Dinko Kreho (r. 1986), esejist i književni kritičar mlađe generacije, nametnuo se kao jedan od ozbiljnijih, oštrijih i beskompromisnijih analitičara regionalnih književnosti. Stalni je suradnik portala Booksa.hr i Proletter.me, tjednika Novosti i Trećeg programa Hrvatskog radija, usto povremeno surađuje s većim brojem medija u regiji. U iščekivanju smo njegove knjige o Dylanu Dogu, po mnogočemu iznimne, ne samo u domaćim okvirima; o njoj ćemo više za koji mjesec, dotad - razgovor s Dinkom.

Kako bi (neformalno) definirao književnu kritiku - tvoj osobni, intimni doživljaj vlastitog kritičarskog djelovanja?

Uživam razmišljati o knjigama, književnim tendencijama, pojavama, i prilikama, tragati za njihovim zajedničkim imeniteljima, te raditi na mapiranju književnog i kulturnoga polja, uključujući i vlastitu poziciju unutar njega. Govorimo li o prikazu knjige kao pretpostavljenoj osnovnoj „jedinici“ književnokritičkog pisanja, u takve tekstove nastojim unijeti komponentu interpretacije i komponentu vrednovanja, ali ne nužno u plakatnom („govori o A, B, C...“; „valja-ne valja“) obliku. Nastojim se ne opterećivati niti jednim od ovih aspekata i dopustiti im da se sami oblikuju – pa se kasnije, ukoliko osjećam potrebu, dati na njihovu doradu.

Kome se primarno obraćaš - što svojim tekstovima pružaš čitatelju, kako misliš da od njih može profitirati pisac, a što u konačnici dobiva kritičar? U čemu kod pisanja nalaziš zadovoljstvo, smisao i svrhu?

Nastojim se distancirati od logike „korisnosti“, „dobitka“ i „profita“. To dakako nije uvijek moguće, budući da živimo u kapitalističkom sistemu, ali mislim da je važno prepoznati i promišljati ovaj problem. Naravno, braniti lijepu književnost od utilitarizma lakše je nego li braniti kritiku, budući da onoj prvoj još uvijek priznajemo kakvu-takvu estetsku autonomiju, a ova potonja već zbog svoje vezanosti uz druge tekstove naizgled sadrži moment utilitarnosti. Međutim, upravo mi je paradoksalni pokušaj pisanja „autonomne“ književne kritike iznimno zanimljiv; istina, takva nastojanja uglavnom probiju okvir konvencionalnog formata književnokritičkog prikaza.

Svoje idealne čitateljice i čitaoce uvijek zamišljam vrlo konkretno: gotovo uvijek su to meni bliske i drage osobe, a često i ljudi iz malo širega kruga s kojima bih, ovisno o temi i tekstu, želio raspraviti o određenim pitanjima. Mislim da je uvijek bitno znati kome se otprilike obraćamo, tko god i što god ta osoba bila – živuća ili mrtva, bliska ili nepoznata, stvarna ili čak izmaštana.

A zašto uopće objavljuješ 'tekstove o tekstovima', odakle potreba za promišljanjem, razlaganjem pročitanog, strast za zapisivanjem? Je li za tebe to igra, užitak ili naprotiv prilika da doprineseš zajednici? 

Pisanje o tekstovima za mene predstavlja sastavni dio uživanja u njima. Ne razdvajam čitanje na „stručno“ i „spontano“, niti uobražavam da, kad čitam i pišem o pročitanom, uopće branim boje „struke“. Naravno, onda kad mi je i ondje gdje mi je dodijeljena pozicija privilegiranog čitaoca, osjećam i odgovornost da ne pretvorim pisanje kritike u ćaskanje sa samim sobom.

Kao što sam već naveo, zazirem od logike „korisnosti“, ali to ne znači da je i ne internaliziram. Poput većine nas danas i ovdje, osjećam pritisak da upotrijebim „vještine“ i „znanja“ kojima raspolažem ili koje mi se pripisuju da bih napravio nešto „korisno“. Deprimira me kad krenem razmišljati na tom tragu, pa neću dalje.

Baviti se kritikom na tako maloj, klaustrofobičnoj, gotovo incestuoznoj sceni kakva je naša - koliko je to poticajno ili naprotiv obeshrabrujuće, možda čak i opasno? :)

Temi bavljenja kritikom u malim (i perifernim) sredinama posvetio sam i svoje izlaganje na prošlogodišnjem simpoziju Umetnost kritike u Ljubljani, posvećenom temi kritičareve odgovornosti (tekst izlaganja dostupan je na engleskome ovdje, a na slovenskom tu). Ostajem pri tvrdnji koju sam tada iznio: najveća opasnost za kritiku u „malom“ kontekstu dolazi od autocenzure i prepuštanja inerciji. Otkrivam toplu vodu, no doista je tako. Ipak, nije isto tko piše, za koga i gdje. Je li ta osoba samo „u prolazu“ kroz registre i kodove književne kritike? Ili sebe smatra kritičarkom/kritičarem, tj. identificira se s kritičarskom pozicijom, zadaćom, ulogom, da ne kažem poslanjem? U potonjem slučaju, potencijalno destruktivno djelovanje male sredine prijeti kudikamo ozbiljnijim posljedicama.

Što misliš, uzevši u obzir tekstove ljudi koje cijeniš, kao i svoj vlastiti rad - što čini dobrog kritičara?  

Nemam nikakav univerzalan recept niti kombinaciju. Ovisi o tome tko piše, gdje piše, u kojem kontekstu i formatu i za koga piše (izriče, govori, artikulira...) kritiku. Ne mogu reći što čini dobrog kritičara, ali mogao bih navesti nekoliko stvari koje, po mome mišljenju, čine slabu književnu kritiku: inercija, nedostatak volje i želje da se zadrži nad proturječjima teksta i konteksta, autocenzura, pribjegavanje generalizacijama ili nepromišljenim i neprerađenim općim mjestima.

Od koga si učio pisati, čije si tekstove čitao u formativnoj fazi? 

Pretpostavljam da pitanje cilja na uzore iz oblasti književnokritičkog pisanja. Međutim, teško mi je razdvojiti književne kritičarke i kritičare čije sam tekstove čitao od svih ostalih lektira koje sam gutao kroz godine i desetljeća: rekao bih da su na moje pisanje utjecali i utječu i proza, esejistika, publicistika, pa i poezija, zatim filmska, teatarska i glazbena kritika, različiti drugi oblici nebeletristike, itd. Što se stila pisanja i načina razmišljanja tiče, na mene su jako utjecala esejistika i teorijska publicistika filozofa Borisa Budena i Borislava Mikulića, kao i povjesničara filma i psihoanalitičara Nebojše Jovanovića, zatim filmske kritike Mime Simić, kritički i polemički komentari Dejana Ilića, Rastislava Dinića, Ane Jovanović i Srećka Puliga, književnosociološki radovi Maje Breznik i Rastka Močnika, itd., itd. Bitno je reći da sam sve ove autor/ic/e otkrio kad sam bio već na izlasku iz nominalne „formativne faze“, pred kraj studija književnosti: zahvaljujući njima riješio sam se većine svojih dotadašnjih uzora, ali sam se barem u izvjesnoj mjeri oslobodio i logike uzora i idola uopće.

Evo, čita nas puno studenata, koji savjet su tebi dali kad si počeo pisati? 

Ne sjećam se konkretnih savjeta, možda ih nije ni bilo puno, ali se sjećam pozicija i struktura kroz koje sam se kretao. Odrastao sam u neposrednoj blizini knjige, i s takoreći otvorenim vratima u književni i kulturni život: to je bila velika sreća, ali me je i učinilo nespremnim i nesenzibiliziranim za neke izazove druge vrste. U jednom razdoblju dopustio sam da mi se laska kao „dečku koji obećava“ i da me se ujedno strahovito patronizira; trebalo mi je nekoliko godina da se doista otrijeznim i opet počnem misliti svojom glavom, da ovaj put sam potegnem floskulu.

Za mlađe čitatelje i možda buduće kolege - kako razlikovati kritiku od prikaza; u kojem trenutku puki prikaz postaje ozbiljna kritika? 

Osobno pojam „prikaz“ koristim u smislu book review, dakle ono što se kod nas također naziva recenzijom – a što stvara zabunu budući da se recenzijom zove i kritičarski ili urednički tekst preporuke za objavljivanje ili neku nagradu. Književnokritički prikaz shvaćam kao tekst o aktualnoj knjizi ili knjigama, koji sadrži, kako sam ranije naveo, moment interpretacije i moment vrednovanja. Za mene su ovi uvjeti dovoljni da bi se neki prikaz zvao kritikom, a ne recimo reklamom – premda reklama kojom se glumi kritiku svakako postoji.

Sjećaš li se svoje prve kritike, nastupa? Što se od tada promijenilo? 

Počeo sam objavljivati na drugoj godini fakulteta. Najveća je razlika u tome što sam onda pisao s jasnom namjerom da se svidim sredini oko sebe, da se dokažem pred akterima književnog života i „instaliram“ u književnom polju; o tome sam se svojedobno ispovijedao u tekstu „Bio sam mladi pisac“. Nedavno sam slušao kako francuski sociolog Geoffreoy De Lagasanrie tumači kako su danas na univerzitetu „mladi“ nerijetko duhom stariji od „starih“, i prepoznao sam se: kad sam bio literarno i kritičarski „mlad“ u mnogome sam bio „stariji“ nego sada. Naravno da mi medijska vidljivost, uvjeti rada i stanovita, makar simbolička „etabliranost“ nisu beznačajni. Pa ipak, ne pišem s namjerom da se etabliram, da mi se oda priznanje, da me lokalni opinionmejkeri tapšu po ramenu – i mislim da je to značajna razlika.

Pisati o knjizi koja ti se sviđa, ili o nekoj koja ti nije sjela – što ti je napetije? Otkrivati publici nova, nepoznata imena, ili 'rušiti' renome velikim, često i preopuštenim facama? 

Ne mislim da sam u poziciji da stvaram ili rušim književne renomee, i ne znam da je to danas itko u našim krajevima, govorimo li o kritičarkama i kritičarima. Renomei, karijere i imena stvaraju se drugim putevima, a kritika tu može dati vlastiti (ponekad i nečastan) doprinos, ali njena je uloga u dotičnim mehanizmima marginalna. Knjige o kojima pišem ne dijelim po kriteriju „svidjelo mi se“/„nije mi se svidjelo“. Najzanimljivije mi je pisati o tekstovima u kojima nalazim neke unutarnje tenzije, proturječja, rascijepe– što može biti slučaj i s onima koje mi općenito ostave pozitivan dojam i s onima koje mi se baš i ne svide.

Dok sam ja u pravilu za soft pristup, ti zastupaš oštriju kritiku... Uviđaš li s odmakom da si prema nekome bio prestrog? Ili da je ton možda bio suviše negativan, ako iza iznesenog mišljenja i dalje u potpunosti stojiš? I na kraju, pretjerujemo li općenito s kurtoazijama i navadama da smo prema svima dobri i baš u svemu nalazimo nešto pozitivno? 

Iznenađuje me što me spominješ kao nekoga tko „zastupa oštriju kritiku“, budući da sebe percipiram kao blagonaklonog u odnosu na knjige o kojima pišem. Ukoliko nemam izravnog povoda za suprotno, tekstu kojim se bavim uvijek nastojim pretpostaviti dobre namjere. I onda kad o nekoj knjizi pišem negativno, nastojim je kontekstualizirati, historizirati, izbjeći da se postavljam se kao arbitar koji odlučuje po principu „valja-ne valja“ – što bi, uostalom, bilo smiješno s obzirom na moj položaj i položaj kritike. Ali, nastojim se i oduprijeti inerciji, autocenzuri, i ostalim zamkama male sredine o kojima smo govorili, i jasno mi je da to ponekad stvara nelagodu, ljuti ili čak šokira. Protiv čega pak nemam ništa: književnost, pa tako i kritika, legitimno mogu djelovati i na taj način.

Pišeš za portal booksa.hr, za Novosti, Proletter... pisao si za Pojmovnik postjugoslavenske književnosti, odličnu i nažalost ukinutu emisiju na Trećem programu Hrvatskog radija... U kojoj mjeri i na koji način se razlikuju tekstovi za različite medije: recimo, za jedan književni portal, za tjednik opće prakse, za specijaliziranu radijsku emisiju o književnosti?

Na nekoj najopćenitijej razini, naravno da se prilagođavam mediju i platformi za koju pišem. Uostalom, postoje imanentna medijska ograničenja (u tiskanom mediju ne možeš koristiti hiperlinkove, na radiju ni hiperlinkove ni fusnote), postoje ograničenja i zahtjevi koji se tiču formata (prikaz, esej, osvrt, polemički tekst...), te zahtjevi konkretnog konteksta (tko je pretpostavljena publika teksta). Međutim, ne bih rekao da svoj pristup i stil pisanja drastično variram od jednog do drugoga medija i rubrike. Pogotovo nastojim ne patronizirati pretpostavljenu publiku teksta tako što se brinem hoće li i u kojoj mjeri „moći razumjeti“ njegov jezik i terminologiju.

Smatraš li da je dovoljno prostora za kritiku u medijima u Hrvatskoj, u regiji? 

Uzmemo li u obzir sve internetske stranice u Hrvatskoj i tzv. regiji na kojima je moguće objaviti književnu kritiku, rekao bih da medijskog prostora ima dovoljno. Ono čega drastično manjka jesu financije. S obzirom na to kako se, recimo, u Hrvatskoj honoriraju prikazi knjiga – onda kad se uopće honoriraju – trebalo bi ih napisati osam do deset mjesečno (i, dakle, pročitati isto toliko knjiga) da bi se zaradila minimalna plaća, a koja je sama po sebi vrlo skromna. Ne mislim, poput nekih, da je problem samo u nedovoljnom prepoznavanju značaja kritike ili njenom neodgovarajućem vrednovanju. Naprosto, živimo u provincijalnoj, poluperifernoj državi, u kojoj je književno i kulturno polje u općem rasapu, a njegove akterke i akteri bore se za mrvice s trpeze vladajućih.

Odobravaš li sabiranje kritika u zbirke,  a što mnogi kolege prakticiraju? Što ti čekaš? :)

Mislim da zbirka kritika može funkcionirati kao knjiga, ali za to mora imati snažan i promišljen koncept, okvir, ili zajedničku nit, tj. biti i promišljena kao knjiga. U suprotnom se odvija samo ono što je Borislav Mikulić kritizirao kao „ritual oknjiženja“: činom okupljanja tekstova u knjigu, kao opće štovani predmet kulture, osoba koja iza njih stoji proizvodi se kao autor/ica, dobija društveno priznanje, pripadajući status i simbolički kapital. Razumijem da je mnogima iz vrlo praktičnih razloga – prijave na stipendije, rezidencije, financijske potpore... potrebno imati knjigu pod svojim imenom, no opisani mehanizam čini mi se višestruko problematičnim.

Ne znam hoću li ikad doći u iskušenje da objavim zbirku kritika, mislimo li pritom na prikaze knjiga. Morao bih okupiti dovoljno tekstova među kojima vidim dovoljno tematskih i motivskih poveznica, a pritom sve zajedno smatrati dovoljno relevantnim da iz toga pokušam proizvesti knjigu. 

*** 

Formalno školovanje - gimnazija pa studij književnosti u Sarajevu... Ali što je s neformalnim obrazovanjem, što te još oblikovalo? 

Ljudi oko mene. Oni dragi i bliski, ali i neki koje tu baš ne bih ubrojao.

Znam da nisi nešto od glazbe, ali filmovi, putovanja, kazalište, aktivizam, borilački sportovi (ljubičasti pojas u jiu jitsi!)... diže li te išta toliko kao književnost i pisanje? 

Naravno. U pisanju često uživam, raduje me i dakako predstavlja određeni oblik terapije i samopomoći; pa ipak, sam čin i proces pisanja rijetko kad mi pruža high kakav dobijem od dobre dionice trčanja ili od nekoliko kvalitetnih rundi sparinga. Kod mene su potreba za fizičkom i za umnom aktivnošću isprepletene, potrebno mi je oboje da bih kako-tako izlazio na kraj s tjeskobom i panikom.

Kad su knjige ušle u tvoj život, kako si se navukao na književnost? 

Od rođenja su oko mene. Rođen sam u srednjeklasnoj obitelji, od roditelja prosvjetnih radnika. U smislu mogućnosti pristupa knjizi i književnosti bio sam izrazito privilegiran.

Jesi li kompulzivni čitatelj? :) Jedna knjiga ili nekoliko istodobno?

Na stranu to što nisam dovoljno fokusiran i što sam odveć radoznao i rastrzan da bih čitao samo po jednu knjigu odjednom – činjenica da svakog mjeseca trebam proizvesti oko tri prikaza knjiga već čine takvo što nemogućim! Ali ne žalim se, svakako bih čitao, kako kažeš, kompulzivno...

Što voliš čitati, što bismo našli izdvojeno na nekoj povlaštenoj polici?

Razmišljati o takvim hijerarhijama istinsko je mučenje. Zato i nemam povlaštenih polica, živim doslovce zatrpan knjigama i sve teže s njima (fizički) izlazim na kraj.

Čitaš li drugačije otkad si profesionalni čitatelj koji o pročitanom i piše, tj. čitaš li opuštenije za gušt nego kad ti je neki naslov radni zadatak? Je li se općenito s vremenom tvoj doživljaj teksta promijenio i kako?

Ne znam je li moguće izdvojiti trenutak kad sam „postao profesionalni čitatelj“ – to se sasvim sigurno nije dogodilo kad sam dobio diplomu. Za mene je potreba za komentiranjem pročitanog, ako ništa sa samim sobom, oduvijek činila sastavni dio čitanja. Vremenom sam, naravno, razvio naviku da obraćam pozornost na određene aspekte teksta, da si postavljam pitanja u vezi s njim, da poredim pročitano s drugim lektirama... no vjerujem da bih takve navike razvio i da ne pišem kritiku!

Ljeto smo već i zaboravili, ali baš me zanima koje si sve knjige nosio na more, o čemu ćemo uskoro čitati?  

Što se tiče knjiga koje sam čitao po dužnosti, tekstovi o njima već su objavljeni, ili će to biti kad se ovaj razgovor pojavi na mreži. Ne bih reklamirao nijedan od tih prikaza, svima sam u pristojnoj mjeri zadovoljan, a nijednim nisam oduševljen. Od ostalih lektira, čitao sam sjajan zbornik radova iz šezdesetih godina o Istri u Narodnooslobodilačkoj borbi, Njujoršku trilogiju Paula Austera u prevodu Miroslava Kirina – po prvi put u životu, svidjela mi se – roman francuskog pisca Édouarda Louisa Histoire de la violence (njegov je prvi i poznatiji roman nedavno preveden na engleski pa se tako za Louisa pročulo i na našem govornom području, iako se meni ovaj drugi više sviđa), esej filozofkinje Catherine Malabou Ontologija nezgode, koji se u prevodu Marka Gregorića nedavno pojavio u izdanju zagrebačkog Multimedijalnog instituta; ponovo sam iščitavao i neke klasične epizode Dylana Doga, a palo je i nekoliko Ninđa romana.

Veselimo se kraju godine jer...  

...nas očekuje promocija tvoje prve knjige! Pričaj, o čemu je riječ! :) 

Ne bih o tome, praznovjeran sam. Ni ovako ne vjerujem da će se knjiga doista pojaviti tad i tamo, a kamoli ako javno pričam o tome :) 

Pet plus pet brzih 

Ili-ili 

pisanje  

muka ili užitak – obično užitak dok planiram tekst i dok sređujem zadnju ruku, muka sve ono između

kafić ili radna soba – i jedno i drugo, ali i knjižnica, spavaća soba, pa i klupa u parku (za sređivanje bilježaka)...

noć ili dan – dan, i to prijepodne

kritičarski ili urednički rad – oboje, ali ih nastojim uvijek razgraničiti

čitanje 

tiskani ili digitalni mediji – i jedni i drugi, za različite prilike

Sedam leksikonskih 'naj' 

knjiga  

najbizarnija (ikad pročitana) – Sva djela japanskog weird i horor stripaša Junija Ita; dobar početak je serijal Umazaki, na engleski preveden kao Spiral (može se naći na mreži)

najemotivnija (najnježnija, najsuptilnija) – Zanimljivo, ne pada mi na pamet ni (pripovjedna) proza ni poezija, nego esejistički klasik Dubravke Ugrešić Kultura laži.

najdosadnija (nedočitana) – Suvremeni imitatori Andrića i Selimovića najčešće me iscrpe već prvim ulomcima.

najnaj (kultna, u top 10) – Obično ona ili one koje me trenutno obuzimaju. Ovih dana mogu spomenuti neo-gotički roman Andrewa Michaela Hurleyja The Loney, poeziju Emily Dickinson ili studiju Umberta Eca o prevođenju Dire quasi la stessa cosa.

najranija (koje se sjećaš iz djetinjstva) – Naučio sam čitati vrlo rano, ali roditelji su čitali sa mnom i dugo nakon toga, tako da se nisam siguran što sam prvo potpuno samostalno pročitao. Priče iz klasične starine Gustava Schwaba i neki od jugoslavenskih roto-klasika (Ninđa ili Laso) podjednako su izgledni kandidati.