Bekima sam, prije ovog intervjua, srela dva puta – prvi put kada ga je Studentski čitateljski klub pozvao u goste u rujnu 2012. godine. Drugi put imala sam čast moderirati premijeru dokumentarca Od Tokija do Morave, čiji je Bekim scenarist, a tom je prilikom došao u Rijeku i redatelj dokumentarca Moku Teraoka. Premijera se održala u prosincu 2012. godine u Art kinu Croatia i već tada Bekim me je pozdravio srdačno kao da se znamo godinama.

Kada sam dobila zadatak (teškog li zadatka!) intervjuirati ga za novi web portal Gradske knjižnice Rijeka, kontaktirala sam ga čuvši da je u zadnje vrijeme češće u Rijeci, no ipak sumnjajući kako će imati vremena i volje nalaziti se sa mnom, novinarkom samo za ovu potrebu, kako bismo obavili intervju.

Najviše čemu sam se nadala bili su odgovori na moja pitanja putem maila. Trebala sam ipak već tada znati da to nije u Bekimovom stilu te da će on, ako je u mogućnosti, dati sve od sebe da to napravimo najbolje što možemo. Tako je i bilo – odmah je pristao da se nađemo te mi se javio čim je sljedeći put došao u Rijeku, a našli smo se u poznatom riječkom klubu koji je obilježio i njegovu mladost, Palachu. Poznate zvijezde često imaju svoje prohtjeve, ali on se prilagodio mojima te smo zbog moje ovisnosti o duhanu sjeli na terasu i smrzavali se do kraja intervjua.

U jednom trenutku nazvao ga je netko na mobitel, a on je obavijestio osobu s druge strane da je s prijateljicom u Palachu na cugi. I zaista, vjerujem da se tako osjeća svatko tko ga upozna – Bekim jednostavno zrači prijateljskom, opuštenom i iskrenom vibrom zbog koje je raditi intervju s njim vrlo ugodno i lako. Koji nekako, dok ovo pišem, i ne mogu zvati tipičnim intervjuom, više opuštenim razgovorom o književnosti, knjižnicama i ostalim sitnicama koje život znače.

Ipak, izgledalo je to nekako ovako...

Bekime, koju bi knjigu preporučio svakome kao obaveznu lektiru, neku koju svakako vrijedi pročitati?

Svakako Pustolovine Huckleberryja Finna. Trenutno sam u procesu pisanja svojevrsnog hommagea tom djelu i liku jer nije riječ o romanu namijenjenom samo djeci, već i odraslima, i po mom mišljenju riječ je o najvećem romanu američke književnosti, kritici društva, pustolovini. Osobno volim eskapizam u književnosti i smatram da na putovanju upoznaš svoju pravu mjeru i uvidiš sve klopke koje nam civilizacija nameće.

Volio bih se okušati u dječjoj književnosti. Više o tome u budućnosti, ne bih sada htio govoriti o tome da se slučajno ne ureknem. 

U redu, a koju knjigu više ne bi pročitao ni da ti život ovisi o tome?

Zapravo, takva ne postoji jer one koje mi se nisu svidjele nisam ni pročitao do kraja. Kod knjiga koje čitam bitan mi je izričaj, stil pisanja i ako je on dobar, knjiga može govoriti o bilo čemu. Ipak, knjiga koju nikako da pročitam do kraja Bulgakov je roman Majstor i Margarita. Iako sam svjestan da zaslužuje da je pročitam, nikako ne uspijevam – počnem i ne ide dalje. Svakako, za neke knjige treba doći i pravo vrijeme da ih se pročita, moraju se poklopiti s nama u tom trenu. Recimo, Dostojevskog sam počeo čitati relativno kasno i oduševio me, a možda ne bi da sam ga ranije čitao.

Napisao si tri knjige do sada. Kako izgleda tvoj proces pisanja?

Devedeset posto toga držim u glavi i ne vodim bilješke o onome o čemu bih htio pisati jer smatram da je to onda zabetonirano, kao da se jednom napisana misao više ne može mijenjati. Na kraju dolazi, kako ja to volim zvati, utipkavanje. Tada se dižem rano ujutro i pišem, potrebna mi je disciplina, a na kraju slijedi rezanje, brušenje teksta i u toj je fazi bitno imati samokritiku i prepoznati koje dijelove treba izbaciti. To je jako teško, u tom si tekstu godinu dana i duže i ništa ne bi izbacio, ali moraš. Bitno je tada imati dobrog urednika kojemu vjeruješ i koji će ti reći što je potrebno mijenjati.

S obzirom na to da radimo ovaj intervju za Gradsku knjižnicu Rijeka, dotaknimo se malo i knjižnica. Kakvo je tvoje iskustvo s njima, posjećuješ li ih često, imaš li neku veliku zakasninu za koju bismo trebali znati?

Ne, knjige vraćam redovito, dogodi mi se da ih tu i tamo izgubim, ali ne često. Sjećam se jednog doživljaja kada sam bio dječak: išao sam u četvrti ili peti razred osnovne škole i živio u Brčkom. Došao sam u tamošnju knjižnicu vratiti roman 20.000 milja pod morem, a klinac ispred mene je htio posuditi istu tu knjigu. Knjižničarka me upitala što ja vraćam, na što sam joj odgovorio – knjigu. A ne valjda breskvu – nasmijala se! Zaista, dođem u knjižnicu i kažem da vraćam knjigu, jako inteligentno.

Dobro, danas se vraćaju i stripovi, DVD-i, časopisi, danas bi ti to i moglo proći... Živio si dugo u Norveškoj. Koliko se razlikuju naše i norveške knjižnice?

Ne puno, iako u njihovim knjižnicama postoji zavidan broj naše literature zbog velikog broja doseljenika iz naših krajeva. Smatram da su knjižnice najbolji izum koji se dogodio. Sve manje kupujem knjige jer puno putujem i selim se i naporno mi je pakirati ih pa mi zato knjižnice dobro dođu. Također, načuo sam da bi uskoro mogao stupiti na snagu novi zakon po kojem bi se piscima isplaćivala naknada kada bi se njihove knjige posuđivale u knjižnici jer smo sada prilično zakinuti po tom pitanju. Glazbenicima se plaća naknada kada se njihovi spotovi vrte na televiziji i kada im se pjesme puštaju na radiju, dobivaju novac od prodaje albuma i idu na turneje, a pisci, kada i naprave turneju i promoviraju svoju knjigu, ne zarade od toga baš previše, skoro ništa.

Djelomično si mi odgovorio i na moje sljedeće pitanje – preferiraš li knjižnice, knjižare ili antikvarijate?

Kao što sam i rekao, ne kupujem knjige više toliko, ali pronašao sam jedan antikvarijat u Ljubljani u kojem sve knjige koštaju 1 euro i još se novac ubacuje u automat koji stoji uz knjige. Nitko ne kontrolira hoćeš li platiti, ali kada košta toliko malo, bilo bi smiješno ne platiti. Svaki put kada prođem onuda, kupim neku knjigu koja mi se čini zanimljiva.

Baš me zanima kako bi takvo nešto opstalo kod nas i bi li itko platio čak i taj 1 euro. A kad smo kod toga – čije bi knjige najradije kupovao, odnosno koje pisce cijeniš, koji su utjecali na tebe?

Svakako bih izdvojio Kamova, Borgesa, Danila Kiša, Andrića, Krležu, Frodea Gryttena. Ali to je popis imena kojih se sad mogu sjetiti, popis koji se mijenja i koji isto tako ovisi o trenutku.

Tko ili što je bio tvoj okidač za čitanje i pisanje, neka osoba ili okolnost?

Zaozbiljno sam o pisanju počeo razmišljati u trećem razredu srednje škole kada sam pročitao Krležin roman Povratak Filipa Latinovicza. Jednostavno me tresnuo po glavi i tada mi je prvi put palo na pamet da počnem pisati, do tada su me zanimali matematika i pomorstvo i time sam se mislio baviti. Prije no što sam počeo ozbiljno pisati, pisao sam tekstove za bend pa poeziju i tako sam došao do ovdje. A čitam oduvijek, sve redom, stripove, novine... Dok sam živio kod oca, on bi otišao na posao, a ja sam ostajao doma i čitao Remarquea. I dan danas imam naviku pročitati novine od početka do kraja i sve što mi dođe pod ruku.

Ne treba biti prestrog prema mladim piscima jer im se može slomiti duh i odvratiti ih od pisanja.

A kako izgleda tvoj proces čitanja? Imaš li neke posebne navike?

Navike čitanja svakako treba održavati. Ja čitam više knjiga odjednom – trenutno čitam Singerovog Roba, Bulatovićevu knjigu Peti prst te Duška Radovića. Po jedna knjiga za svako doba dana – ujutro, popodne i navečer, prije spavanja, a uvijek imam i knjigu sa sobom da si skratim vrijeme kada se vozim negdje ili čekam u redu.

Uskoro ćeš, nadam se, napisati svoju novu knjigu. Namjeravaš li nastaviti u istom tonu ili ti je želja okušati se u nekom žanru u kojem se još nisi okušao?

U načelu sam zadovoljan ovim putem kojim sada idem i namjeravam njime i nastaviti, ali volio bih se okušati u dječjoj književnosti. Više o tome u budućnosti, ne bih sada htio govoriti o tome da se slučajno ne ureknem.

Za svoju sljedeću knjigu tražio sam pripovjedača i mislim da sam ga sada našao i da ću uskoro početi s pisanjem nove knjige.

A ako bi se ikada odlučio napisati autobiografiju, kako bi se zvala?

Sve što pišem na neki je način autobiografija. Andrić je također pisao o svojim doživljajima u djelima Travnička kronika, Na Drini ćuprija... Pisao je o onome što je i sam proživio, to su njegove misli i osjećaji. U svakoj knjizi ima i autora koji ju je napisao pa tako i u mojima. A o naslovu nisam razmišljao, premlad sam da bih pisao autobiografiju u klasičnome smislu.

Ajde, sada budi iskren – koliko kritike na račun svog pisanja možeš podnijeti i od koga?

Do sada sam dobivao uglavnom dobre kritike, čak su i one na moju prvu knjigu Fasung bile pozitivne, tako da ne mogu sa sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje. Moje je pravilo da nikome ne dajem tekst dok nije gotov, osim svome uredniku jer bi to utjecalo na stvaranje djela. Što se kritičara tiče, smatram da ne postoji objektivnost, ima ih različitih i pitanje je na što se usmjeravaju kada pišu kritiku nekog djela. Ne treba biti prestrog prema mladim piscima jer im se može slomiti duh i odvratiti ih od pisanja, a nikad ne znamo kakva bi im mogla biti sljedeća knjiga – nisu ni pisci koje danas smatramo velikima pisali uvijek uspješno, imali su i oni svojih promašaja. S kritikama svakako treba biti oprezan, u svakom pogledu.

I za kraj, kakvo je bilo tvoje iskustvo s našim Studentskim čitateljskim klubom? Nama je bilo jako drago ugostiti te, nadam se da je osjećaj uzajaman.

Svakako! Druženje s članovima SČK-a bio je jedan od okidača da se odlučim vratiti u Rijeku. Bilo mi je jako drago vidjeti da postoje mladi ljudi koji čitaju moja djela i na tome vam zahvaljujem, na toj pozitivnoj vibri koju sam osjetio kod vas.