Na mladima svijet ostaje, na mladima svijet ostaje, na mladima svijet ostaje, na mladima svijet ostaje... Ovaj i drugi klišeji probijaju se kroz misli kao mogući i definitivno najočajniji uvod ovog teksta dok sa zvučnika dopiru glasovi članova Studentskog čitateljskog kluba i jeftine pop glazbe koja je činila zvučnu kulisu našeg druženja u kafiću na riječkoj obali tog tmurnog ranoproljetnog četvrtka. Ali neka - jer je bilo lijepo, ugodno i opušteno.

Dok je jedna grupa studenata ostala u popularnom “Labosu”, kako se interno naziva prostor GKR-a za posebne programske aktivnosti, ne bi li raspravljala o novopročitanoj knjizi, “slobodnjaci” su se odazvali pozivu na otvorenu ćakulu o njima samima. Tko, što, zašto, kako i odgovore na ostala školska novinarska pitanja, a i više od toga, otkrili su Orbi, Tina K., Vedran, Katarina i Sanja.

Ja: O. K., ljudi, tko ste vi zapravo i što radite? Tko će prvi?

(S obzirom na već iskazano razgovorljivo raspoloženje u ranijem dijelu druženja, Vedran preuzima glavnu riječ. I neće ju lako ispustiti.)

Vedran: Mi ovdje prisutni uglavnom smo ekipa koja je u Studentskom čitateljskom klubu zapravo od samog početka. Tina je zamislila jednu grupu koja bi pridonijela Gradskoj knjižnici Rijeka u ostvarivanju njenih osnovnih zadataka. Cilj je zapravo potaknuti čitanje među mladim ljudima – pročitati barem jedan naslov mjesečno i bit će odlično! Mi smo do sada pročitali jedno desetak naslova, a sve skupa kada se zbroji i oduzme, uglavnom je jedno dobro druženje. Stvore se i neke veze... Ima i toga.

Svi: Ček, ček?! Tko? Što? Kakve nove veze?!

(Isključivanje diktafona na 3 minute.)

Vedran: Tu sam jer volim čitati i volim sve što vole mladi. Ha-ha-ha-ha. Recimo da sam vidio Tininu poruku na Facebooku i pitao mogu li se priključiti unatoč tome što nisam student. Širom mi je otvorila vrata. Naposljetku, ima ovdje razno raznih društvenih... Ma neću reći izraz. Osobno sam jako zadovoljan jer sam okružen ljudima koji mi mentalno i tematski pašu. Do sada sam izostao dva puta, ali zbog pravih obveza. Tina je rekla da je ovo ozbiljan projekt koji treba cijeniti. Zanimljivo je spomenuti da svaki sastanak ima svoje zapisnike, ja u tome ne sudjelujem... Da se mene pita, ja bih zapisničario svašta...

Svi: Pita te se, Vedrane, pita!

Vedran: Stvar je u tome da sam ja u tome malo neodgovoran.

Netko iz gomile: Pa i Nikol nije predala za Fahrenheit.

Vedran: Ma nije to teško, ali to su zapisnici, treba paziti tko što kaže, tko što misli...

Tina: Zapisnici su vrlo neformalni.

Vedran: Iz zapisnika se vidi literalna sposobnost svakog od nas. Evo, mi ovdje uglavnom smo kroatisti. Svi ostave neki svoj pečat na svakom sastanku. Svi kolege iz kluba literarno su udareni. Nije ni čudo nakon toliko pročitanih naslova.

Ja: Tina, tebe je Vedran spomenuo kao pokretača...

Tina: Da, to je mala pozadinska priča. Na Facebooku sam rekla da bismo mogli to osnovati jer sam stvarno puno razmišljala o klubu s obzirom da sam htjela čitati i družiti se. Nikada do tada nisam ni raspravljala o knjigama u društvu, sve sam manje čitala... To je tužno jer sam kao mala gutala knjige, ne bih noćima spavala, a onda sam skužila da sam prestala. Razmišljala sam doći na Drenovu (op.a. Čitateljska grupa Ogranka Drenova) s tim starijim gospođama, ali nije mi se činilo fora. I tu je reagirala Verena Tibljaš pozivom na osnivanje. Ovo je prvi studentski čitateljski klub osnovan u Hrvatskoj u nekoj narodnoj knjižnici.

Vedran: Ovo je rađeno po uzoru. Koliko se ja sjećam, vidio sam to u Prijateljima.

Ja: Ili Felicity? Ha-ha-ha-ha.

Vedran: Ma da, znam da je u nekoj od tih serija. Svejedno, čast je biti član.

Orbi: Na filmovima su prikazani katastrofalni ljudi. Kod nas je to baš zezancija.

Vedran: Mi smo svi manje-više alternativni i u glazbi i u životnim pogledima. Ja sam dosta subjektivan u mnogim stvarima, ne stidim se previše. Gdje mi to u nos guraš?!

Ja: Ako želiš da te se čuje...

Vedran: Mislio sam da ću kroz snimanje ostati nerječit i blesav, ali čini mi se da sam u opuštenoj atmosferi normalan, možeš se puno lakše izraziti. Uglavnom, opet ću reći, ponosan sam što sam član tog jednog kluba, kao i time što je to prvi takav čitateljski klub u Hrvatskoj. Ispunjen je tim nekakvim posebnim žarom. Žao mi je što nemamo bar dva sastanka mjesečno. Ograničeni smo vremenski...

Ja: Mene to užasno muči, baš u ovim godinama koje su najaktivnije i energične najmanje čitamo. I moguće je da se to produži sve do penzije jer tu su posao, obitelj... Na kraju u igri ostanu djeca i umirovljenici. A djeca pak s lektirom često dobiju averziju prema knjizi...

Vedran: Jer se sve svodi na formalno prepričavanje djela. Ti ne možeš u 45 minuta napraviti normalnu raspravu s 25 učenika.

Orbi: Naš sastanak traje sat i pol. Ali mi razvijemo taj razgovor, skačemo s teme na temu. Završimo na nečem totalno nevezanom i uspijemo knjigu baš ono protresti.

Vedran: Stvar je i u time da kad imaš 25-30 godina, drugačije interpretiraš. Mi možemo sebi dopustiti neformalniji pristup, ne ono klasično školski... Kada smo čitali Ja se ne bojim, vidio sam malo i original, bilo bi dobro da svi znamo talijanski, opet drugačija perspektiva...

Orbi: Bilo bi zakon da smo svi poligloti i da tako čitamo.

Ja: Nisu li vam i dolazili pisci iz drugih zemalja?

Vedran: Imali smo priliku ugostiti Bekima Sejranovića, kojeg i ne možeš definirati tko je, a došao je iz Norveške. Čitali smo njegov roman Nigdje, niotkuda, fantastičnu biografiju. Vrlo interesantno iskustvo. No želimo još gostovanja. Predložio sam Orbi da ugostimo Emira Ilijaša, to je lik iz Malnarove Noćne more. Kada sam išao u detalje, skužio sam koliko je to eksplicitno. Bilo bi fantastično. On je erotski pjesnik i čitao sam te neke njegove stihove i to je da umreš od smijeha. Fantastičan je. I malo udaren.

Tina: E, Katarina mora ići brzo, daj nju sad...

Ja: Dobro, dobro...

Katarina: Da, ja sam tu novija, došla sam u studenom. Za sve mi je rekla jedna prijateljica koja je pak bila samo jedanput. Meni se to jako svidjelo. Često mi je nedostajao netko s kime bih raspravljala o knjizi, pa bih frendicama poslala SMS samo da podijelim dojam i emociju. Nedostajalo mi je to nešto... Kod SČK-a mi se svidjela ležernost.

Sanja: Evo, prihvatili smo je.

Ja: Kakva je inicijacija?

Sanja: Batinama. Ha-ha-ha-ha.

Ja: Vjerojatno knjigama svi navale po tebi...

Katarina: Nema tu nikakvog straha.

Sanja: Uvijek netko preko nekoga dođe, nekoga poznaje. Svi smo se bar na fakultetu vidjeli.

Ja: Svi mi djeluju dosta komunikativni iako se prvi puta vide.

Katarina: To je i zato što nije formalna interpretacija gdje određujemo teme i smisao, već iznosimo mišljenja, mijenjamo perspektive, naše shvaćanje se tijekom sastanka mijenja. No htjela sam komentirati ono ranije o nečitanju u ovim godinama. Mislim da se najmanje čita tijekom formalnog obrazovanja, pa makar to bila i kroatistika. Valjda smo tek sad pri kraju studija našli prostor i vrijeme. Ja bih ipak htjela malo više poezije...

Tina: Čitanje nije jednostavno i zahtijeva da si stvoriš vrijeme, naviku...

Ja: Pogotovo danas kada smo hiperaktivni.

Vedran: Mi nismo stigli čitati jer je ovdje fakultet gramatike, književnosti je tu jako malo. Tek sada kad završiš taj faks, možeš govoriti o nekom vremenu u kojem formiraš čitateljski ukus.

Katarina: Odoh gledati Ja, tata!

Sanja: Evo sada ćemo te istračati.

Tina: Katarina je spomenula pjesništvo. Imat ćemo sada i večer pjesništva. Tu se stalno rađaju nove ideje. Npr. ovo čitanje u Domu za starije i nemoćne na Kantridi. Nekako smo se prirodno podijelili. Kantrida je Sanjina, a imamo sada planove s Centrom za rehabilitaciju, to će više Orbi. O. K. je što razvijaš tu neku odgovornost.

Vedran: I otvorenost.

Tina: Imali smo sada na sastanku dvoje novih. Odmah su bili razgovorljivi, to je tako kod nas. Kad dođeš negdje u novo društvo, zbunjen si. Ovdje nije tako. Nema tu “mene je sram”. I čitanje knjiga koje nam se ne svide jest vrijednost.

Sanja: Tada su nekako i najbolje rasprave, kada imamo što popljuvati... Inače ne bismo imali što pričati. Loše su knjige najbolji materijal za raspravu.

Ja: Tina je spomenula da si ti Sanja glavna za Kantridu?

Sanja: Dobra je stvar što se izrodilo puno malih stvari, pa i čitanje u Domu za starije i nemoćne osobe Kantrida. Dobra je stvar što nam se sve više ljudi prijavljuje za čitanja. Zaista cijene što smo mi tamo s njima. Mnogi od njih i ne mogu više čitati zbog zdravstvenih problema, a ovo je još jedan način da ostanu blizu knjigama. Trudimo se izabrati suvremene pisce, dovoljno kratke i zanimljive. Pronalazak priča najteži je dio. Čitanje je samo po sebi uživanje. Stvarno cijene to što smo tamo, uvijek pitaju kada ćemo opet doći...

Vedran: Treba reći i da je sve ovo na volonterskoj bazi, tu se vidi tko je doista zainteresiran, a tko nije. Svi bi htjeli novac, ali evo, ja sam pristao i svi smo mi zapravo pristali za džabe. Tu se zapravo vidi koliko volimo to što radimo. Besplatno se obrazujemo i razvijamo.

Tina: Nadam se da ćemo krenuti i sa sekcijom društvenih igara... Igrat ćemo Pictionary, Monopoly, Alias...

Orbi: Razgranati smo.

Sanja: Meni se sviđa Alias.

Vedran: Odlična je igra, tu ti se razvija sposobnost objašnjavanja.

Tina: Ja to znam pod imenom Tabu.

Ja: No dobro, dosta igre, mislim da će ovo biti dovoljno.

Sanja: Sad lijepo, molim te, izreži... (Cenzura.)