"Ja se ne bojim" Niccolo Ammanitija: kada knjiga izgleda bolje poslije rasprave
Kao pravi slatkiš svake rasprave SČK-a ostaje "izvješće". Možda pred očima imamo službene paragrafe i pečat, ali zaboravimo to... U Magazinu će "izvješća" živjeti u nekom novom ruhu, a za početak evo jednog uzoritog primjera.
Devetnaestoga dana drugoga mjeseca 2013. godine, točno kada je kazaljka na satu pokazivala pet popodne, Odsutni su se okupili u Stakleniku na svom mjesečnom druženju. Već se po komentarima na Facebooku moglo pretpostaviti da će rasprava biti žustra, a ja sam zaprijetila svima koji misle da je knjiga Ja se ne bojim talijanskog književnika N. Ammanitija dobra da se mogu odmah pokupiti sa sastanka.
Kao i svaki put do sada, pokazalo se da je moj autoritet ravan poznavanju engleskog jezika naših političara, tako da su me svi ostali i u sljedećih sat vremena pobijali argumentima. Na mojoj je strani bila samo nova članica SČK-a, Anika, te sam sjela do nje u nadi da će ona imati neki kvalitetniji argument od mojeg koji se temeljio samo na subjektivnom mišljenju da o temi o kojoj se piše u ovoj knjizi nema smisla pisati jer je previše turobna, morbidna i teška – čemu to?!
Javila se tada umjetnica Orbi, nekad poznata kao Tina, koja je pohvalila stil pisanja koji smatra odličnim te napetost u knjizi. Jasna je također pohvalila stil pisanja, no sadržaj ne toliko, dok je Anika istaknula da smatra kako devetogodišnjaci ne mogu donijeti tako jasne spoznaje kao lik u knjizi, čime je za nju svaka realnost pala u vodu. Koplja su se lomila i oko kraja knjige – Orbi ga smatra dobrim jer nam ostavlja prostora za razmišljanje o tome što se dogodilo, dok sam se ja opet pobunila da mi ni početak ni kraj nisu dobri, odnosno kao da ih nema – početak nas ne uvodi dovoljno dobro u napetost koja slijedi, a kraj nam ništa ne objašnjava.
Opet se nisu složili sa mnom. ☺ Anika je doživjela kraj kao da je dječak umro, iako, SPOILER ALERT, nije. Naša pametna glavica Nikol zaključila je da je ovo savršen roman za tinejdžere (moj usklik! kako?! tinejdžeri ne bi trebali čitati takve grozote!), s čime su se ostali složili – njima bi ova knjiga mogla biti zaista napeta. S malim zakašnjenjem stigao nam je Vedran koji je dočekan s velikim pljeskom te smo svi pažljivo poslušali što nam uvaženi gospon profesor ima za reći. Njegova presuda glasila je – knjiga ga podsjeća na jeftine američke horore (to! još je netko na mojoj strani, iako iz sasvim drugih razloga!). Istaknuo je kako bi je volio pročitati na talijanskom jeziku te kako su mu se jako svidjeli opisi pejzaža (pejsaža?), a i likovi su dobro opisani, nisu plošni.
U ovoj napetoj utakmici Anika je opet pucala i zabila gol – rekla je kako jednostavno nije imala osjećaj da je u knjizi, nije je uvukla u radnju, a tada se ubacio i Vibor, još jedan novi član, koji je ustvrdio da mu se jednostavno nije dalo čitati jer nije vidio smisao. Knjigu je doduše pročitao, ali više za nas, nego za sebe. U produžecima tekme na teren je istrčao jedan i jedini Brko koji se nije šišao otkada je otišao iz SČK-a (još jednom, dobrodošao natrag, Brko naš!) i koji nam je donio zdrave grickalice (mi bismo radije nezdrave kolače i čokoladu, ali neka mu bude), a za knjigu je rekao da je sirova, dosta toga u njoj mu nije djelovalo prirodno, posebice dječakov opis njegove Amame.
Kako sam ja čula samo ono što sam htjela čuti, argumente o tome zašto je ova knjiga dobra jednostavno sam zanemarila. Sjećam se mutno da se još hvalio stil pisanja i lakoća čitanja knjige, da su neki dušmani napomenuli da je odlično opisan talijanski kraj, malo selo od svega nekoliko kuća te da su dječakovi postupci bili logični s obzirom na to da je odrastao u takvom okruženju i nikome se nije ni mogao obratiti za pomoć.
Spominjalo se tu i da su često okrutne igre među djecom odlično opisane (na što je mene opet strefio srčani – tko tjera djevojčice da skidaju gaćice zbog igre?!), da je baš to što nam nije sve dano na pladnju već nas se tjera na razmišljanje najbolja stvar kod ove knjige, da su likovi realni, atmosfera u knjizi napeta... Ali sve su to za mene i dalje besmislice. ☺ Složili smo se ipak oko jednog – da je najbolja misao u knjizi ona koju izriče dječakov otac u jednom trenu – ne treba se bojati čudovišta ispod kreveta ili u ormaru, treba se bojati ljudi jer oni mogu biti najgora čudovišta. Ova nam knjiga to zaista potvrđuje.
Utakmica je završila ocjenom 3,4, što i nije toliko loše. Kako sam ja podložna utjecaju mojih SČK-ovca, digla sam ocjenu s 1 na 1,5, teškom mukom. Ali uvijek me nekako navuku na to da mi knjiga nakon rasprave djeluje bolja nego dok sam je čitala. To je ta magija naših druženja... Za sljedeće čitanje izabrali smo – nikad teže – Povijest ljubavi autorice Nicole Krauss. Nalazimo se ponovno devetnaestoga dana, ali ovaj put trećega mjeseca u godini, opet kada kazaljke na satu otkucaju pet popodne.
Fotografije: Ilustracija/Ja se ne bojim