim brojem ljudi, vodim, moderiram, ma sve mi je to mačji kašalj, ali pred nekoliko klinaca sledila sam se od straha. Da se razumijemo, imala sam pripremu, znala sam ja sve što treba činiti, ali na papiru.

Bilo mi je prvi put

Prvi je put Verena išla sa mnom i nikad neću zaboraviti kako mi je nešto pričala, a ja sam samo promatrala tu djecu ispod oka, tresla se trudeći se da to nitko ne primijeti i pokušavala doći do zraka, uopće ne slušajući što mi to ona govori. A onda smo počeli. Sjeli smo za maleni stol na još manje stolice, rasprostrli šareni stolnjak i ja sam im se po prvi put predstavila – „Ja sam teta Tina.“ Teta Tina! Srce se pomalo smirilo, osmijeh je bio sve širi, a kad sam krajičkom oka primijetila da se Verena povukla i otišla obavljati neke druge poslove, znala sam – to je to. Sad sam sama s njima. Sve čega sam se bojala pokazalo se neutemeljenim. Strah da im neću zapamtiti imena, da ću im biti dosadna, da će oni meni biti dosadni... Kakva gomila gluposti!

Mali ljudi za veliku radost

Ti mali ljudi su toliko pametni, zabavni i dragi i prihvatili su me bez ikakvih problema. Znaju sve o svemu, mašta im je neiskvarena pravilima kojih se mi „odrasli“ tako slijepo držimo i njihov slon je šaren, njihovi dvorci su toliko veliki da u njih stane cijeli svijet, oni kupuju šatore na odjelu voća i povrća i svi se oni zovu Izet. :) I sve što pričaju je zanimljivo jer je iskreno, ispričano s veseljem, značajno i novo za njih. Kada se smiju oni to čine glasno, od srca, pa ih ponekad moram upozoriti da smo u knjižnici i da ne smijemo smetati ostalim korisnicima, kada igramo neku igru oni viču pa ih učim da govore jedan po jedan i da moramo slušati i ostale, a kada krene priča slušaju s najvećom pozornosti koju sam ikad doživjela. Kreativni dio je u njihovom slučaju zaista kreativan – ostala sam začuđena nekim njihovim radovima te sam se morala svojski potruditi kako bih za svakoga osmislila drugačiji epitet jer su svi htjeli da im kažem sviđa li mi se njihov rad, a sviđali su mi se svi. I tako bi nam u igri, čitanju i kreativnosti prošlo sat vremena. Nemojte me krivo shvatili – nije uvijek sve bilo sjajno. Nekad su svi u istom danu bili umorni, bezvoljni i nezainteresirani. Nekad su bili toliko hiperaktivni da sam trebala deset minuta tišine nakon pričaonice. Trebalo je pomiriti njihove razlike, malo utišati one glasnije i malo potaknuti one sramežljivije, a posebna je borba bila naučiti ih da raspremaju za sobom. Ja sam, kako su roditelji komentirali, bila liberalnija od moje prethodnice Nikol što je prijetilo da će odvesti u pravu malu anarhiju, ali nisam se dala – čistili smo za sobom. Svaki učitelj, profesor pa tako i voditelj ovakvih dječjih aktivnosti ima svoj stil, svoje prednosti i mane pa sam se tako i ja trudila biti svoja i prirodna jer drugačije ne bi ni bilo moguće. Nisam im toliko mogla pomoći nacrtati slona ili medvjedića jer crtam puno gore od njih (dokazano, i kad bih i probala, pogledali bi me u stilu – ajme, teta Tina, pa ti stvarno ne znaš crtati!), ali su mi dolazili prišapnuti što im se dogodilo taj tjedan, tko im se sviđa, gdje su sve bili i znali su da će svaki put teta Tina imati neku mudru za podijeliti s njima – o tome kako treba biti dobar, dijeliti igračke, svima dati jednaku šansu, ne povoditi se za društvom. Bilo je tu i smiješnih situacija, poput one kada sam im otvorila slikovnicu koja je u sebi imala pjesmu te im rekla da, ako ne znaju riječi, čitaju. Na trenutak sam zaboravila da ti mališani još ne idu u školu! Zadnjega dana sam im, sa suzom u očima, rekla neka uvijek u životu čitaju i neka čitaju lektire jer će im biti drago jednoga dana. A na tom smo zadnjem susretu za ovu školsku godinu plesali u krug držeći se za ruke, puno se grlili i smijali i nekako sam znala da sam napravila dobar posao. Vjerujem da su i njihovi roditelji, koji su također sudjelovali u pričaonicama, bili zadovoljni jer sam se i s njima družila i pričala i na kraju su rekli da se nadaju kako neću diplomirati pa ću moći doći družiti se s njima i u rujnu. A nekako se nadam i ja. Klišej, ali zaista sam dobila od njih puno više nego oni od mene. Toliko su me puta izvukli iz lošeg raspoloženja i nasmijali i kada bih došla tamo na sat vremena bih zaboravila sve nedaće koje su vrebale na mene u svijetu odraslih. I tako sam se riješila straha od djece, zapravo straha od sebe s djecom. Verena, čekam novi izazov!