Kao doprinos Mjesecu hrvatske knjige, čitali smo i raspravili "Žene i ovaj suludi svijet", domaće autorice Irene Vrkljan.

Osnovne informacije:

Čitateljski klub: Čitateljski klub Knjižnice Čavle
Pročitana knjiga: Žene i ovaj suludi svijet
Autor: Irena Vrkljan
Datum rasprave: 30.10.2018.

To je sedam priča o ženama, njihovim partnerima, obiteljima, problemima, strahovima... Kroz sve priče provlači se uvjetovanost "prošlost-sadašnjost", loša ili nikakva komunikacija, otuđenost.

Autorica vrlo sugestivno prikazuje razne životne situacije. Likovi su vrlo realni, u puno njih smo vidjele sebe, naše majke, sestre, tete, susjede... Iako zbog svojih "teških tema", nekima od nas knjiga ne bi bila baš prvi izbor, priče su nam se ipak dopale. Što više, ocijenile smo ih ocjenom odličan (4,76) !

Eda je istaknula sličnost sa Cesarcem - "nitko nema tuberkulozu ali svima je duša bolesna".

Posebno je se dojmila priča Skučenost.

Slavica J. se najviše osvrnula na priču Rođendanski film čiji "likovi su zaleđeni u nekom vremenu i ne mogu dalje". Ističe težinu obiteljske tajne (očevo samoubojstvo) koju nosi glavna junakinja.

Svih nas se vrlo dojmila priča Noć u Berlinu. Jadranka M. naglašava njenu aktualnost kroz "pitanje migranata". Čitajući o "džungli na asfaltu" Mariji i Renati nametnulo se pitanje "koliko uspijevamo biti dobre majke svojoj djeci." Priča nas je sve podsjetila na vječiti roditeljski izazov - kako odgajati dijete da ga zaštitimo, a ne "izgubimo."

Jedna od upečatljivijih je i priča Zima u Beču. Kroz mučan život kćerke koja se nije mogla, znala oduprijeti majčinoj dominaciji, autorica nam postavlja tzv. "žensko pitanje" -

"A mi danas? Sjetila se nekih svojih suputnica, koje su također radije bile u bilo kakvom zatvoru nego na slobodi, gdje svakog trena moraš odlučiti što učiniti, kamo krenuti. I gdje moraš podnijeti istinu, prevare, lažnu ljubav." (str. 23.)

Rajna je u pričama osjetila "autoričine godine." Određena doza beznađa, depresije rezultat je životnog iskustva i same dobi autorice. Uspoređujući priče s ranijim autoričinim radovima, primjećuje kako "tekst više nije tako kompaktan."

Nakon ovako sadržajne rasprave, što još dodati?

Kao i junakinja iz priče Na terasi, autorica nas upućuje da budemo svjesni kako "uvijek sve svoje nosimo sa sobom", ma gdje bili, kamo god pokušali pobjeći jer...

"Nikad nismo sami mi u ovom trenu, uvijek smo sve, i dijete, djevojka, žena. Ne možemo pobjeći od zakona vlastita izrastanja, ne možemo zaboraviti. I tako je kovčeg težak i lak, i mi ga vučemo po peronima raznih gradova, po Beču, New Yorku, Berlinu, i cerimo se vlastitoj slici u staklu prozora nekog vagona, u koji smo upravo ušli. Putujemo i stojimo na istom mjestu, ne mičemo se od nas samih, jer nismo našli ključ ironije, koji posjeduje danas već i svako dijete." (str. 133.)

Ipak, usprkos svemu, trebamo nastojati biti optimistične, zanemariti "ovaj suludi svijet", odnosno, kako to kaže Višnja iz priče Skučenost:

"Svladati ovu stvarnost, to moram pokušati." (str. 96.)

Milena Pađen Brnelić