Čitateljski klub: Nedopričljivi

Pročitana knjiga: Mramorna koža

Autorica: Slavenka Drakulić

Datum rasprave: 16. 11. 2017.

Mramor – zrnasto kristalični vapnenac; u likovnoj umjetnosti cijenjen zbog svoje mliječne boje, poluprozirnosti i topline koja podsjeća na ljudski dodir. (Wikipedia)

I, je li onda slučajno što je Slavenka odabrala baš ovaj naslov? Ne morate odgovoriti, pitanje je ionako retoričko. Shvatit ćete kad pročitate djelo.

„Zaboraviti vlastito tijelo. Ne zaboraviti ga. To ne postoji, taj svijet koji zaudara na raspadanje. Zaboravi ga. Ne zaboravi ga.“

Suprotnosti koje te čine živom. Sjećanje ili zaborav – što izabrati kad je osjećaj preblizu, kad cijeli život mrziš vlastitu majku, a istovremeno žudiš za jednom lijepom riječi, pogledom ili dodirom koji smiruje.

Priča ispričana u prvom licu, iz kuta jedne kiparice i njene majke, između kojih je samo koža, tijelo koje često vapi za dodirom, jedna od Slavenkinih omiljenih tema.

Nedopričljivi su i ovaj put imali što reći, nije im bilo teško opravdati ime koje nose.
Ina (koja nam je i predložila knjigu) istakla je da je, i nakon toliko godina, Slavenkino tzv. žensko pismo ostalo snažno i nekako izvorno.

Milena, Sanja i Tea oduševljene su djelom, a riječi koje su koristile najčešće su bile pjesma u prozi, moćna i duboka priča, poetičan stil, majstorstvo pripovijedanja.

Hana je oduševljena načinom autorice da izbaci tu univerzalnu tjeskobu odnosa majke i kćeri, kojim su neizrečenost i tabui, često trpani pod tepih, ovdje dobili jednu novu dimenziju.

Naša Senka, s početka priče, definitivno nije štedjela riječi pohvale. Slavenku je nazvala majstoricom pripovijedanja i opisa, s atmosferom u kratkim fragmentima. Rezultat: gusta zbijena priča (čitaj „štrikanje“) s obiljem slika.

Da rasprava bude još zanimljivija, pobrinule su se dvije Ivane. Priča im je nedorečena, odnosno falila im je različita perspektiva istih stvari jer je ispričana isključivo iz kćerina kuta.

Sama činjenica što majka i kći nemaju ime pridonijela je težini djela i punini emocija koje su jednostavno kuljale kao para iz lonca. Svaka kći, svaka majka, može bar za jedan odlomak u knjizi reći: „Ovo izgleda kao moja priča.“ I tada, svaka od nas može i likovima nadjenuti imena.

„Učinila je to zbog mene: oduzimajući sebi jedino što ima, tijelo, konačno mi je nakon toliko godina rekla da me voli. Kao što sam ja njoj rekla da je mrzim. Pritom, ni jedna od nas nije izgovorila ni riječ.“

Kako Nedopričljivi imaju četiri kategorije ocjena (za opći dojam, temu, stil i likove), treba naglasiti da je svima stil bio gotovo savršen – u ocjenama je to 4,9. Konačno, opći dojam (nakon zbrajanja svih ocjena) također je visok i iznosi 4,5. Vjerujem da bi i gospođa Drakulić bila zadovoljna.

I tako smo i mi dali svoj skromni doprinos Mjesecu hrvatske knjige.

Na kraju smo odradili i glasanje između pet nobelovaca: John Maxwell Coetzee: Sramota, Isaac Bashevis Singer: Rob, Herta Müller: Da mi je danas bilo ne susresti sebe, Toni Morrison: Neka vrsta milosti i Patrick Modiano: Ulica mračnih dućana. Izabrali smo potonjeg koji nam je na redu u siječnju, a u prosinačkoj predblagdanskoj raspravi bit ćemo u Norveškoj i obraditi Pera Pettersona i njegovo djelo „Kad smo krali konje“.

Za kraj ću iskoristiti priliku (nadam se da se nećete ljutiti) i posljednjem citatu dati „svoje ime“, s poljupcem mom nebeskom anđelu čuvaru.

„Kako volim te njene slabe, uspavane ruke. Meke, znojne dlanove savijene poput gnijezda u koje bih se uvukla.“