Svaki roman za kojim posegnem moram pročitati do kraja.

Lastane, jesam li normalna?

Mada se slažem s Jergovićem da onaj tko ne čita zimi, neće ni ljeti i da se bolje razmišlja u hladu fotelje nego na užarenom kamenju – jer kakvo je to čitanje kad ti je mozak na ispaši, pa makar i morske trave – imam ruksak s knjigama i elektronikom za more i plažu. Ovo je ljeto, doduše, bilo neuobičajeno i kratko, s odmjerenim dozama sunca i malobrojnim morskim danima, ali kako u procesu pakiranja za godišnji nisam znala što me točno očekuje, na meteorološkom, spaciotemporalnom i psihološkom planu, temeljito sam se natovarila literaturom.

U spomenutom se ruksaku našlo brojno i šaroliko društvo. Nisam baš imala ambiciozan plan sve pročitati, ali mi je tekstualno raspoloženje jako promjenjivo i mjestimice s kišom, pa sam se htjela opskrbiti za sve nevere i sunčana međurazdoblja. Ubacila sam par slonova iz snova, izletu u Viljevo dodala sam izlet u sjeverozapadni London, nisam zaboravila ni nezaobilaznu tabu-riječ koja počinje s F, klasik fantasyja za početnicu i neljubiteljicu žanra i novi roman za prijevod. I Kindle je tu ako se ovim papirnatim izdanjima potroše baterije, ali pojma nemam što je sve na njemu.

Prvo sam, možebitno inspirirana ljetnom kišom, otišla u London. Izvukla sam Zadie Smith iz elektronsko-papirnatog kaosa i negdje na prvoj trećini počela razmišljati o tome da je vratim natrag odakle je i došla.  Onda sam počela problematizirati svoju odluku na razini koju jedna glava na godišnjem samostalno - bez papira i sugovornika - ne može podnijeti.

Simptomi

Autorskom talentu Zadie Smith divim se negdje od 2000. godine, kad sam se zahvaljujući Nini i Ani dokopala primjerka Bijelih zubii za tri i pol dana progutalasvih 350 stranica. Zagrizla sam u priču, likove, humor i neodoljivo šarmantan stil autorice koja je tada imala tek 24 godine. Ona je u sljedećih desetak godina objavila još nekoliko romana, koji su me nekako zaobišli, ali sam redovito pratila njezin društveni i tekstualni angažman kroz sjajne eseje, kolumne i kratke priče. 

London NW četvrti je roman Zadie Smith, s četiri pripovjedača, u jednom dijelu jednog grada. Poput Joyceova Dublina, Austerova New Yorka i Döblinova Berlina, London Zadie Smith samosvojan je literarni lik s jedne strane, a s druge faktor i prostor koji sprječava tekstualno tkivo da popuca po šavovima. Grad sve drži na okupu svojom arhitekturom i kulturom – ili bi to barem trebao. Autorica od pripovjedača do pripovjedača maše raskošnom lepezom književnih postupaka i suptilnih i evidentnih literarnih signala. Da nisam slušala kolegije iz naratologije i da sam tek otkrila kulturalne studije i zagazila u postmodernizam, nelinearno i pomaknuto pripovijedanje možda bi me oborilo s nogu. 

Koncentracija s kojom nedvojbeno treba čitati ovaj roman nije problem: meni je čitanje posao i ne mogu čitati drukčije nego koncentrirano. Problem je to što je napor kad pripovjedne tehnike i kaleidoskop perspektiva postanu sami sebi svrhom, a imam dojam da se to u ovom slučaju dogodilo. Možda bi ovaj hibrid bio bolji film nego roman, bolja fotografija nego tekst jer u glavi izmiče grad s deklarirano centralnom ulogom, a ostaju i gnijezde se pomalo spljošteni likovi, koji onda vrludaju po toj istoj glavi i traže kamo bi sjeli ili s čime bi se povezali jer nisu dovoljno samostalni da izgrade svoje vlastite pozicije, a nemaju se na što nadovezati. I koliko god je višestruko nagrađivani i kritički opjevani Bijeli zubi bio roman za opetovano čitanje i iščitavanje, London NW teško je pročitati do kraja. 

Anamneza

Ali… smije li se to? Knjigu koju sam odabrala, kupila čak, odložiti nepročitanu? To je pitanje po kojem sam ja: 

a) Opsesivno-kompulzivna. 

b) Pravi proizvod jugoslavenskog štreberskog sustava obrazovanja kojemu je dodana germanska red-rad-disciplina komponenta. 

Prvo mi nalaže da najprije sve poslušam/pročitam/naučim do kraja, pa tek onda propitujem, ako baš i uopće moram, a drugo preporučuje – ali s imperativnom snagom - da ono što se započne treba i završiti.

Često si objasnim da je ta opsesivna kompulzivnost čista ljubav i poštovanje prema pisanoj riječi, ili neka vrsta inata kad je moj vlastiti izbor u pitanju. Fetišiziram čitanje kao što fetišiziram knjige. Ne rješavam ih se, rijetko ih poklanjam jer ih volim imati oko sebe da mogu spontano u njih zaviriti kad mi dođe. Čak i ako mi nikad ne dođe, i nikad ne zavirim. 

Katalog do kraja nepročitane beletristike nekad mi je bio ekstremno kratak, ali kad listam svoje – u nepravilnim razmacima vođene i natuknicama ispunjene čitateljske dnevnike – zamjećujem da se u zadnje vrijeme izduljio i nabacio par naslova viška. Atlas oblaka odložila sam puno prije nuklearne apokalipse, već kod trećeg pripovjedača, i eno ga, čeka neke bolje dane. Od inicijalno zanimljive, ali vrlo epski razrađene potke Travanjske vještice vrlo sam brzo odustala u svojoj lirskoj fazi, a moguće da sam iz istog razloga negdje na polovici ostavila i ljubimca Hrvata i Hrvatica, rock zvijezdu Jonathana Franzena u engleskoj verziji. Netom prije odustala sam od hrvatskih Korekcija nakon manje od 30 stranica, ozbiljno razmišljajući da autoru napišem mail o tome kako je njegov hrvatski izdavač na tržište plasirao stilski iskasapljen prijevod prepun materijalnih pogrešaka i da doista ne razumijem kako netko na temelju čitanja isključivo hrvatske verzije može reći da je Franzen napisao sjajan roman. 

Nešto se, dakle, i meni oboljeloj od čitanja knjiga do kraja s vremenom dogodilo, pa povremeno smognem hrabrosti vratiti nepročitanu knjigu u knjižnicu ili je odložiti na policu. To jest pomak u smjeru ozdravljenja, ali i dalje jedan prije kraja odloženi roman ne znači da sam izliječena jer stupac romana koje sam pročitala, a zapravo sam ih „odgulila“, i dalje je dug. 

Komisija za disciplinu mogla bi mi izdati pohvalnicu, ali ja baš nisam sigurna da se imam čime pohvaliti jer ta je odguljena literatura mahom izgubljeno vrijeme. Neki kažu da treba na vrijeme stati i s knjigama koje vam se sviđaju, a kamoli s onima u kojima ništa ne nalaziš. Stekneš uvid u knjigu, upleteš novo čitateljsko iskustvo u dosadašnje i osvježena voziš dalje, jer toliko je mnogo knjiga u knjižarama i knjižnicama, a tako malo vremena u životu. Viškova se treba rješavati. Mene nisu tako indoktrinirali.

Dijagnoza

Posljedično, nerado se odričem privida kraja, završenosti, sigurne luke konačnosti koju korice daju. Mada znam da tekst nikad nije gotov i da priča traje dok je pripovjedač živ, a to je vječno (jer pripovjedači žive koliko i hajduci), taj osjećaj pospremljenosti dana, ladica, života koji daje ono što je u koricama papira ili ekrana mali je mikrokozmos završenosti koji svi pravi kontrolfrikovi trebaju. Osjećaj obavljenog posla i pospremljena radna površina za početak novog.

Možda romane čitam do kraja jer sam ih sama, na nečiji ili vlastiti nagovor, odabrala. I sad neću priznati da sam se zeznula i izvući ću nešto iz njih, makar to bila treća fusnota na 178. stranici koja me je naučila da je sikomora divlja egipatska smokva. E sad, prijeporno je jesam li baš trebala pročitati svih 178 stranica da doznam tu sitnicu. 

Ali neprijeporna je istina da moram poznavati mehanizme lošeg da bolje prepoznam dobro, kao i da izbrusim uporabu stilskih sredstava i alata poput ironije, parodije i svih karikaturalnih postupaka. Često se hvalim količinom lošeg štiva koju sam izkonzumirala i mislim da me to učinilo dobrom čitateljicom. Ali stoji i još jedna istinita: sad sam već naučila dovoljno teorijskih i praktičnih lekcija i ne moram to više raditi. Mogu legitimno ranije lupiti knjigom o stol i odlučiti da to nije to.

Ne ostavlja me, međutim, na miru respekt prema pisanoj riječi, prema uloženom vremenu, trudu i emocijama koje su u tekstu. Cijelo me vrijeme prati svijest o relativizmu kanona i kriterija kojima smo svi mi nazovi-slobodoumni i širokih nazora ipak kontaminirani i tinjajuća nada da će me tekst možda ipak uvjeriti na kraju i da ću reći bilo je okej, ništa posebno, ali ništa izgubljeno, koji gram do kilograma slova na tekstualnoj vagi. Progoni me, vjerojatno, i neka suptilna bojazan da ću, dopustim li kriterijima da naoštre noževe i sijeku nemilosrdno i u startu, odustati od čitanja, jer sve je već napisano i rečeno, a dosta sam toga i ja pročitala, i sve me manje stvari,  ljudi i tekstova oduševljava. A moram čitati i tu i tamo nešto napisati jer bez teksta ne postojim. 

Terapija

U akutnoj fazi tješi me, jer se dosad pokazalo istinitim, da svaki tekst ima vrijeme i nevrijeme za svoga čitača. Neke su nas knjige možda prerano pronašle i treba im se vratiti. Različito ih percipiramo ovisno o svojoj životnoj i tekstualnoj fazi. Ako sad ne sjednu ili nam nisu jasne, shvatit ćemo ih nekad poslije ako im se vratimo. Ili ćemo ih shvatiti bolje  –  kao film koji nas intrigira i koji uporno gledamo, premda smo preumorni da ga pratimo, umjesto da mu se vratimo sutra jer će nam danas neke bitne stvari od umora ili (ne)raspoloženja sigurno promaknuti.

Zadie Smith, koju sam u međuvremenu - ne pitajte, akutna faza - pročitala do kraja, piše o magiji broja 37. Kaže da nas on neodoljivo privlači i da postoje cijele web stranice posvećene tom fenomenu. Fiktivne kuće u romanima, filmovima, u slikama i pjesmama toliko su često broj 37 da to ne može biti slučajnost, a kad slučajnog prolaznika zamolite da kaže broj koji mu prvi padne na pamet, često je to upravo magična tridesetsedmica.

Možda je 37 odgovor na pitanje koliko pročitanih stranica zaslužuje svaka knjiga. U 37 ima dovoljno mjesta za biti ili ne biti, pročitati ili ne pročitati do kraja. Možda sa sljedećim naslovom i ja primijenim tridesetsedmicu u terapijske svrhe.