Davor Ivankovac (1984), jedan od ponajboljih pjesnika i kritičara mlađe generacije, rođen je u Nuštru, formiran u Vinkovcima, diplomirao u Osijeku, zaposlen u Vukovaru. 

Davorova profesionalna briga o knjigama višerazinska je - školovao se da bi ih mogao katalogizirati, klasificirati, analitički čitati i interpretirati, a uz sve to sam ih i piše. Kad ne stvara svoju poeziju, prati rad drugih, kritično, ali u dobroj namjeri. Pomalo kao da je ljut što se nikako ne uspijeva otresti pisanja književne kritike, no očito je da po tom pitanju ništa nije moguće učiniti, jer interes za tekst intrinzična je motivacija, rijetko racionalna odluka. Za umjetnički rad stižu i priznanja - Goranov vijenac za mlade pjesnike 2012., finale Književne nagrade "Ivan Goran Kovačić"... 

Literatura i književna zajednica, knjižničarski rad i vinkovačka subkulturna scena... o svakoj od tema govori ozbiljno, promišljeno, otvoreno. Čitajte Davora Ivankovca, taj ravničarski spleen silno je zavodljiv. 

****

Po čemu se radno mjesto knjižničara razlikuje od ostalih tvojih poslova i angažmana? Jedan tvoj radni tjedan, kako izgleda, koje te sve obaveze vrebaju u knjižnici? Ima li u tom poslu čarolije kakvu u knjižničnim prostorima nalaze redoviti korisnici i slučajni gosti ili čovjeka s vremenom pojedu administracija i manipulativni zadaci?

Razlika je prvenstveno u tome što mi je knjižničarstvo struka i posao u knjižnici stalan posao, dok su svi ostali angažmani neka vrsta hobija, honorarnog ili volonterskog rada i ovise mi o slobodnom vremenu. Radno vrijeme je ono što mi određuje ostatak dana, bilo da je riječ o kućanskim poslovima, bilo da je riječ o nekom obliku književnoga rada - pisanje, uređivanje, čitanje (zbog kritike ili pak iz zadovoljstva); s radnim vremenom nema pregovora, nema varanja i prečaca, odgoda… ono je takvo kakvo je, ostatak si mogu raspoređivati, a raspoređujem ga ovisno o umoru, hitnosti ili naprosto volji. To isto ovisi o knjižnici.

Mi smo nešto kao blagajnici u trgovačkim centrima: dolaze nam korisnici s raznim upitima i potrebama, a za sve moramo imati odgovor, ponuditi adekvatnu uslugu.

Rad s ljudima umara, a kako sam ja na posudbenim odjelima, cijeli radni tjedan sam u izravnom kontaktu s različitim profilima ljudi, različitih uzrastima, pojedincima ili skupinama različitih potreba i afiniteta koje ih svakodnevno dovode u knjižnicu. Mi smo nešto kao blagajnici u trgovačkim centrima: dolaze nam korisnici s raznim upitima i potrebama, a za sve moramo imati odgovor, ponuditi adekvatnu uslugu, pokazati jednaku razinu profesionalnosti i susretljivosti i ujutro u osam i popodne u tri sata.

To nije uvijek lako, sposobnost prilagodbe svakome iziskuje i obostrano strpljenje i razumijevanje, tako da administrativni dio posla, onoliko koliko zahvaća nas na posudbenim odjelima, i nije neki problem. Osobno, dakle, ne strahujem od utapanja u svemu tome, no zapazio sam da nikakav književni rad ne dolazi u obzir ukoliko me savlada taj psihički umor.

Tvoje pjesme registriraju svakodnevno, a istodobno klize prema introspekciji, prema zoni nesigurnog, guste su, ispunjene potisnutom tugom. Cjeloživotno iskustvo panonske ravnice, o tome pišeš u svojoj poeziji, i te su slike vrlo lijepe, sugestivne, jasne. Možemo još malo i ovdje o tome kako se kretati u trokutu Vinkovci – Nuštar – Vukovar?

Riječ je o prostoru koji svoje iskustvo, pa i povijest dijeli na ono od prije rata i na ono poslije rata. Rat je tu međaš povijesti i životnog iskustva i to je ono što ovdje i danas u znatnoj mjeri određuje ljude: oni s iskustvom onoga „prije“ imat će svoju priču i kretat će se tim prostorom s drukčijom slikom, emocijama i iskustvom od ljudi moje generacije i mlađih, formiranih od rata i poraća naovamo. Radi se o znatno drukčijem „kretanju“ kroz spomenuti „trokut“ s iskustvima koja su subjektivna i samo se djelomice preklapaju.

Naravno, prostor u kojemu živimo znatno nas određuje, a u mom slučaju to je ravničarski kraj, daleki ravni horizont, prostranstvo premreženo civilizacijskim šumovima i tragovima, prometnicama, dalekovodima. Pejzaž je kao politika, „kroji“ nam život u globalu, dok je vrijeme, u smislu meteoroloških prilika, nešto kao dnevna politika. Krajolik i vrijeme znatno utječu na našu svakodnevnicu.

To što moja poezija nosi iskustvo ravnice i što je dominantno tamnih tonova nije posljedica, kako to kritika često ističe, utapanja u poeziji Rešickog, već naprosto životnih okolnosti i nimalo blistavog šireg društvenog konteksta. Kao pjesnik ravničarskog spleena znatno mi je dojmljiviji i bliži Slađan Lipovec.

Pronaći vrijeme i prostor

Gdje uz svakodnevni rad s ljudima, i to u punom radnom vremenu, nalaziš prostor osamljivanja, čitanja, pisanja?

Istina, potreban je prostor osamljivanja, ali i vrijeme osamljivanja. Tek kad se oni poklope u prostorvrijeme, moguće je nešto pisati. Svemu rečenom gore u prvom odgovoru, mogu dodati i ovo: nisam od onih koji imaju svakodnevno „radno vrijeme pisanja“ koje mogu odvojiti, pa dva, tri sata, recimo od pet do osam popodne samo se tome posvetiti. Nemam tu komociju. Živim u kući na selu gdje svakodnevno postoje preče obveze od čitanja poezije. Da se razumijemo, nisam poljoprivrednik, niti imam djecu, ali život u seoskoj kući i gradskom stanu jako se razlikuju i to uzima svoj danak u slobodnom vremenu i prioritetima.

Godine sam proveo po vinkovačkim parkovima i kafićima, na obalama Bosuta i peronima željezničkog čvora s knjigom u ruci, čitanjem se isključim od okolnih zvukova i događanja, potpuno se izoliram.

Nisam ni od onih koji mogu pisati u kafiću, na ulici, bilo gdje… čitati mogu, godine sam proveo po vinkovačkim parkovima i kafićima, na obalama Bosuta i peronima željezničkog čvora s knjigom u ruci, čitanjem se isključim od okolnih zvukova i događanja, potpuno se izoliram… No, za pisanje mi treba osama i mir, više sati mira, kako ne bih izgubio tu nit – nit pripovijedanja ili nit pjesnikovanja – koju sam uhvatio i koja se lako pokida.

Paučinasta je, donekle se napinje, ali ne previše. Prekidanje čitanja ne doživljavam tako nasilno i nepovratno, kao prekidanje pisanja. Ono nastupa kada se iscrpi „materijal“, dok čitanje prestaje bilo kada i ne dira mi živce ni približno kao „upadanje u tekst“.

U kojoj mjeri se tvoji kriteriji rastežu od situacije kad neku knjigu kritički prosuđuješ za specijalizirane medije do one kad preporučuješ lektiru korisnicima u svojoj knjižnici?

Tu se radi o dva različita pristupa knjizi i čitateljima. Korisnici knjižnice imaju svoje čitateljske afinitete i tu su da im mi ponudimo uslugu: da im osiguramo knjigu koju žele, da im preporučimo sličnu literaturu, upoznamo ih s novitetima. Uglavnom tu nema mnogo pregovora, tako da s jednakim obzirom treba pristupiti konzumentima Milana Kundere i Janka Matka.

Nema tu mjesta književnokritičkom pristupu, radi se o pružanju usluge različitim čitateljskim ukusima i potrebama, koje ne propitujemo. Isto vrijedi i za knjige autora s kojima sam u nekoj zavadi, ili sam ih oštro kritizirao (ili oni mene): i oni mogu biti mirni, njih također bespogovorno dajem. Knjižničar ne smije biti književni kritičar i odbijati korisnike od neke knjige.

Kritički pristup je drukčiji. Prije svega, selektivan je. Samo zato što pretežno kritički pišem o poeziji, ne znači da ću pisati o svakoj zbirci poezije koja mi dođe pod ruku i trošiti vrijeme i živce na sve što je stavljeno u stihove i samoprozvalo se poezijom. Selekcija je prvi korak kritike. Takav nam je pristup bio na Proletteru, to mi se sviđa, i jedino s takvim portalima i časopisima ubuduće i želim surađivati. Nakon odabira onoga što se iz raznoraznih razloga može smatrati vrijednim pažnje, pristupa se tome s književnoteorijskim znanjem, interpretira se, kontekstualizira, i na kraju donosi jasan stav o djelu, koji je, dakako, kao posljedica analitičkih sposobnosti kritičara, na kraju ipak subjektivan.

Kako usklađuješ srodne, a opet različite aspekte svog kulturnog i društvenog rada – pjesnički, kritičarski, urednički, bibliotekarski (,a time i edukatorski)?

Teško je sve skupa uskladiti s bibliotekarskim poslom i dovesti u neku funkcionalnu, smislenu ravan, ali donekle je moguće. Primjerice, u Gradskoj knjižnici Vukovar vodim programski ciklus Otok poezije, gdje promoviram suvremeno hrvatsko pjesništvo, ugošćujem autore, razgovaramo o poeziji i sl., i tu mi svakako pomažu poznanstva u književnim krugovima, kao i dosadašnje kritičarsko i uredničko iskustvo.

Moguće je, ali knjižničarski posao znatno je raznovrsniji i ne može se svoditi na svakodnevno bavljenje poezijom ili moderiranje raznim književnim susretima.

Niz godina se baviš književnom kritikom, otkud motivacija za ustrajno analitičko pisanje o pročitanom? Zašto je to tebi važno, a na koji način misliš da takvim djelovanjem doprinosiš književnoj zajednici, pa onda i društvu?

Počeo sam gotovo slučajno, godine 2012., kada sam na Goranovom proljeću razgovarao o suradnji sa Zarezom, s tadašnjim urednikom Markom Pogačarom. Predložio mi je da se okušam u kritici, ja sam to prihvatio, a svemu je vjerojatno kumovala kronična besparica i nezaposlenost, pa sam se nadao bilo kakvom angažmanu i honorarnoj zaradi. Naravno, oko Zareza nisam imao iluzija, od početka do kraja bio je to volonterski rad, no Zarez je bio dobar poligon za start, za vježbanje kritike, „stručno usavršavanje“. I kao takav odskočna daska.

Iskreno sumnjam da doprinosim književnoj zajednici, o društvu da i ne govorimo. To je deprimirajuće i demotivirajuće, pa uglavnom o tome ne razmišljam.

Upravo zahvaljujući Zarezu otvorila su mi se vrata drugih časopisa u Hrvatskoj, pa i šire. Motivacija za početak je jasna, ali motivacija da ustrajem sve ove godine doista je nejasna i teško mi je to raspetljati i objasniti. Jednom sam izračunao da od svih kritika koje tijekom godine objavim, mogu jednom platiti mjesečne režije, eventualno dvaput. Nema tu neke isplativosti, u početku sam bio zelen i naivan, a kada sam krenuo, kada su mi počele pristizati knjige na stol, više nisam mogao prestati. Odustajao sam nekoliko puta i ponovno počinjao, ali neki kontinuitet sam ipak zadržao.

Ima u tome i nekog užitka, naime, u pisanju o pročitanom, mora da je to u pitanju. Doprinosim li time ikome ili ičemu, ne bih znao, a kada bih morao odgovoriti, rekao bih – ne. Iskreno sumnjam da doprinosim književnoj zajednici, o društvu da i ne govorimo. To je deprimirajuće i demotivirajuće, pa uglavnom o tome ne razmišljam. Pomiren sam sa svojom pozicijom i ne izjedam se previše.

Iskrenost

Temeljni problem domaće, pa i regionalne kritike je li oskudnost prostora za objavljivanje, nedostatno honoriranje, skučenost ovdašnje književne scene...?

Prostor čak i nije problem, ima poprilično portala i časopisa koji podržavaju književnu kritiku. Dakako, važno je i kakvi su ti mediji, tko stoji iza njih, koja im je ciljana publika, nije svaki od njih jednako privlačan i pristupačan baš svakom kritičaru, pa tako ni meni. No, ima ih.

Veći je problem financiranje. Honorari ne postoje, ili su mizerni i isplaćuju se s velikim zakašnjenjima i nakon mnogo ponižavajućeg potezanja za rukav, što može biti itekako demotivirajuće. Književnici žude za kritikama svojih djela, šalju knjige, požuruju, urednici vape za tekstovima kojima će popuniti novi broj svojega slabo ili nikako dotiranog časopisa, a kritičar je između njih, i u takvim okolnostima, osuđen na rintanje iz kolegijalnosti.

Uglavnom se svi poznaju, u nekakvim su odnosima, raznim oblicima „dugovanja“ i vraćanja usluga, i tako se sužava prostor za manevar, a kompromisi i autocenzura postaju dominantni modus operandi književnokritičkog mainstreama. To je katastrofalno, ubija samu bit kritike. Više sam se puta zapitao, zašto trošiti sate i sate na neku knjigu, volontirajući glancati biste piscima da im se ne bih slučajno zamjerio i zatvorio si tako tko zna koja vrata i kada - kad isto to vrijeme mogu raditi na njivi ili baušteli, ne stvoriti si neprijatelje i pritom zaraditi dnevnicu? Zbog ideala? Užitka? Kolegijalnosti? Doprinosa kulturi i društvu? Nisam baš siguran...

U početku sam i sam vrludao, napisao neke frendovske kritike ljudima koji mene uopće nisu htjeli za frenda, trebali su me samo kao apologeta svojeg književnog genija, no nije mi dugo trebao da se otrijeznim... Puknuo mi je film, i počeo sam pisati onako kako mislim, ne mareći za kasnije odnose, dodjele para, nagrada itd.

S obzirom na svoju kontinuiranu i aktivnu prisutnost na sceni, podijeli s nama neka svoja zapažanja o novim tendencijama u književnom polju, autorima koje trajno pratiš, generacijskim pjesnicima i svježim glasovima na koje bi nam valjalo obratiti pažnju (ako je to uopće moguće ovako ukratko :))?

Jedina nova tendencija koju zapažam je tendencija da broj lajkova na Facebooku postane ključan kriterij u vrednovanju nečije književne kvalitete. Razumijem da su u ovakvim okolnostima društvene mreže odlična platforma za samopromociju i kontakt s čitateljima, ali svjedoci smo grupiranja pisaca u virtualne klanove, poprilično zatvorene za ikakvu kritičnost i potpuno otupjele samokritičnosti, gdje si međusobno golicaju ego, glancaju biste ljubavnicama i tu i tamo na pasja kola izvrijeđaju oponente ili tek one koji nisu nalijepili srce na svaki poetski vrisak koji okače na svoju virtualnu tarabu.

Pristižu mi čak i poruke s upitima o lajkovima ili izostanku istih, pa to je van pameti.

Pristižu mi čak i poruke s upitima o lajkovima ili izostanku istih, pa to je van pameti. Ne znam kakvih bih se gljiva morao najesti da nekoga pitam zašto mi nije nešto lajkao. Kako me je to počelo gušiti, odlučio sam se povući iz svega toga.

A pjesnici koje trajno pratim? Pa teško mi je sve nabrojati, a da ne postane zamorno. Mogu vam reći što me u posljednje vrijeme oduševilo: Mehanika peludi Martine Vidaić, Obnovljivi izvor energije Franje Nagulova, Početne koordinate Monike Herceg, Etika kruha i konja Marije Dejanović, Melankolija igra badminton Šime Majić, Permutacije Marija Glavaša, Kosci su pred gradom Gorana Čolakhodžića. Obratite pažnju na te zbirke.

Jesi li rođen s knjigom u ruci ili si literarnost otkrivao sam, bez ohrabrivanja okoline, a iz neke organske potrebe? Možeš li ta prva intuitivna ispipavanja književnosti smjestiti u vremenu (predškolsko doba ili kasnije?)?

Rođen sam u radničkoj obitelji, nižeg srednje sloja. Moji su radili u Kombinatu Borovo i prvi su u obiteljskoj povijesti koji su radili u nekoj tvornici, prvi koji nisu bili težaci, sitni zemljoradnici, Šokci ovisni o malom komadu zemlje i nekoliko krava, a uvijek na rubu gladi. Prvi, ujedno, koji su bili iole školovani i opismenjeni. Nije tu bilo mnogo prostora i vremena, a niti potreba za kulturom i knjigom.

A ono što se u toj generaciji počelo razvijati u tom smjeru, survalo se 1991., skupa s rušenjem kuće i obitelji. Knjigu sam tako otkrio sam, ne znam da li kao utočište ili terapiju, ali bilo je to vrlo rano. Moje čitanje počelo je kada i opismenjavanje i tome je danas teško ući u trag, a da se ne mistificira.

Prva knjiga koju pamtim iz najranijeg djetinjstva, tamo negdje iz predškolske dobi krajem osamdesetih, jest, naravno, Ježeva kućica. I danas je rado pročitam.

A tvoja poezija, odakle taj nepotrošivi impuls za pjesnički rad, objavio si nedavno svoju treću zbirku...

S poezijom je kao i sa svime što nam dobro ide, pa ustrajemo u tome. Bilo da izrađujemo cipele, burek, namještaj ili pjesme, ako smo u tome dobri, ako imamo pozitivan feedback i osjećamo nekakvo zadovoljstvo u tome što radimo, nastavit ćemo.

Bio to posao od kojega živimo ili hobi. Tako je možda sa mnom i poezijom, kada sam uvidio da dobro prolazi, nastavio sam i sad više nema povratka, nema odustajanja. Uvuklo me je. Volim pisati, raditi na tekstu, osjetiti zadovoljstvo učinjenim. To je najbitnije u svemu. Osjećaj da smo uludo potrošili vrijeme koje imamo jedan je od najmučnijih.

Zapravo, čini mi se da si pisati počeo relativno kasno i zanima me okidač. Također, zanima me kako si se s tenzijama, dilemama, problemima koje posljednjih godina vjerojatno rješavaš kroz pisanje, nosio ranije?

Istina, počeo sam pisati tek nakon studija književnosti, u srednjim dvadesetim godinama. Okidač su sigurno bile životne okolnosti toga doba, u jednom trenutku mi je valjda samo poezija preostala, a svakako da je i studij bio značajan, osobito oslobađanje od studija, osjećaj rasterećenja.

Moram priznati da na faksu nisam ni pomišljao na pisanje poezije, bio sam preopterećen poezijom, rubnim postmodernističkim poetikama, beskonačnim i besmislenim seminarenjima na opskurnim predlošcima, kaznenim seminarenjima u slučaju neispunjavanja seminarskih obveza i tako dalje i tome slično. Tek kada sam zbacio taj teret sa sebe, prodisao sam i valjda osjetio potrebu da nešto napišem.

Nisam siguran mogu li se životne dileme i tenzije rješavati pisanjem, ali može se iz njih crpsti građa i na njima graditi tenzije i dileme vlastite poezije i proze.

Zašto primarno poezija, proza zasad samo rubno (ali ipak očita potreba i za prozom, kratkog i dugog daha)...

Imam potrebu i za prozom, okušavam se, ali zasad još uvijek primarno poezija. Poeziju je lakše pisati, lakše je napisati jednu pjesmu nego jednu priču, o romanu da se i ne govori. Barem meni. Roman je za mene višegodišnji projekt i dok si ne osiguram duže periode slobodnog vremena neću se hvatati u koštac s dužim prozama.

Ne shvaćam one koji godišnje objave po jedan ili više proznih naslova, to mi je u startu sumnjivo, ne vjerujem takvim piscima.

Ne shvaćam one koji godišnje objave po jedan ili više proznih naslova, to mi je u startu sumnjivo, ne vjerujem takvim piscima. Ne vjerujem pjesnicima koji dnevno izbacuju po nekoliko tekstova. Meni osobno, više znači jedan roman Daše Drndić od cijelih opusa naših skribomana s krležijanskim kompleksima. Možda nikada niti neću objaviti neku veću prozu i to me previše ne brine.

Kamov kao inspiracija

Autori koji su te formativno obilježili, bez čije poezije ne bi bilo tvoje?

Nemoguće je govoriti samo o poeziji, jer i proza je podjednako utjecajna, ponekad i značajnije. Sjećam se da sam kao srednjoškolac i student bio opčinjen Jankom Polićem Kamovom, mislim da mi je on bio središnja ličnost formativnih godina, pa i danas je. I dan danas Isušenu kaljužu ističem kao najznačajniji roman hrvatske književnosti. Isto tako, tijekom studija ništa mi nije bilo ni blizu romana Thomasa Bernharda ili Danila Kiša.

Mogao bih sada beskrajno nabrajati domaće i strane autore, ali teško bih mogao objasniti i pokazati gdje je točno njihov utjecaj u mojoj poeziji i prozi. Osobni stil je zbir tuđih utjecaja i stilova, nerijetko podsvjesnih utjecaja, jer sve ono što nas je oduševilo, ušlo nam je u olovku, u tipkovnicu. Ruka je sama od sebe počela pisati kao Antun Šoljan ili Milan Kundera, kao Danijel Dragojević ili Branko Čegec i često treba vremena da to dopre do svijesti.

Najveći uspjeh je ako uspijemo zakamuflirati suviše očite uplive tuđeg stila, ako od svih njih kondenziramo nešto svoje, koliko se već može biti svoj. 

Da nije upornog, dubinskog čitanja, ni od pisanja ne bi bilo ništa, to je jasno, no što je s diplomom književnosti, sapliće li se kreativnost o teoriju, bi li ti možda bilo lakše s vlastitom poezijom da si uskraćen za neka znanja?

Vjerujem da sam se oslobodio teorijskog balasta, premda se još saplićem tu i tamo, makar nesvjesno. U prvoj sam knjizi još dosta robovao tome - studiju književnosti, ondje usvojenim postmodernističkim manirizmima, izravnoj citatnosti, lektiri, studentskom pozerstvu…

Trebalo mi je neko vrijeme da se dekontaminiram. Ne bih rekao da se kreativnost sapliće o teoriju, ali vrlo često vidimo da se teorija prodaje pod kreativnost.

Aktualna zbirka Doba bršljana objavljena je krajem prošle godine u krasnoj ediciji Hrvatskog društva pisaca. Koliko je rad na toj knjizi bio intenzivan?

Bio je izrazito intenzivan zadnjih nekoliko mjeseci pred objavljivanje, kada sam ispisivao posljednje pjesme kojima ću popuniti rukopis, dorađivao stare pjesme, a na kraju s Krunom Lokotarom finalizirao rukopis.

Tako da je zbirka nastajala u dvije faze: prva, petogodišnja, od prethodne zbirke Freud na Facebooku iz 2013. do početka 2018.; u tom periodu sporadično sam pisao i skupljao nove tekstove, bez neke svijesti o konceptu buduće zbirke, i druga, petomjesečna, kada sam tijekom 2018. ubrzano radio na dovršavanju i oblikovanju rukopisa.

Kako kod tebe izgleda kreativni proces, osim osame, mira i kontinuiteta, imaš li još kakvih preduvjeta za rad? 

Jedini preduvjet je da imam neku ideju. Inspiracija mi je stran pojam, ne znam što je to, ne volim, osim u ironičnom kontekstu, pričati o inspiraciji. Ali ideja da, nekakva dosjetka, slika, nešto što stoji u početku svake pjesme ili priče. Rad na toj ideji, njeno razrađivanje, istraživanje kamo me može odvesti, to je ono što obilježava moj proces pisanja. Rad, rad na tekstu, nikakvo božansko nadahnuće, nema toga kod mene.

Također ne vjerujem u pisanje pod opijatima, u tobožnje oslobađanje genija pod utjecajem raznih supstanci. Pijan čovjek nije u stanju ništa raditi kako spada, ni zidati, ni oprati suđe, ni pričati, ni napisati čestitku – ne znam kako bi onda mogao pisati dobru poeziju. Poezija je krajnji oblik jasnoće, misaone i jezične preciznosti, trezvenosti, nema tu mjesta frfljanju.

Inspiracija mi je stran pojam, ne znam što je to, ne volim, osim u ironičnom kontekstu, pričati o inspiraciji.

Na kraju tog puta, kako si doživio savjete i intervencije Krune Lokotara, privilegija je imati takvog urednika...

Doista jest privilegija. Kruno je idealan urednik. Ušao je u svaki tekst, svaki stih, ukazao na nelogičnosti, protuslovlja, stilske nezgrapnosti, sve te slabije točke rukopisa, ostavivši mi slobodu da odlučim što ću s njima. Bilo je to vrlo korisno za mene.

Neki klišej nosio sam pet godina i nisam ga bio svjestan, on mi je nakon pet minuta ukazao na to. Tako da smo pročistili rukopis koliko se to dalo u posljednji mjesec dana prije slanja u tiskaru i bio sam zadovoljan suradnjom i zahvalan na nemaloj pomoći.

Majke iznad svega

Studij na osječkom sveučilištu, kroatistika i bibliotekarstvo, kakvo je to bilo iskustvo?

Nerado se sjećam tog perioda. Privatno, bilo mi je to možda najteže razdoblje života, a fakultet tu nije puno olakšao. Naprotiv, maksimalno mi je otežavao, sve dok me sve skupa nije potpuno zakočilo, pa sam morao napraviti dužu pauzu dok napokon nisam diplomirao. Pritom mogu istaknuti Gorana Rema koji me je gurao i kada nisam ni samoga sebe gurao.

Najznačajniji (pop)kulturni utjecaji iz tog razdoblja?

Popkulturni utjecaji su brojni, raznovrsni, i sežu u dalju prošlost od vremena studija. Nemoguće je to raspetljavati, a da se ne protegne u podulji autopoetički esej. Ali ništa nije usporedivo s ranim Majkama, koji nadilaze puki utjecaj na moju poeziju. Majke su mi još od ranih dana, od sredine devedesetih, kada sam kao osnovnoškolac tumarao oronulim vinkovačkim ulicama bile soundtrack sveg tog mraka, pa i više od toga. Neka vrsta kulta, svakodnevne i svakonoćne propovijedi.

Bio je taj šaman koji je govorio o životu. Mnogo godina kasnije diplomirao sam na poetici Gorana Bareta i ranih Majki, ali to je bila samo puka analiza stihova i glazbe, koja nema ništa sa suživotom koji sam imao s tim vinkovačkim zvukom i vinkovačkim ulicama, a što me je u biti i formiralo, usudio bih se reći i kao pisca. Ne može se iz svoje kože.

Bilo je to kaotično vrijeme i ja sam bio klinac, potom mladić, a danas gledam jedan jako drukčiji grad u kojemu se uopće ne snalazim, u kojemu nema mjesta za mene, više nikoga ne poznajem i što mi najteže pada, u kojemu više ne čujem taj zvuk - zvuk Razuma i bezumlja, zvuk Razdora…

I što dalje, na čemu trenutno radiš?

Mogu se nadovezati na prethodno pitanje: planiram jednu dužu prozu o Majkama i devedesetim godinama. Umoran sam od poezije, Doba bršljana me iscrpilo, osjećam da je vrijeme za prozu, staviti na papir ono što se mora, pa kako bude.

Neka stil proze bude stil toga vremena i prostora, bit će pokidan, ali autentičan.