A bilo je još jedno slavlje, no o tome malo kasnije. :)

„Na brodu smo se često pitale: Hoće li nam se dopasti? Hoćemo li ih zavoljeti? Hoćemo li ih prepoznati kad ih vidimo uživo na pristaništu?“

Ova i slična pitanja rojila su se glavama japanskih žena, koje su početkom 20. stoljeća, krenule u bolji život, sve do Amerike, u susret muževima koje su poznavale samo sa slika. Obećana je to zemlja, čudnih običaja, u kojoj njeni žitelji „knjige čitaju odostraga i peru se sapunom“.

Dolazak će srušiti njihove snove, dapače, počet će sanjati o prošlom životu: što rade njihove majke, očevi, sestre.

„Ovo je Amerika, reći ćemo sebi, nema razloga za brigu. Ali nećemo biti u pravu.“

Samo rijetkima će poći za rukom da žive dobro, ostale će raditi na polju, služiti bogate gospođe ili se, silom prilika, početi baviti prostitucijom.

Naše protagonistice ostat će neimenovane, jer kao jedinke nisu ni važne, one predstavljaju kolektiv i zajedništvo čitave jedne kulture. Dojam definitivno pojačava pripovijedanje u prvom licu množine, kojim smo sve bile redom fascinirane.

„Osobno se nikad ne bih usudila pisati u ime svih žena sa Balkana!“, rekla je Ina, aludirajući na hrabrost autorice koja je to odlučila učiniti u ime svih japanskih žena.

Tea i Senka doživjele su priču poput bljeskova, nakon svakog dijela zaokruženu jednom rečenicom, kad staneš i zamisliš se. Kako je rekla Milena: „to je ona rečenica napisana italicom.“ Zaista moćno, svaka čast!

Ivani M. knjiga je bila poput poetskog dokumentarca, a za Lili „riječima popločana staza bola i nade“.

Najcitat rasprave: „Lijepo opisana praznina, kao jedna minus perspektiva.“ (Maja)

I tako je prolazio dan za danom, njihove tuge, boli i jada, ne daj Bože izgovorenih naglas, pa nisu tako odgajane. Ali opet su u njihovim glavama misli zvonile i zvonile...

„Još ćemo malo ostati u Americi i raditi za njih, jer što bi oni bez nas? Tko bi im ribao zahode? Tko bi čuvao njihove tajne? Tko bi im okrenuo drugi obraz i jednoga dana – jer smo umorne, ili stare, ili naprosto zato što možemo – oprostio? Samo budala.“ (ah opet taj italic).

I dok je, malo pomalo, bivalo jasno da će u dogledno vrijeme zaborav prekriti živote ovih nesretnih žena, ipak smo u jednom kutku pronašle zrnce nade. U malom nasmijanom Buddhi.

„Haruko je ostavila malenoga nasmijanoga mjedenog Buddhu na visokom, u kutu potkrovlja, gdje se i dan danas smije.“

buda slika

Onda smo mi dale i ocjene: opći dojam – 4,4; tema i ideja – 4,7; stil – 4,4 i karakterizacija likova – 4, što daje ukupnu ocjenu 4,4.

Potom smo se bacile na prijedloge već znanih knjiga. Glasanje nikad napetije, čak sa dva „pripetavanja“. Od ponuđenih: Karen Gillece: Nošeni valovima, Annie Proulx: Planina Brokeback, Erlend Loe: Naivan. Super, Jaroslav Hašek: Povijest stranke umjerenog napretka u granicama zakona i Richard Yates: Put oslobođenja, izabran je posljednji, koji će se čitati u svibnju.

Ali, prije toga ćemo uživati u Gaimanovoj Knjizi o groblju i obilježiti Tjedan dobre dječje knjige. Vidimo se!

Prije odlaska na finu papicu u Braceru, pala je i rođendanska fotka: SRETAN ROĐENDAN NAM, SRETAN ROĐENDAN NAM, SRETAN ROĐENDAN NEDOPRIČLJIVI, SRETAN ROĐENDAN NAM!!! (Pssst, imamo 4 godine) :)

buddha