Moderna vremena, kultna knjižara koja je krajem 1980-ih godina počela mijenjati lice domaće knjižarske pa i književne scene, jedna je od onih posebnih, rijetkih, pamtljivih čije je poslanje uz temeljnu funkciju prodaje knjiga i savjetovanja kupaca-knjigoljubaca bilo djelovati i kao čitaonica, slušaonica, intelektualno okupljalište.

Bio je to dakle, vibrantan prostor druženja, razmjene informacija i ideja kakav bismo i danas rado posjećivati, a oni nadobudniji među nama i sami vodili - kad razmišljamo što bismo voljeli raditi, e pa čini se da bismo baš to, imali simpatičnu knjižaru u kojoj se slušaju ploče, ispijaju čajevi i pričaju priče.

Upravo u tome uspio je s dvojicom fakultetskih kolega i prijatelja Nenad Bartolčić Barney, danas jedan od ponajboljih poznavatelja knjižarske i nakladničke djelatnosti, idealistički borac za poboljšanje prilika u branši, autor vehementnih tekstova o toj problematici te pokretač i urednik najstarijeg i najdugovječnijeg portala za knjigu i knjiška pitanja.

Progresivno djelovanje, proizišlo iz kombinacije mladenačkog entuzijazma, širokokutnog obrazovanja na Filozofskom fakultetu te prethodnog profesionalnog iskustva u konvencionalnom knjižarstvu nakon gašenja knjižare pretočit će se 1998. godine u novu formu odnosno medij (internetski portal), no ime, kao i strast za knjigu ostaju. Tako smo na izmaku prošle godine obilježili 30. obljetnicu Modernih vremena, simbola vizionarstva, upornosti i hrabrosti.

Slijedi kronika ultimativnog bibliofilskog angažmana, kontinuiranog i beskompromisnog.

**************************************

San o vlastitoj knjižari koja će osim prodajnog prostora biti i mjesto okupljanja... ti i tvoji prijatelji niste jedini koji su takvo nešto priželjkivali, ali od rijetkih ste koji su to i uspjeli ostvariti.

Kao i svi studenti zalazili smo u knjižare, antikvarijate... no ono presudno u smislu neke naše "poveznice" bio je rad u tzv. omladinskoj štampi, zbližili smo se ponajviše kroz rad u Studentskom listu sredinom 1980-ih. Nekoliko godina kasnije, kada je počelo razdoblje liberalizacije i promjene društvenog uređenja i kada je raspad Jugoslavije već neko vrijeme "visio u zraku", shvatili smo da u periodu tranzicije, koji neminovno slijedi, novinarstvo kakvo smo poznavali nema izgleda za opstanak, i da ja vrijeme potražiti neki drugi, nama prihvatljivi "format" djelovanja, ne nužno i drastično drugačiji.

Krajem 1980-ih do nas počinju stizati i vijesti o prvim privatnim knjižarama, u što su se na licu mjesta mogli uvjeriti svi koji su tada odlazili na Beogradski sajam knjiga, a to su činili praktično svi koji su se u Hrvatskoj bavili knjigom, jer je postojala i intenzivna fluktuacija knjiga između tadašnjih izdavačkih centara (Zagreb, Beograd, Novi Sad, Ljubljana...).

Kako ste uopće krenuli u taj projekt, koliko je tada, krajem osamdesetih, to bilo lako izvedivo, mislim na pitanje financija, najma prostora, nabave knjiga, cjelokupne organizacije?

Otvarale su se prve privatne knjižare koje su bile bitno drugačije od onih društvenih kakve smo poznavali u Zagrebu, a ove nove su npr. radile do kasno u noć, uz puno muvanja u njima, ležernu atmosferu itd. Dakle, na tragu pojavljivanja privatnih poduzetničkih inicijativa u poslovanju s knjigom i mi smo počeli razmišljati o vlastitom, zajedničkom knjižarskom projektu. Pogotovo meni je to bilo blisko, jer sam već nekoliko godina radio u knjižarstvu, stekao iskustvo u Znanstvenoj knjižari na Cvjetnom trgu, koja je poslovala u sklopu knjižarske mreže tadašnje zagrebačke Mladosti. Upoznao sam procese iznutra, i utoliko su vijesti o privatnim knjižarama i nekim novim inicijativama koje su omogućavale mnogo više slobode i kreacije bile vrlo primamljive.

Potrudili smo se da se danima prije glas o otvaranju nečeg novog i jedinstvenog, još k tome u sklopu Kinoteke, proširi posvuda, pa se na otvorenju knjižare 19. prosinca 1988. skupilo puno važnog svijeta, i sjećam se da je Igor Mandić bio prvi kupac.

A kad smo se "pokrenuli" u tom pravcu, počeli lunjati gradom u potrazi za kakvim praznim prostorom u kojem bismo realizirali našu zamisao, stvari su se počele same od sebe slagati. Kako u strogom centru prostora nije bilo, uočili smo jedan mali, prazan, a nov prostor povezan s predvorjem Kinoteke, do njega je već postojao i mali kafić, a saznali smo da bi se trebali raspitati u Filmoteci 16 što je s tim njihovim prostorom...

Tu nam je pomogao naš tadašnji poznanik Dario Marković koji je radio u Filmoteci i povezao nas sa svojim direktorom... i tako smo na brzinu napisali projekt za koji nam treba prostor (povezali u njemu knjigu i film) i hop... sklopili ugovor o najmu prostora, dobili ključ i brzinski krenuli s uređenjem prostora. Trebalo je napraviti police za knjige, nabaviti stakla za potrebe planiranih izložbi, i sve što već jedna mini-knjižara treba. Ako se dobro sjećam, svaki od nas trojice uložio je 300 tadašnjih maraka, jer više imali nismo, i to je bio naš početni kapital.

A kako sam ja već poznavao većinu nakladnika i distributera knjiga u Hrvatskoj mogli smo računati da ćemo bez problema zadužiti knjige s kojima smo krenuli u avanturu nazvanu Moderna vremena. Potrudili smo se da se danima prije glas o otvaranju nečeg novog i jedinstvenog, još k tome u sklopu Kinoteke, proširi posvuda, pa se na otvorenju knjižare 19. prosinca 1988. skupilo puno važnog svijeta, i sjećam se da je Igor Mandić bio prvi kupac, njemu smo izdali prvi račun. I tako se počeo stvarati brend koji je, eto, pred koji dan napunio i prvih 30 godina!

A kakvo je radno iskustvo prethodilo toj knjižarskoj avanturi?

Sredinom 1980-ih igrom slučaja zaposlio sam se u Znanstvenoj knjižari na Cvjetnom trgu. To se kasnije pokazalo kao dragocjeno iskustvo bez kojeg je pitanje bismo li ti i ja sad ovdje razgovarali o Modernim vremenima, jer vjerujem da mi je upravo ono odredilo budućnost.

S druge strane oblikovalo me i novinarstvo, već spomenuti Studentski list i ponajviše Omladinski radio (kasnije Radio 101), a sve to naravno povezano sa studiranjem na Filofaksu, zagrebačkom Filozofskom, studij tadašnje jugoslavistike, nakon neuspješne dvogodišnje avanture sa studijem vanjske trgovine.

Iako mi u tom trenutku dodatni posao i nije bio neophodan, imao sam relativno solidne honorare, međutim u jednom trenutku sam više fore radi htio vidjeti kako bi bilo raditi u knjižari jer su u Mladosti tražili knjižare i javio sam se na oglas. Rekao sam idem probati, ako mi se i ne svidi, nemam što izgubiti.

I dogodilo se da si ostao…

Da, i jako, jako zavolio rad u knjižari, ali ponajviše zato što sam imao sreću upasti baš u Znanstvenu knjižaru na Cvjetnom trgu, mislim da bi u nekoj drugoj knjižari moj doživljaj knjižarstva bio bitno drugačiji, i teško da bih se prepoznao u njemu. I tako sam prvih godinu dana u Znanstvenoj više manje radio na blagajni, u ostakljenom kavezu kraj ulaza, i nemoguće mi je zaboraviti te prve dane.

Počeo sam u prosincu, u to doba po knjižarama su u blagdanske dane bile enormne gužve, pred blagajnom su se stvarali redovi, jer ja sam bio nov i još malko spor, a sve se radilo ručno, nije bilo digitalizacije, kreditne kartice su se "peglale" i autorizirale ručno, blagajna je na kraju dana morala štimati...

Mislim da Zagreb nikada kasnije nije imao takvu knjižaru, možda je imao prostorno veće i raskošnije poput Megastorea u Bogovićevoj, ali tom know how knjižarstvu iz Znanstvene bilo je teško parirati.

U takvim sam okolnostima s "isturene" blagajničke pozicije osvijestio koliko je velika cirkulacija ljudi u prostoru te knjižare, koja je tada bila najbolja u gradu, po ponudi svakako najobuhvatnija, jer imala je sve, unatoč specifičnom određenju "znanstvene" knjižare. Imali smo sva izdanja tadašnjih jugoslavenskih akademija, uz respektabilan izbor znanstvene literature svih izdavača (arhitektura, medicina, građevina, humanistika...), bilo je i beletristike, popularne znanosti, ezoterije, i odličan izbor časopisa iz cijele Jugoslavije.

Mislim da Zagreb nikada kasnije nije imao takvu knjižaru, možda je imao prostorno veće i raskošnije poput Megastorea u Bogovićevoj, ali tom know how knjižarstvu iz Znanstvene bilo je teško parirati. Ondje su radili kolegice i kolege koji nisu nužno pozavršavali fakultete (iako većina jest, ja sam bio i ostao primjer vječitog apsolventa), bilo je tu ljudi i s visokom ali i srednjom stručnom spremom, ali svi kao da su imali mali kompjuter u glavi pa su bez "pomoći" današnje tehnike mogli dati kupcima točne i vrlo korisne informacije.

Uglavnom, svatko od nas bi se samostalno, prirodno specijalizirao za neka područja, i imao sam sreću da uđem u možda i predzadnju generaciju pravih zagrebačkih knjižara, kakvih danas bojim se da više nema, a kako stvari stoje, vjerojatno ih niti neće tako skoro biti, ako uopće.

Knjižarska scena u to vrijeme, kakvom si je doživljavao?

Jednako tako kvalitetna knjižara bila je npr. još jedna od Mladosti, ona u Ilici 7 gdje je npr. radila i naša poznata pjesnikinja Anka Žagar ili sada već na žalost preminula Nada Zoričić, koju možda pamtite kasnije i kao urednicu u redakciji dramskog programa Hrvatskog radija. Ta je knjižara bila poznata po informativnom pultu na ulazu gdje su bili izloženi svi noviteti, od knjiga do časopisa, a bila je jaka i knjižara Prosvjete kod nekadašnjeg kina Zagreb.

Recimo, ta Prosvjetina knjižara imala je velik prostorni hendikep, ako čovjek ne bi pitao smije li ući iza pulta, ne bi mogao ni doći do onih njihovih jako visokih polica. Bili su u specifičnom prostoru, male kvadrature i visokih stropova, mogućnost kretanja po toj knjižari nije bila dobra, ali ako iza pulta imaš kvalitetne knjižare, taj se komunikacijski problem lako riješi. Pa onda knjižara u današnjoj Zvonimirovoj, koja je izgledala kao kombinacija knjižare i svojevrsnog outleta.

Je li bilo zdrave konkurencije?

Iako smo jedni drugima bili i konkurencija, jako smo se dobro nadopunjavali jer svaka se od tih knjižara nastojala profilirati drugačije, specijalizirati se za određene stvari, a opet tako da se komplementarno dopunjujemo. Rado smo slali kupce jedni drugima i zbilja smo jako dobro surađivali. Prestao sam raditi u Znanstvenoj krajem 80-ih, neposredno prije otvaranja Modernih vremena, i rekao bih da su to bile, onako u ukupnoj slici, posljednje sretne zagrebačke knjižarske godine.

Mislim da knjižare kasnije nisu dosegle ondašnju razinu, kako u smislu izbora i prezentacije knjiga, tako i kvalitete komunikacije s kupcima... Otvarale su se kasnije knjižare i na mnogo više kvadrata, ali nije to bilo to, i ne govorim ovo iz neke nostalgije. U Mladosti su tada, primjerice, imali i posebne dizajnerske timove koji su u njihovim knjižarama uređivali izloge, izlozi knjižara bili su mnogo ozbiljnije tretirani nego danas. Naravno, ne u svim knjižarama, ali u nekima da.

Danas kao da su svi zaboravili kolika je vrijednost knjižarskih izloga, sada samo u Zagrebu imate na desetine loše uređenih izloga, u kojima se ponavlja jedna te ista dosadna špranca uređivanja izloga, s još dosadnijim izborom izloženih knjiga. A ne bi trebalo biti tako, knjiga još uvijek ima sasvim dovoljno, različitih.

Zašto je ustvari epizoda sa Znanstvenom knjižarom bila u tolikoj mjeri formativna za tebe, naglasio si izuzetan izbor literature i visoku stručnost knjižara, ali što se konkretno ondje događalo iza i ispred pulta, kakva je atmosfera vladala, koliko si slobode imao?

Meni su te tri godine stjecanja knjižarskog iskustva u Znanstvenoj knjižari bile presudne. Nakon prvih godinu i pol, 1986. godine zakačila me vojska, a onda sam se po povratku u civilni život još jednom vratio u Znanstvenu, i opet kao zamjena za porodiljni one iste djelatnice koju sam mijenjao u "prvom mandatu".

A u "drugom mandatu" radio sam već u središnjem dijelu knjižare, na naručivanju knjiga, osmišljavao postave izloga, imao slobodu obraćati se posjetiteljima knjižare regrutiranim iz vlastite generacije i nešto starijima, pa sam vrlo brzo u knjižari počeo prodavati i omladinsku štampu. Tadašnja šefica za to mi je davala jako puno prostora, za divno čudo nije me nimalo sputavala u svemu tome. Pa čak ni onda kada sam vjerojatno malo i pretjerivao u idejama.

Naručivali smo u početku deset primjeraka Mladine, da bi to nakon dva-tri mjeseca skočilo i na 500 komada po broju, enormno puno.

U to vrijeme znalo se dogoditi da se oko npr. pojedinog broja Studentskog lista podigne prašine, da se distribucija i stopira, ali mi bismo ga prodavali i dalje (među prvima bismo ga dobili), malo smo se "igrali" i to se toleriralo.

Počeli smo tada kao jedini punkt u gradu prodavati i tjednik Mladinu iz Ljubljane, bio je kraj osamdesetih, doba liberalizacije, političkih previranja, u omladinskoj štampi tada se događalo puno toga „ugrožavajućeg“ po politički mainstream, a Mladina je bila jako in zbog svog dobro upakiranog kritičnog garda, i s vrlo provokativnim naslovnicama. Naručivali smo u početku deset primjeraka Mladine, da bi to nakon dva-tri mjeseca skočilo i na 500 komada po broju, enormno puno. No, usporedbe radi, tada se čak i časopis Quorum, koji se prodavao na prostoru cijele bivše države u 3000 primjeraka, kod nas u Znanstvenoj prodavao u 300 ili čak i više komada po broju, strahovito smo ga dobro prodavali.

U želji da u knjižaru s pomalo "akademskim pedigreom" privučem više mlađe publike, Znanstvenu sam profuravao preko Stojedinice i obratno, pa je k nama počela zalaziti i neka nova publika, i tako se i knjižara "pomladila", a ja sam shvatio koliko knjižarstvo može biti dinamično i koliko se može utjecati na tu dinamiku, stvarati raznovrsnu interaktivnost. Potvrđivalo se u praksi da je dobra knjižara prostor kretanja i prožimanja različitih silnica.

Misliš da današnji studenti komparativne književnosti ili bibliotekarstva nisu dovoljno educirani za rad u jednoj zahtjevnijoj knjižari?

Čini mi se da su nekoć ljudi bili snalažljiviji i motiviraniji, dakle nije poanta nužno u vrsti obrazovanja, ali ako nemaš tu vibru za knjižaru, za taj posao, ništa od svega. I sam sam studirao bibliotekarstvo, ali moram priznati da mi je ono bilo samo dosadnija varijanta knjižarstva, knjižara podrazumijeva slobodniji pristup, ona je manje "štreberska".

Na žalost (u komparaciji s knjižarama) danas su knjižnice u Hrvatskoj mnogo interaktivnije od knjižara, u knjižničarstvo se puno više ulagalo, kao što se i puno ulagalo u izdavaštvo, samo su knjižare ostale "pošteđene" bilo kakve pomoći, iako je bilo knjižarskih projekata (u sinergiji s izdavanjem knjiga) koji su na žalost više bacili sjenu na ovu važnu djelatnost. No, tko zna što bi bilo da se od početaka, u ovih nekoliko desetljeća, ulagalo i u razvoj knjižarstva, vjerojatno tih devijacija ne bi bilo, i danas ne bismo govorili o manjku educiranih knjižarskih kadrova i knjižara s velikim "K" (ne brkati ovo slovo s jednom drugom tvrtkom).

Znači, knjižara je za tebe primarno mjesto susreta, komunikacije, informiranja...

Da, rad u knjižari podsjećao me na iskustvo rada na Omladinskom radiju. Okej, tamo se komunikacija odvijala kroz eter, ali konkretno taj radio se profilirao upravo na ukidanju barijere između novinara, voditelja i slušatelja, na neposrednoj interakciji... Dakle, iskustvo medijske prakse, istraživanje novih tehnoloških mogućnosti, gdje moraš razmišljati o svojoj publici (a bilo je to posve drugačije od pisanja za specijalizirane časopise s užim profilom čitatelja, kao što su Quorum, Forum, Republika) nalikovalo je radu u knjižari gdje ljude fizički susrećeš i s njima razgovaraš, sklapaš poznanstva i prijateljstva.

Tu komunikaciju ostvaruješ preko slaganja izloga, odabira knjiga, osmišljavanje "soundtracka", promišljanja koju ćeš glazbu puštati u knjižari, ukratko, povezujući se kroz sve te različite formate s posjetiteljima knjižare.

Mi nismo željeli otvorili samo trgovinicu knjigama već stvarati i naš mali community koji je odjednom počeo okupljati poznanike i prijatelje, prijatelje njihovih prijatelja i poznanika.

I naravno, vidiš i osjećaš reakciju publike, baš kao što na radiju čiji program ide uživo dobivaš reakcije slušatelja u eter, tako kroz razgovore s posjetiteljima knjižare gradiš tu komunikacijsku platformu. Na tom tragu mnogo intenzivnija priča došla je nešto kasnije s Modernim vremenima, uz puno više slobode i više ideja.

Mi nismo željeli otvorili samo trgovinicu knjigama već stvarati i naš mali community koji je odjednom počeo okupljati poznanike i prijatelje, prijatelje njihovih prijatelja i poznanika, ljude koji su se pronalazili u tome što je nas zanimalo, a to su bile knjige, nove i antikvarne, ploče, stripovi, umjetnost, a i povezanost s filmskim programom Kinoteke isto je tako bila jako važna.

Kad smo kasnije iz Kordunske došli do knjižare u centru, zabili zastavicu i u Teslinu, taj se community širio i dalje. Moderna vremena su bila meeting point, u knjižari su se razmjenjivale informacije, dogovarali sastanci, čvenkovi... ukratko, svoj knjižarski rad od Znanstvene knjižare do Modernih vremena ponajviše pamtim po tom community momentu.

I kako se odvijala igra, vi ste svojom ponudom odgovarali na zahtjeve kupaca ili ste naprotiv svojim odabirom formirali ukus generacije? Jeste li u Modernim vremenima nudili i naslove koje nije bilo moguće dobiti u drugim knjižarama? Gdje ste nabavljali knjige i kako se uopće dolazilo do knjiga u doba prije interneta, kad nije bilo kanala kojima raspolažemo danas?

Taj ležerniji komunikacijski pristup, ali s vrlo ciljanom ponudom knjiga, pokušavali smo od prvog dana isfuravati u 16 kvadrata naše "trgovačke radnje za prodaju knjiga i muzikalija" (kako nam je pisalo u rješenju) kod Kinoteke. Tada je kino imalo tri dnevne projekcije, dvije bi često bile i rasprodane, dakle dnevno bi tu dolazilo 500-900 ljudi samo zbog kina, a onda su počeli dolaziti i zbog nas, i prijepodne. Mi nismo mogli imati sve što je imala npr. Znanstvena, jer smo bili ograničeni prostorom, ali bili smo jaki u filmu, stripu, društvenoj humanistici…

Išli bismo po knjige u Ljubljanu, Novi Sad, Beograd... nabavljali smo knjige koje hrvatski izdavači nisu imali u svojoj ponudi, pa smo morali kombinirati, slagati ponudu iz različitih nam dostupnih izvora, što i nije bilo tehnički komplicirano, jer je to tada bilo jedno, jedinstveno tržište. Naravno, brojna manje komercijalna izdanja bila su malo teže dobavljiva, a puno toga smo dovlačili i iz raznih galerija, knjige iz umjetnosti i sl. Kad smo tek počinjali, dobili bismo knjige na poček od nakladnika koje sam ja već otprije znao, kupovali smo i second hand knjige od ljudi, bili smo kombinacija knjižare i antikvarijata.

Recimo, prvih desetak tomova stripa Princ Valijant, taj komplet nije bilo lako skupiti, a mogao si ga prodati za velike novce, pa kad bi ga i imali, gotovo da nam ga je bilo žao prodati jer se fino vizualno uklapao u svojevrsni "friz" na vrhu polica.

Niste se ograničavali samo na knjige…

Puno smo radili sa stripovima (stare Stripoteke, Stripartovi, razni strip albumi...) plus glazbene kasete, npr. edicija "Slušaj najglasnije" Zdenka Franjića, second hand ploče... Imali smo npr. dobru suradnja sa ŠKUC-om iz Ljubljane... sjećam se kad su Pixiesi objavili album "Surfer Rosa" moglo ga se kupiti samo kod nas i u "Iz sve snage" u Tratinskoj, iz Ljubljane sam transportirao "na ruke" 2 kutije s cca. 50 komada ploča, pa je pala kiša, karton u kojem su bili upakirani albumi se sav razmočio, i morao sam skupljati poispadale albume po ljubljanskom peronu, a kasnio sam na vlak...

Neki dečki koji su ko’ klinci kod nas kupovali stripove poslije su napravili ozbiljan biznis iz toga, otvorili svoje striparnice.

Ali zato smo tu večer imali u ponudi "ispod čekića" nove Pixiese, i u dva dana ih rasprodali. Treba znati da u to doba još nema specijaliziranih striparnica, CD shopova, mi smo bili nukleus nečega što će se razvijati godinama kasnije, neki dečki koji su ko’ klinci kod nas kupovali stripove poslije su napravili ozbiljan biznis iz toga, otvorili svoje striparnice.

Ali najljepša je u svemu tome bila činjenica da taj naš posao nije bio samo trgovina, nego i komuniciranje, organiziranje raznih događanja, popratnih djelatnosti... nismo sve zidove ispunili knjigama, radili smo i izložbe, gotovo trećinu smo ostavili za to, znači, bili smo polivalentan prostor.

Prisjeti se malo, tko je sve izlagao kod vas?

Već prvi dan, kada smo te večeri 19. prosinca 1988. "porinuli" knjižaru-antikvarijat Moderna vremena u programu je bilo i otvorenje izložbe našeg dragog prijatelja, fotografa Borisa Cvjetanovića, i mnogi od onih koji su izlagali u Kordunskoj ili kasnije u Teslinoj bili su (ili su to postali) naši prijatelji, poznanici.

Pokojni Vladimir Dodig Trokut imao je izložbu u Kinoteci, kasnije u Teslinoj cijela jedna generacija imala je svoje prve individualne izložbe u Modernim vremenima (Daniel Kovač, Tomislav Buntak, Gordana Bakić i dr.). Da ne nabrajam dalje.

No, ubrzo počinje rat...

U Kinoteci su "zlatne godine" zapravo trajale kratko, a kad je počeo rat još su neko kraće vrijeme koliko-toliko normalno djelovali i kino i knjižara, no najsretnije godine za Moderna vremena kod Kinoteke bile su zapravo ‘89. i ‘90. Kasnije smo se sva trojica, kao i mnogi naši prijatelji i suradnici, izredali na fronti. Ipak, dok bi dvojica bila negdje pod uniformom, uvijek je onaj treći ostao u knjižari, tako da smo kod Kinoteke nastavili raditi sve dok je to imalo smisla, negdje do ’94., ako se ne varam.

No, kad god bi bila prilika, tražili smo i dalje u gradu neki veći prostor, vjerujući da rat neće prekinuti priču s knjižarom, i opet nam se posrećilo. Uočili smo da galerijski prostor u Teslinoj 16 uopće ne funkcionira, a KIC je ionako u blizini imao i galeriju "Forum", pa smo se raspitali u KIC-u i predložili projekt oživljavanja tog prostora, naravno kao neku kombinaciju galerije i knjižare (ili obratno). Elaborat je prošao, najamnina za taj novi prostor nije bila mala, ali bila je prihvatljiva, i tako 1992. otvaramo novu lokaciju Modernih vremena, knjižaru-antikvarijat u Teslinoj 16, u sklopu prostora zagrebačkog KIC-a.

U kojoj mjeri i na koji način se vaš knjižarski angažman mijenjao s godinama, pogotovo preseljenjem u Teslinu?

Nije se bitno mijenjao, ali smo tada mogli surađivati s većim brojem nakladnika koji su nicali kao gljive nakon kiše, na "razvalinama" nekadašnjih državnih nakladničkih kuća, a otvarali su se i sasvim novi izdavački projekti. Tu smo imali na raspolaganja znatno veću kvadraturu, više prostora za više polica i naravno knjiga, a bili smo i u samom centru grada. I ovdje smo nastavili već oprobani koncept, stvarali novi kulturološko-komunikacijski punkt, radili hrpetinu izložbi, iako se tada još nisu dobivale subvencije za takve programe, mi smo to pokrivali iz vlastitih sredstava.

Na galeriji knjižare bio je izložbeni prostor sve dok nismo dobili dopuštenje da ga koristimo za prodaju. Recimo, prije nego se otvorio klub Aquarius na Jarunu, arhitektonska skica kluba bila je izložena kod nas, par kazališnih predstava igralo se gore, pokojni Božidar Orešković igrao je Krležu… Izložbe su se otvarale subotom u podne, pa bi, primjerice, Žan Jakopač rasturao gitaru na katu, tad još nije bilo njegovog Šo Mazgoona. Uglavnom, ondje se okupljala vrlo šarena ekipa.

Tranzicija – što se s Modernim vremenima zbiva u to doba?

Rekao bih da nam je išlo sasvim solidno sve do sredine devedesetih i tih divljih tranzicijskih godina kad se očito nismo najbolje snašli, jer je tad ipak mnogo toga oko nas krenulo prema straight biznis konceptu, a mi baš i nismo bili nekakvi veliki poslovnjaci, nama je naravno bilo važno da od toga možemo živjeti, ali prije svega smo posao shvaćali kao igru, bio je kod nas taj jedan ludistički moment, pitanje zadovoljstva, puno toga radili smo i previše neformalno, a ozbiljniji posao se tako ne može voditi... barem ne na duže vrijeme.

Očito da to nismo znali kapitalizirati, napraviti nešto što bi možda netko poslovno mudriji s lakoćom učinio.

To su godine kada se tržište knjiga počelo graditi ispočetka, a mi se tu jednostavno nismo mogli usuglasiti oko zajedničke vizije budućnosti Modernih vremena, nismo bili dovoljno motivirani da bismo to što radimo bildali u nešto veće, iako smo u jednom trenutku imali pravi mali knjižarski lanac, uz novu Teslinu još uvijek smo održavali knjižaru u Kinoteci, a na kratko vrijeme kao još jedna "postaja na putu" pojavila se i Gavella tj. prostor u sklopu kazališta u Frankopanskoj 10, gdje smo uz Gavellinu blagajnu ubacili i mali antikvarijat.

I tako, ako ćemo gledati zračnu liniju ili brojiti tramvajske stanice, od Kinoteke do Tesline su dvije stanice ili 15-ak minuta hoda, a mi smo bili prisutni na tri lokacije. Na žalost, očito da to nismo znali kapitalizirati, napraviti nešto što bi možda netko poslovno mudriji s lakoćom učinio. Iako, s druge strane, u našoj knjižnoj branši imamo i previše primjera prenabildanih megaprojekata, velikih uzleta i još većih padova.

Idealizam i mladenačka zaigranost, takav odnos prema poslu donio vam je popularnost i status, ali vas je, uvjetno rečeno, koštao značajnijeg financijskog uspjeha…

Mi smo se u Modernim vremenima i dalje nastavljali zanositi nekim nerijetko i neisplativim projektima, iako nam se u početku nije činilo da će takvima ispasti, čak smo se okušali i u izdavanju knjiga, ali i opet previše "šmekerski". Ja sam kasnije, krajem 1990-ih prenio u prostor interneta dobar dio onoga što su Moderna vremena radila u offline varijanti, tako da smo bili među prvim hrvatskim knjižarama tj. knjižnim projektima na internetu, nismo kalkulirali ili čekali pravi trenutak, nama je bila puno intrigantnija opcija krčenja i utiranja novih putova, bez obzira što će kasnije netko našim putem protutnjati triput brže i za sebe korisnije.

Pobirali smo broje nagrade za inovativnost u IT sektoru (!), ali zapravo nismo gradili biznis u mjeri koliko su nam se karte "otvarale". Sjećam se kako je Mišo Nejašmić tada na jednoj kavi rekao kako još nije vrijeme, pričekao je da mi i još neki sa svojim projektima pripremimo hrvatski web za online knjižarstvo, i onda je godinu-dvije kasnije krenuo sa Superknjižarom, na spoznaji naših dobrih ideja, ali i naših grešaka, i naravno vlastitih "nadogradnji", na čemu mu uopće ne zamjeram. Na kraju krajeva, i on je donio svoje ideje koje danas već koriste i neki drugi koji su krenuli u sličnu stvar puno kasnije, jer tako to ide. Rastemo ili padamo jedni na drugima, i sve dok u tim procesima postoji barem elementarni fair play, sve je u redu.

Prije portala, tj. web izdanja u kakvom vas mlađe generacije jedino i poznaju, objavljivali ste časopis istog imena. Koliko je dugo izlazio, u kojim vremenskim intervalima, tko ga je uređivao i kako je bio koncipiran?

Specijalizirana tiskana revija za knjigu Moderna vremena, prva u neovisnoj Hrvatskoj, izlazila je od 1995. do 1999. godine, na žalost izašlo je samo 8 svezaka, jer se ubrzo pokazalo da ono što smo mi s tom revijom željeli raditi nije imalo dovoljno brojnu publiku u Hrvatskoj. Čak smo se pokušali distribuirati preko kioska, ali to je jednostavno bilo preskupo za proizvesti s kolorima itd., pokojni Željko Zorica Šiš radio nam je grafičku opremu i vizualni layout, i pazili smo da to bude odmak od klasike.

Naime, sredinom 1990-ih Hrvatska nije bile spremna za ovdašnju inačicu publikacije na tragu onog što su book biz tjednici, kao u SAD-u Publishers Weekly ili Bookseller u Velikoj Britaniji, a na žalost čini se da je danas, dvadesetak godine poslije, još manje spremna za tako nešto (što je poprilično frustrirajuća spoznaja!). Ako smo tada s tom revijom bili ispred vremena, bojim se da smo to ostali i danas, jer i portal Moderna vremena zamislio sam kao nešto slično, no tek smo djelomično u tome uspjeli, za sada.

Ne zato što to Moderna vremena ne bi znala napraviti, već zato što je za takvo nešto publika malobrojna... ili da budem još direktniji, teme vezane uz book biz u Hrvatskoj zanimaju jako mali broj profesionalaca u knjižnoj branši. Čini mi se da samosvijesti branše o samoj sebi, potrebe za komunikacijom tema & dilema o poslovanju s knjigom koja postoji svuda u svijetu, kod nas gotovo da i nema, kao da smo zaostali u razvoju.

Pa kako kod nas npr. ne postoje elektronički katalog knjiga dostupnih na tržištu kao ni izvještaji o prodaji knjiga, tako niti ovaj tip elektroničke publikacije nema svoje prirodno ishodište na kojem bi se mogao razvijati.

A onda 2006. godine zemaljska knjižara Moderna vremena prestaje s radom, izlazite iz prostora u Teslinoj 16.

Trebali smo to već koju godinu prije napraviti a ne čekati da postanemo "sjena vlastite sjene", ali nekako smo odlagali kraj vjerujući da će se dogoditi neki preokret, koji se naravno nije dogodio. Ne krivim nikoga za to, kao što već rekoh, samima nam je manjkala zajednička vizija kako se pozicionirati u promijenjenim okolnostima (Saša i ja smo imali različite stavove oko toga i nismo se uspijevali usuglasiti), imali smo i loših poslovnih odluka, ali puno su nas više uništavale "igrice" na tržištu, preskupe knjige zbog npr. otkupa Ministarstva kulture, pa bi se na Cvjetnom trgu ili u bližem nam okruženju svako malo pojavljivao neki sajam knjiga s dumpinškim, tek tada "normalnim" cijenama.

Imali smo fiksne troškove koji nisu bili mali, a prihod od prodaje smanjivao se, počeli smo kasniti s plaćanjima izdavačima i nekoć lijep posao postao je sve samo ne lijep, uz ogromnu količinu stresa.

Takvim ne fer aktivnostima mi nismo mogli konkurirati, to je vrijeme kada više niti knjižnice nisu imale razloga kupovati od knjižara zbog popusta koje su dobivali direktno od izdavača ili distributera, a oni su često bili skoro pa jednako visoki kao i naš knjižarski rabat tako da mi knjižnicama više od 10% popusta ni u ludilu nismo mogli dati. Tih su godina i veliki izdavači krenuli "pokazivati mišiće", otvarati sve veće i veće knjižare, pa se 2004. dogodila i "šarena laža" zvana "knjiga uz novine", i malo po malo ušli smo u spiralu smrti.

Imali smo fiksne troškove koji nisu bili mali, a prihod od prodaje smanjivao se, počeli smo kasniti s plaćanjima izdavačima i nekoć lijep posao postao je sve samo ne lijep, uz ogromnu količinu stresa. Nakon zatvaranje knjižare u Teslinoj naša web knjižara je radila još kraće vrijeme, no ubrzo svjesno odustajem od prodaje knjiga i u potpunosti se fokusiram na novinarstvo u kulturi, pokušavajući sada na internetu nastaviti ono što smo sredinom 90-ih zamislili revijom Moderna vremena. U tom smislu je današnji format portala izrastao na kontinuitetu brenda i zapravo je u jednoj drugačijoj inačici nastavio "transformacije" Modernih vremena.

Obilježili ste tridesetu obljetnicu Modernih vremena. Osjećaj je razgaljujuć ili prestravljujuć? Hoćete li proslaviti, recimo, monografijom ili bar dobrim tulumom?

Bilo je nekih ideja da se 30-godišnjica obilježi, razgovarao sam sa Sašom [Drachom] i Ivicom [Buljanom] o tome još prije cca. godinu i pol, ali kako se taj trenutak, ta naša obljetnica sve više bližila, postalo je jasno da nemamo potrebnu forcu da to i ostvarimo, a pogotovo ako se to želi napraviti kako treba. Na kraju krajeva, Saša desetak, a Ivica već dvadesetak godina svoje poslove i živote ne vezuju uz Moderna vremena, pa iako je Barney ostao "na braniku brenda" činjenica je da, kako godine odmiču, naša zajednička povijest pokriva tek dio tog perioda, ali to je ionako manje važno.

Meni osobno su Moderna vremena priča koja traje, priča koja se nikada nije prekinula, već su se samo mijenjali "formati", to je priča koju živim i dalje, uz sve uspone, padove i preispitivanja, dok je potpuno prirodno da je njima to, iz današnje perspektive gledano, jedan lijep period života, ali koji je već dugo iza njih.

A mislim i da nismo neki veliki nostalgičari. Ja to svakako nisam i u jednom trenutku sam shvatio da me zapravo ni ne zanima obilježavanje te 30-godišnjice, barem ne na način da to bude vid nostalgičnog prisjećanja. Naravno, bilo bi lijepo na nekom druženju okupiti brojne ljude koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s Modernim vremenima, i tko zna... možda se neko okupljanje i dogodi, u proljeće, kada vrijeme bude ljepše, suho i toplo, jer ovih je dana ionako adventsko ludilo u Zagrebu, utopili bismo se u jednoj skroz drugoj priči. Vjerojatno će to ovisiti o tome hoćemo li u proljeće moći pokazati kakav novi projektni "dodatak" današnjim Modernim vremenima, u smislu podizanja portala na novu razinu pa da to onda bude pravi razlog da se napravi neki party, dakle neki kreativni, a ne nostalgični razlog.

Čak smo bili i razgovarali o izdavanju nekakve publikacije, kao materijalnog podsjetnika na te prve godine Modernih vremena, ali nije tako jednostavno ni jeftino proizvesti memorabiliju s puno grafičkih i tekstualnih sadržaja, a koja ionako ne bi bila namijenjena prodaji pa da se uloženo u produkciju vrati. Da, bilo bi lijepo to obilježiti, ali ponavljam, nisam previše za nostalgične priče, a treba tu puno rada u situaciji koja nije financijski bajna, dok ne stižeš niti gomilu tekućih stvari na kojima radiš, na vrijeme i kako bi želio.

Za tebe znamo gdje si, ali što je s preostalom dvojicom tvojih kolega, kako su se razvijale njihove karijere?

Ivica Buljan je još ‘99. otišao iz Modernih vremena, vratio se novinarstvu, dugogodišnji je urednik u Jutarnjem listu, a Saša Drach se intenzivnije počeo baviti prevođenjem, napisao je i uredio nekoliko jako dobrih knjiga, surađuje se HRT-om oko emisija vezanih uz jazz. Eto, preporučio bih Sašinu najnoviju knjigu koju je Sandorf objavio uoči Interlibera – "Svijet jazza – Od Adorna do Johna Zorna".

A Darko Desnica, i on je dio te priče… njegove knjige imaju kultni status…

Darko je radio s nama u antikvarijatu, on je jedan od dragih prijatelja kojih nažalost više nema, a osim lijepih sjećanja na brojne sate provedene s njim, iza Darka su ostale njegove priče i knjige. Kao što više nema ni Nade Zoričić, Željka Zorice Šiša, Davora Mindoljevića...

Puno je, puno dragih ljudi prošlo kroz Moderna vremena, i to je ono najljepše u svemu tome, to da smo bili i svojevrsna "spajalica", a mnogim mladima u njihovim formativnim, srednjoškolskim ili studentskim godinama, i svojevrsni prozor u svijet.

Osim vas trojice bilo je, dakle, još zaposlenih?

Naravno, lista je zapravo podugačka pa ne bih sada spominjao imena, jer bih sigurno nekoga izostavio. Moderna vremena su, pogotovo u svojoj najintenzivnijoj fazi, zapravo bila kolektivni rad... jest da smo Saša, Ivica i ja bili vlasnici i pokretači, oni koji smo zarolali tu kuglicu koja se povećavala i povećavala (u jednom trenutku smo za mnoge bili i ponajbolja zagrebačka knjižara, pa i šire) pa se putem i raspadala, ovisno o razdoblju, fazi....

Ono što meni malo nedostaje u današnjoj virtualnoj inačici Modernih vremena jest taj neposredniji kontakt s publikom.

Ukratko, sve su te godine jako lijepo iskustvo (uključujući i one manje lijepe trenutke, probleme i sl.), i ono što meni malo nedostaje u današnjoj virtualnoj inačici Modernih vremena jest taj neposredniji kontakt s publikom. Ali zato imamo nikad brojniju virtualnu publiku, svakog mjeseca stranice portala Moderna vremena posjeti cca 80.000 različitih zaljubljenika ili barem onih naklonih knjizi i čitanju (broj posjeta je i veći), koji kod nas završavaju svoju potragu za različitim informacijama, i to je ono što me gura dalje, usprkos povremenom zamoru "materijala".

Moderna vremena nisu one man show, recimo napokon nešto o dugogodišnjoj izvršnoj urednici portala Ivi Perković.

"Zemaljska" Moderna vremena bila su zajednički projekt nas trojice, no ja sam već 1998. počeo graditi i virtualnu prisutnost Modernih vremena, isprva kao jednu od prvih hrvatskih knjižara na internetu, s posebnim dodatkom e-magazina. Pa kada sam kasnije krenuo raditi samo format elektroničkog magazina tj. portala, tada mi se tu pridružila Iva Perković, tako da je ona na poziciji izvršne urednice već jako dugo, i bez nje u mnogo čemu portal ne bi bio ovakav kakvim ga godinama vidite.

Nije meni nikada bio problem izmaštati pa ni iskreirati neki okvir, tako sam i u samim počecima postavio okvir virtualnih Modernih vremena, ali taj okvir ne funkcionira bez drugih ljudi koji se u to upisuju svojim radom i idejama, koji dodaju u njega ili čak i izlaze izvan prvotnog okvira, proširuju ga. I upravo je u tome velika Ivina zasluga, ona se snažno upisala i svojim radom i idejama, otvarajući i nove rubrike i nove suradnje.

A formirali ste i poprilično čvrstu mrežu suradnika raznolikih profila i prepoznatljivih rukopisa…

Osim Ive kao izvršne urednice, tu je i suradnička baza koja se rotira, trenutno je 10-ak ljudi koji redovito participiraju u proizvodnji sadržaja za portal, pišući svoje kritike, priređujući razgovore ili teme. Utoliko je moja pozicija s godinama postajala više menadžerska, jer jako je puno toga što moraš raditi da osiguraš opstojnost takvog projekta kao što je portal o knjigama i kulturi čitanja.

Tehnologija se strelovito razvija, moraš sve to pratiti, što mi srećom ne pada teško, ali postaje sve zahtjevnije i oduzima sve više vremena. I naravno, muka sa stalnim traženjem financijskih izvora, jer portal Moderna vremena nije jeftin projekt, treba osigurati novac i za plaće i za honorare suradnika, za održavanje i tehnološki razvoj portala, za administriranje tvrtke... Zapravo mi je najlakše raditi na tekstovima, prilozima ili novim idejama (iako mnoge i ne upale), ali vremena za to u svim tim aktivnostima zapravo imam sve manje, i to me onda počinje frustrirati. A vjerojatno se s godinama čovjek malo i usporava.

Koji su izvori financiranja portala?

U Modernim vremenima prvo je pravilo da onaj tko na bilo koji način sudjeluje u kreiranju sadržaja portala mora za to biti honoriran, nisam pristalica volontiranja, hvatanja nekog za rukav ne bi li nam besplatno napisao tekst. Ako ga ne možemo platiti, teksta neće biti, osim kada radimo kakav zajednički projekt gdje druga strana (npr. suradnja s autorima) od nas dobiva prostor za prezentaciju i vidljivost, a nama za uzvrat daje kakav komplementarni sadržaj.

Znatan dio izdavača kojima kontinuirano radimo promociju i 365 dana u godini dajemo vidljivost njihovim projektima nespreman nas je podržati kroz klasičan marketinški ili koji god model.

Na žalost, knjižna branša u Hrvatskoj još uvijek ne razumije u dovoljnoj mjeri kako bi knjižno tržište trebalo funkcionirati na zadovoljstvo svih, a ne samo pojedinog segmenta, da se moramo međusobno razumjeti i pomagati, koliko god ponekad imali različite interese.

Projekti koji su se kasnije razvijali na tragu Modernih vremena, a kojima smo mi nekad davno zapravo utirali put, mislim na portale kojima je u fokusu knjiga, poput Bookse ili Najboljih knjiga, baš kao ni mi, ne mogu ovisiti samo o potpori Ministarstva kulture ili grada Zagreba i sličnih izvora, dok je znatan dio izdavača kojima kontinuirano radimo promociju i 365 dana u godini dajemo vidljivost njihovim projektima nespreman podržati nas kroz klasičan marketinški ili koji god model.

Pojasni nam još kratko kako funkcionira taj manje romantičan aspekt tvog posla, tj. s čime bi se morao suočiti netko tko sanjari da je na tvom mjestu, da se na sličan način bavi knjigom?

Još uvijek je mnogo onih koji smatraju da bismo to što radimo valjda trebali raditi samo iz entuzijazma i za nula kuna, a za njihovu korist, što nije logično, niti fer. Ponosan sam da su Moderna vremena sada već znatan broj nakladnika uvjerila u smisao njihove podrške nama, tog nekog obostranog win-win naplatnog modela, uspjeli smo im objasniti zašto im ne možemo baš sve odrađivati besplatno. Naravno, ne prodajemo im kritike i onaj novinarski dio sadržaja portala (to bi se kosilo s elementarnom novinarskom etikom), ali prezentacija kroz naš katalog knjiga ili klasično oglašavanje ne mogu biti besplatni. Jer, na jednu kunu prihoda od potpora mi moramo moći zaraditi barem još dvije kune, a da to što radimo ima smisla i razvojnu komponentu.

Zato mi je žao što s nekim izdavačima koji izdaju vrijedne knjige trenutno ne surađujemo, pa onda ni njihovih knjiga nema na dijelu portala namijenjenog prezentaciji npr. novih izdanja hrvatskih nakladnika, jer tako ostajemo fer prema onima s kojima smo uspjeli ostvariti poslovnu suradnju. Na žalost, to nas ponekad košta najcjelovitije moguće informativnosti koju bismo željeli imati, ali ne odustajemo.

Jer, posjećenost Modernih vremena kontinuirano raste, broj pregleda knjiga i članaka se povećava iz godine u godinu (iako produkcija novih knjiga u Hrvatskoj stagnira), pa ako nakladnici svoju vidljivost dijelom stvaraju i sami, kroz promocije i tribine ili nekim drugim kanalima, naši tekstovi – vijesti, najave, kritike, razgovori... puno duže ostaju dostupni svima koje hrvatska knjiga zanima, nego kada se te informacije plasiraju kroz neke druge kanale.

Ne čitaju se samo dan-dva, već ih pojedinci otkrivaju i godinama kasnije, pretražujući našu arhivu tekstova ili ih Google prebaci nama.

Aktivan si u Knjižnom bloku, angažiran oko pitanja poboljšanja stanja u knjižarstvu i nakladništvu.

O.K., te 2011. godine izašao sam iz ipak ograničavajuće virtualnosti posvetivši se znatno više svojevrsnom aktivizmu u knjižnoj branši, koji upražnjavam zapravo cijelo vrijeme, ali se s Knjižnim blokom sve mnogo više intenziviralo. Tada sam inicirao i s nekoliko nakladnika osnovao udrugu tj. inicijativu za knjigu - Knjižni blok. Prve 2-3 godine bilo je dobro, bili smo jako aktivni, "prodrmali" i branšu i resorne institucije poput Ministarstva kulture, u smislu da se ozbiljnije zapitamo kako organizirati knjižno tržište u Hrvatskoj, ali smo onda naletjeli na zid... nitko nas nije htio ozbiljnije poduprijeti u radu, iako su svi rado besplatno koristili informacije i saznanja koje bi mi prikupili.

Jednostavno, nismo mogli razbiti začahurene obrasce ponašanja i neaktivnosti, odnosno uobičajenih igrica s figom u džepu. Od mene nikad nećeš čuti da je krivica samo s jedne strane, branša na neke okolnosti ne može utjecati, na sve ne može utjecati (i ne bi niti trebalo) ni ministarstvo, i nisu mi prihvatljiva očekivanja da bi netko drugi za mene trebao pospremiti moje "igralište". Ja želim da ga mi uređujemo zajedno kao branša, a drugi (npr. Ministarstvo kulture) da nam budu podrška, jer oni i jesu tu zbog nas, a ne obratno. Ali da bismo to kao branša mogli, različiti dijelovi branše (izdavači, knjižari, knjižničari, autori) morali bi naučiti kvalitetno komunicirati jedni s drugima, uvažavati se međusobno, a ako treba i posvađati se, ali na produktivan način.

Utoliko je neko vrijeme Knjižni blok bio i moj izlaz iz klopke, kad sam si postao previše virtualan i počeo gubiti neposredni kontakt, bilo s ljudima iz branše, bilo s krajnjim korisnicima za koje sve to i radiš, no danas Knjižni blok, nažalost, nije osobito aktivan, ako to uopće i jest. Vjerojatno i zbog toga što s godinama naučiš da ako razbiješ glavu, naudio si u prvom redu sebi, a zidu nije ništa. Ili shvatiš da te čitavo vrijeme uglavnom samo iskorištavaju.

Imaš dubinski uvid - aktualna situacija, koliko je loša?

Situacija sveukupno nije dobra, velik dio hrvatskog knjižnog tržišta i dalje previše ovisi o državnim potporama, premalo se radi na stvaranju publike koja mnogo više čita nego što i kupuje knjigu i nekako je knjiga prestala biti rado davan/priman poklon. Knjižna branša samo po sebi nema dobra rješenja (niti ih traži), a Nacionalna strategija poticanja čitanja nikako da počne u praksi i uzme zamah.

Nakladnici i knjižari ne žele osnovati profesionalnu udrugu/e, iz članarine plaćati rad barem jednog, ako već ne dva profesionalca, a koji će na vrijeme obavljati zadatke, koji će pred njih biti stavljeni. Neshvatljivo je da je većini mojih kolegica i kolega normalno da nekoliko pojedinaca žrtvuje tjedne pa i mjesece svog rada pro bono, a 99% članova Zajednice nakladnika i knjižara to lagodno promatra te tu i tamo ponešto "ubere" od njihovog angažmana i usput kritizira, a da sami nisu prstom mrdnuli za opće dobro branše.

To je neprihvatljivo ponašanje, nije kolegijalno, niti fer. Beskrajno sam frustriran zbog toga, jer prateći kako se radi u inozemstvu, na drugim knjižnim tržištima, i ne samo onim najvećima i najorganiziranijima, dolazim sve više do zaključka da smo kao branša bili inovativniji prije 15-20 godina, nego li smo to sada. Totalno smo za(o)stali u razvoju.

Raspadom knjižarskog lanca Algoritam MK otvorilo se nekoliko novih, "čistih" knjižara iza kojih ne stoje izdavačke kuće. Kakvom vidiš perspektivu razvoja knjižarstva u Hrvatskoj?

Pokušavam biti objektivan, jer znaš... "jednom knjižar, uvijek knjižar". Ne bih htio da netko pomisli kako se svrstavam na samo jednu stranu, iako sam dvadesetak godina proveo u knjižarstvu, i tada, a posebno kasnije, uvijek su mi bile podjednako važne sve karike tzv. lanca knjige. Razmišljajući o uravnoteženijem razvoju hrvatskog tržišta knjiga u svojim sam se nastojanjima trudio biti na strani i izdavača knjiga, i autora, razumjeti i poziciju knjižničara, ali u ovom trenutku krajnji je čas da se napokon konkretnije pomogne i knjižarima, i to osobito onima koji su "čisti" knjižari, koji iza sebe nemaju i djelatnost izdavanja knjiga. Da se stvore pretpostavke otvaranja novih knjižara.

Nedavno ste mogli čitati da je u Ministarstvu kulture ministrica Obuljen Koržinek primila na sastanak grupu od desetak neovisnih knjižara, i ponosan sam što sam, kao prvo, tjednima prije posredovao da se prethodno ti neovisni knjižari okupe, da počnu komunicirati međusobno, razmišljati o svojoj poziciji i modelu eventualnog organiziranja, a onda sam pomogao da se taj sastanak u Ministarstvu kulture i dogodi, jer to je uistinu bio, kako je ministrica u jednom trenutku i sama konstatirala, povijesni sastanak.

Naime, nikada do sada niti jedan ministar/ica nije održao sastanak s neovisnim knjižarima, što dovoljno govori o tome pod kojim se uvjetima u Hrvatskoj u gotovo pa već 30 godina razvijala knjižarstvo. 

Naime, nikada do sada niti jedan ministar/ica nije održao sastanak s neovisnim knjižarima, što dovoljno govori o tome pod kojim se uvjetima u Hrvatskoj u gotovo pa već 30 godina razvijala knjižarstvo. Praktično bez ikakve pomoći, i s brojnim figama u džepu od strane različitih dionika u poslovanju s knjigom, što ne amnestira neke vlasnike većih nakladničko-knjižarskih lanaca za sve loše poteze koje su godinama vukli, u prvom redu prema izdavačima. A današnji novi knjižari, uz pomoć nekolicine "starosjedioca" kakav je npr. Ivica Vuletić iz osječke knjižare Nova... imaju možda i posljednju priliku izgradnje mreže neovisnih knjižara i vraćanja percepcije da je knjižarstvo jednako važno kao i sve druge karike. Nema važnijih i manje važnih u životu knjige!

Ti neovisni knjižari ne bi trebali plaćati ceh zbog štete koju je velikom broju izdavača donio krah lanca Algoritam MK ili poslovanje drugih lanaca prije njega. Ono što mene brine jest činjenica da sam do sada uvijek ja morao biti taj koji se nerijetko i na vlastite mišiće izborio za uvođenje nekih sasvim konkretnih mjera za pomoć razvoju knjižarstva (uvođenje instituta jedinstvene cijene knjige u Hrvatskoj, kao i program potpore Ministarstva kulture programima u knjižarama). Pa ako si u zasluge upišem i ovu posljednju posredničku misiju, bez imalo patetike ili nekog egotripa pitam se bi li se sve to uopće dogodilo da se nisam angažirao oko toga?

A sve sam te inicijativa gurao nakon što sam se prestao baviti knjižarstvom, kada moj neposredni interes za sve to zapravo više i nije postojao, jer sam se u međuvremenu posvetio novinarstvu, portalu Moderna vremena. No, nekako sam skeptičan da će se grupa neovisnih knjižara nametnuti kao ravnopravan partner ostalima u poslovanju s knjigom, bilo unutar Zajednice nakladnika i knjižara, bilo u razgovorima s resornim ministarstvima ili agencijama. Recimo da sam ih pogurnuo u vodu, a hoće li dalje nastaviti plivati i sami, ovisit će u prvom redu o njima.

U suprotnom, ako se ne budu organizirano borili za svoje interese, neki drugi lobiji u knjižnoj branši stavljat će knjižarstvo kao i do sada (jer bilo je upravo tako, nemojmo se lagati!) iz dana u dan pred velike probleme, a nelojalna tržišna konkurencija uz sajmovanja i štandovanja "procvjetat" će ponovno.

I nakon svega, što ti se čini, ima li šanse da se vratiš knjižarstvu?

Čak i da se pod hitno suzbije nelojalna konkurencija koja uništava mogućnost razvoja knjižarstva, da se prestane s praksom odašiljanja poruka u kojima se knjižare više ne spominju kao mjesto gdje bi trebalo potražiti knjigu, već se istu s popustima nudi posvuda izvan knjižarske mreže, a što onda praktično "ubija" knjižarstvo, sa svakom novom godinom šanse mom povratku knjižarstvu ipak su sve manje. Baš kao što postajem sve više nesiguran u jasan odgovor bih li se ponovno mogao "povezati" s tim nekim novim, puno mlađim i malobrojnijim generacijama ljubitelja knjiga.

Ali neću biti previše elokventan ako velim "nikad ne reci nikad", i sve zapravo ovisi o tome hoće li mi doći kakva vizija neke nove knjižare koju bih volio ostvariti. Zapravo, prije nekoliko godina, za vrijeme jednog od mojih već uobičajenih ljetnih polurobinzonijada iliti poluusamljeničkog ljetovanja na uvijek jednom te istom otoku došla mi je jedna vizija, jedan san, bio je vrlo slikovit, i sve sam u njemu tada jasno vidio: i kako bi ta knjižara izgledala, koji bi joj bio oblik, kako bi se knjige nizale i na koji bi način prostor knjižare komunicirao s publikom... a sebe sam vidio kao svojevrsnog "knjižara dj-a", osobu koja iz svog ostakljenog prostora ima pregled nad svime što se u knjižari događa, koji prima drage goste na kavu i razgovor, s guštom birajući najrazličitiju muziku koja bi ispunjavala prostor dok ljudi biraju, listaju i kupuju knjige. Možda to i ne bi bio tako skup projekt u smislu uređenja prostora, ali sasvim sigurno ne bi bio jeftin.

A taj prostor knjižare morao bi se uklopiti u još jedan veći prostor... pa kada bi se takva mogućnost i dogodila, bio bi to posao za naše stare prijatelje Modernih vremena, arhitektonski dvojac Krešimir Rogina & Vinko Penezić. Ako ne bi bili preskupi. No, budući su Moderna vremena svojevremeno bila i jedna od prvih internetskih knjižara u Hrvatskoj, možda ipak prije u virtualnoj sferi smislim nešto novo, što ovdje još nitko nije napravio... jer prodaja knjiga preko weba mogla bi biti mnogo maštovitija nego li je to danas.