Ja sam poput oceana nad kojim pršti oluja,valovi divljaju i skaču, bacaju se na sve strane svijeta, a duboko pod tom površinom od razbuktale pjene i uspomena ležim mirna ja.

Da, baš poput potresa, koji joj je gotovo izmakao tlo pod nogama, odjeknula je dijagnoza izrečena kroz telefonsku slušalicu. Ta nesretna kvržica ipak je šest milimetarski karcinom. Prokletstvo, rekli bismo, ali za Josipu je to bio dar. Život te ponekad mora prisiliti da usporiš, da „staneš na loptu“. Ali on nastavlja teći i uopće ga nije briga što imaš rak – samo će te usput pitati: odustaješ li ili nastavljaš s njim.

Josipa je izabrala ovo drugo. Suze, patnja, bol i velika količina tuge iznjedrili su odluku – boriti se i živjeti. Od prvog dana, bilježila je svoje misli i osjećaje, koji su rezultirali knjigom o kojoj nam je došla govoriti.

Gospođa Ljiljana Bevandić, knjižničarka i voditeljica čitateljskog kluba „One“, imala je čast biti moderatoricom ovog nadasve emotivnog događaja i za početak nas upoznati s autoricom. A kad je Josipa uzela mikrofon, riječi su potekle same. Sitna i nježna, glasom ponekad uzdrhtalim od emocija, ogolila je svoju intimu do najsitnijih detalja, dok je nas petnaestak prisutnih upijalo svaku riječ, s ponekom suzom koja bi se, s vremena na vrijeme, bez skrivanja otkotrljala niz obraz.

Zapisane riječi bile su taj ventil kojim je autorica dala oduška svojoj boli ali, prije svega, pomoć i podrška ženama koje su prošle ili još uvijek prolaze pakao vlastite dijagnoze. Tim je riječima željela pokazati da nisu same i da mogu učiniti puno na putu prema izlječenju. Taj je put podijelila u šest razina: voljeti sebe, prihvatiti sebe i druge, donositi odluke, oprostiti, biti zahvalan i spoznati smisao života. Sve to ovako nabrojeno može izgledati teško, možda čak i banalno ali za njeno iskustvo dragocjeno i neprocjenjivo. Trebalo je doći do toga i ona je u tome uspjela.

Dokaz da Josipa ima veliko srce je i njena odluka da, dio prihoda od prodanih knjiga, donira za nabavu aparata za intraoperativno zračenje.

Vrijeme je jednostavno proletjelo, a izgovorene riječi ostat će nam još dugo u sjećanju. Druženje smo priveli kraju uz neizbježno fotkanje, potpisani primjerak knjige, stisak ruke i želju za sretnim ostatkom života. Nama pak ostaje „zadatak“ da se ne opterećujemo samo s onim što će biti sutra, nego da živimo SADA i OVDJE, zahvalni za svaki trenutak.

Za kraj, dozvolite mojoj malenkosti da se zahvali našoj knjižnici koja nam je darovala ovaj neponovljivi događaj, baš na petak 13., kao dokaz da se na taj dan ne moraju nužno događati samo loše stvari. Ovoga puta nisam došla u ulozi voditeljice čitateljskog kluba, već kao žena dati podršku autorici i svim onim ženama koje povezuje nit ružičaste vrpce.

Sandra Bašić, voditeljica čitateljskog kluba „Nedopričljivi“.